Događanja

dr. Jakov Rađa vodio duhovnu obnovu na Veliki četvrtak

Na Veliki četvrtak, 28.3.2024. već tradicionalno Nacionalno svetište svetog Josipa organizira korizmenu duhovnu obnovu, otvorenu svima ali posebno za suradnike župe BDM Snježne i Nacionalnog svetišta. dr. sc. Jako Rađa, profesor fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je predavanje

dr. sc. Jako Rađa, profesor fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je predavanje nakon čega je propovijedao na misnom slavlju koje je predvodio mons. Antun Sente ml., dubovački župnik. Koncelebrirali su protojerej stavrofor Željko Pajić, grkokatolički župnik Svetog Križa u Karlovcu, vlč. Petar Galeković, župnik vikar na Dubovcu te vlč. Zlatko Golubić, ispovjednik u Josipovu svetištu. Uz ministrante i čitaće, ljepoti liturgijskog slavlja Velikog četvrta doprinijeli su članovi župnog zbora “Sveti Josip” pod ravanjem s. Blandine Rakarić, KBLJ, uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića, te prekrasne izvedbe Panis Angelicus spranistice Monike Pranjić.

U uvodnom predavanju dr. Rađa protumačio je simboliku i značenje Vazmenog trodnevlja.

A u prigodnoj propovijedi između ostalog je kazao kako je sveto Vazmeno trodnevlje srce naše vjere. Slavlje koje ne treba promatrati kao tri dana nego kao jedno slavlje koje nas malo po malo vodi sve dublje u iskustvo naše vjere u mogućnost da naš život bude preobražen, da gledamo novim očima, da živimo novim srcem da imamo jedan drugačiji pogled na naš život.

I prvo čitanje iz Knjige izlaska stavlja nas pred temeljni događaj Staroga zavjeta, a to je događaj izlaska iz Egipta. To je veliki događaj Pashe, događaj oslobođenja.

Kako nadvladati “potrese” u vlastitom životu?

Božja riječ koja opisuje izlazak Izraelaca iz Egipatskog ropstva spominje iskustvo izlaska, ali istovremeno progovaraju i nama za naš život. Dolaze nam na pamet različiti potresi u našem životu. Iskustva u kojima imamo dojam da se sve trese, da ništa neće biti kao prije, kada život pokuca na naša vrata. Stariji među nama takvih situacija imaju više, mlađi nešto manje ili možda uopće nemaju, ali svi nekako znamo da život nosi sa sobom iznenađenja. Može nam se dogoditi stvarno da nam se čini kao da nam se život oduzima i u tim situacijama kaže ovo prvo čitanje važno je imati janje, važno je imati jarića. I kaže dalje: „Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete.“ Imati znak krvi i janjeta na vratima u onim trenucima kada je život u potresu, kada se temelji našega života tresu, kada nam se čini kao da Bog kuca na naša vrata, kada ništa više nije kao što je prije. U tom trenutku važno je biti spreman. Janje je ako čitamo Knjigu otkrivenja slika Krista, a njegova krv je slika njegove ljubavi. Imati odnos s Kristom kada život pokuca. Kako doći do tog iskustva? Kako doći do tog iskustva da kada Gospodin tebi kaže sada ja prolazim, sada život više nije u tvojim rukama nego u mojim. Sada te ja stavljam mi bismo mogli reći u neku krizu. Kako doći do tog iskustva da imamo u tom trenutku odnos sa Kristom koji nam može pomoći da preživimo te situacije? Evo na to pitanje odgovara evanđelje koje smo čuli, evanđelje po Ivanu. Kaže Isus, Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu. Prvo što nam evanđelje želi reći jest da Isusovo uskrsnuće nije samo pobjeda nad smrću. Često razmišljamo da kada slavimo Uskrs da je najvažnije da je Isus pobijedio smrt. Ali već prva rečenica u današnjem evanđelju nam ukazuje da ako tako promatramo da je naš pogled kriv jer On kaže da je došao čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu. Što se slavi kada se slavi Uskrs? Slavi se Isusov prijelaz Ocu, drugim riječima uskrsnuće nije biološka pobjeda nad smrću nego je uskrsnuće biti u zajedništvu s Bogom, biti u odnosu s Ocem. Isus je čitav svoj život bio usmjeren prema Ocu i uskrsnuće je bilo vrhunac tog trenutka.

Mi nismo siročad, imamo Oca

U jednom važnom govoru Papa Franjo je istaknuo da se danas često susrećemo s ljudima koji žive kao da su siročad. To se može dogoditi i nama kršćanima, da živimo s osjećajem da sve ovisi o nama, da je život u našim rukama, da ako mi nešto ne napravimo, nitko neće. Da se mi moramo pobrinuti za sebe. Što znači živjeti tako? To znači živjeti kao siroče, kao dijete koje nema oca. Isus nas je došao spasiti od toga. Njegov život, njegova smrt i konačno njegovo uskrsnuće je jedno veliko oslobođenje. Od čega? Od jednog duha, tj. od jednog stila života koji bismo mogli nazvati stil siročadstva, kompleks siročadstva i zato započinje najvažniji trenutak u svome životu riječima da je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu. Biti kršćanin, živjeti u vjeri ne znači imati život koji je posložen na ovoj zemlji. Vjera ne služi tome da nam ovdje bude bolje nego vjera služi tome da živimo usmjereni prema pravome cilju, prema pravom odredištu našega života, a to je otac. Ako to imamo sve imamo. Ako to imamo ništa nam ne nedostaje. Onda sve one krize o kojem nam govori prvo čitanje možemo dočekati sa štapom u rukama, sa opasanim bokovima i sa obućom na nogama.

I kaže dalje Isus: „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ Odjednom se ne govori samo o Ocu i Isusovom prijelazu Ocu nego se govori o njegovima tj. o nama, kao da nas evanđelje želi uključiti u to iskustvo koje ima Isus. Kao da nas Isus želi priključiti tom njegovom putovanju koje je sa ove zemlje prema Ocu. Tema više nije samo on nego smo tema odjednom postali i mi. Želi nas uzeti sa sobom da mi živimo kao što on živi, da mi živimo sa Oče naš u srcu, da imamo iskustvo da nismo siročad kao što je Isus imao iskustvo da je Sin, a ne da je siroče.

Proslava Uskrsa uključuje brigu za bližnje

I nastavlja dalje i kaže: „I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga  da ga izda.“ Dok Isus čini jedno, đavao čini nešto drugo. Dok Isus nama opisuje svoje putovanje Ocu i njegovu želju da nas uključi u to putovanje, da nas oslobodi tog duha siročadstva u isto to vrijeme netko drugi čini nešto drugo. Kaže dalje Isus: „Znao je da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide“. Zanimljiva je ova rečenica. Dok se đavao zanima za Judu, traži najslabiju kariku, gleda kako pridobiti srce jednog čovjeka koji je najslabiji tamo, dok plete svoju mrežu, Isus u to isto vrijeme zna da mu je Otac sve predao u ruke. Isus zna da mu je netko povjeren. Isus zna da mu je Otac povjerio nas.

Mi smo došli večeras ovdje braćo i sestre da bismo se prisjetili dvije stvari. Prvo da bismo se prisjetili da je Otac Isusu u ruke predao nas i s druge strane da bismo se u istom tom trenutku prisjetili da nismo samo mi u Isusovim rukama nego da i mi imamo ljude koji su nama povjereni. I zato pitanje koje nam ovo evanđelje postavlja je koga je tebi Otac stavio u ruke? Za koga je Otac nebeski tebe učinio odgovornim? Tko su ti ljudi za koje se ti trebaš pobrinuti? Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke, a tebi? Ispred sebe ovdje imamo ovu djecu. Kome su ona povjerena? Sigurno su ovdje njihovi roditelji, možda njihove bake i djedovi. Znati da ti je nekoga Bog stavio u ruke, znati prepoznati tko su ti ljudi. Postoje ljudi koje samo mi možemo učiniti sretnima. Postoje ljudi za koje se samo mi možemo pobrinuti, koje samo mi možemo ljubiti. Evo slaviti Uskrs znači prisjetiti se toga isto tako, ne samo da smo mi Isusovi, nego da smo mi braća i sestre, da pripadamo jedni drugima, da se nitko od nas ne spašava sam nego da ovisimo jedni o drugima.

Isus nas ljubi iako smo grešni i zato nam pere noge

I dok se Isus prisjeća da mu je Otac sve predao u ruke, dok nas podsjeća da postoje ljudi koji su nama povjereni, što čini? Odloži haljine, uze ubrus i opasa se, nalije vodu u praonik i poče učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Tu dolazimo do najzanimljivijeg dijela današnjeg evanđelja. U tom trenutku Petar reagira i kaže Isusu: „Gospodine zar ti da meni pereš noge? Nećeš mi prati noge nikad.“ A Isus mu na to kaže: „Ako te ne operem nećeš imati dijela sa mnom. Što ja činim ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.“ Zanimljiva je Isusova rečenica. Shvatit ćeš poslije. Što je to potrebno kod Petra da on preživi da bi mogao shvatiti što Isus čini. Zašto mu Isus kaže shvatit ćeš što činim, ali poslije. Petar je učinio toliko toga dobrog za Isusa. Ostavio je lađu, ostavio je mreže, ostavio je Oca, ostavio je život, pošao za Isusom, riskirao s Isusom, slijedio ga, bio prisutan tamo gdje nitko drugi nije bio prisutan, vidio stvari koje nitko drugi nije vidio. A Isus mu kaže ali još nisi spreman. Shvatit ćeš, ali ne još, poslije. Što to još Petar treba proživjeti da bi shvatio što Isus čini kada njemu pere noge da je to toliko važno da mu Isus kaže, ako te ne operem ti nećeš imati dijela sa mnom. Koje je to iskustvo koje Petru nedostaje? Braćo i sestre ne nedostaje mu iskustvo darivanja stvari, života, sebe Isusu. Nedostaje mu jedno drugo iskustvo. Nedostaje mu iskustvo koje nije pozitivno nego je negativno. Nedostaje mu iskustvo izdaje, nedostaje mu iskustvo neuspjeha, nedostaje mu iskustvo nevjere, nedostaje mu iskustvo grijeha, ali ne bilo kakvog grijeha. Petar je i te kako svjestan svojih grijeha. Kada ga je Isus pozvao prvi puta, Petar mu je rekao odlazi od mene grešan sam čovjek. Petar dobro zna svoje grijehe. Nešto drugo mu nedostaje. Nedostaje mu ono što stoji iza njegovih grijeha. Jedna praznina, jedno iskustvo unutarnje samoće, ono što stoji iza svakog njegovog malog pada koji je imao i s čime se nije još susreo. Braćo i sestre zašto mi ne vjerujemo u Oca? Što nam nedostaje? Zašto mi ne živimo kao što je Isus živio kada kaže da je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta Ocu, da mu je Otac sve predao u ruke, što nam nedostaje? Nedostaje nam isto što nedostaje i Petru. Nedostaje nam iskustvo da smo ljubljeni i to ne bilo kako, nego takvi konkretni kakvi jesmo sa svim našim slabostima, nedostacima, padovima grijesima. Petar se nikada nije pogledao i zato mu je Isus rekao shvatit ćeš poslije, shvatit ćeš u trenutku kada ćeš me izdati. Tek tu ćeš razumjeti koliko te ljubim. Tek tu ćeš razumjeti što činim dok ti perem noge. Tek tu ćeš razumjeti što znači imati dijela sa mnom. Tek tu ćeš razumjeti što ja sve prihvaćam od tebe i koliko te zapravo volim, i tko si ti za mene. Vratimo se sada braćo i sestre s tim iskustvo ponovno na prvo čitanje i shvatimo što znači imati krv janjeta na svojim vratima kada Gospodin prolazi kroz naš život? Što znači imati obilježena vrata svojega života sa krvlju u trenutku kada nam se život trese i kada ne znamo što će biti sutra? Tu Pashu, taj izlazak slavili su robovi, jedan mali narod koji je bio zarobljen. Ono što su doživjeli jest da je bilo važno u tom trenutku se sjetiti evo toga. To je ono što ti daje da preživiš kada je teško.

Isus nas uzima cjelovito, a ne samo dio nas

Braćo i sestre večeras na Veliki četvrtak želimo proslaviti upravo to. Veličanstvenu Isusovu ljubav za svakoga od nas. Želimo se prisjetiti i oživjeti u sebi spomen da Isus ne želi samo biti pred nama nego u euharistiji želi biti u nama i da naš život vodi netko tko nas beskrajno ljubi, netko tko želi da živimo euharistijski, tj. obilježeni krvlju njegovom ne našom da znamo koliko smo voljeni i da večeras svi doživimo to iskustvo da smo oprani. Da svi doživimo iskustvo da Isus želi imati dijela s nama. Ne u onom aspektu dijela našega života na koji se ponosimo, s kojim se možemo podičiti, nego u onom dijelu našega života kojeg se stidimo jer Isus nas uzima cjelovito, a ne samo dio nas. To je iskustvo koje je imao Petar, to je iskustvo koje su imali Izraelci tu noć kada su bili izvedeni u slobodu. Neka nam dragi Bog dade milost da u svakoj euharistiji koju slavimo i onoj nedjeljnoj i onoj svakodnevnoj uvijek se sjetimo tog iskustva da postoji nečija krv koja stoji na vratima našega života. Krv Isusa Krista koja svjedoči i govori svakome od nas koliko smo važni, koliko smo voljeni i to je snaga koja nam može dati da stojimo sa štapom u ruci, opasanih bokova i obućom na nogama i onda kada je teško, kada se sve trese i kada nam se čini da stvari nemaju uporišta, da znamo da postoji netko na koga se možemo nasloniti. Tako neka bude. Amen!

Nakon obreda Velikog četvrta mons. Sente već tradicionalno organizira zajedničku večeru ne sam za dvanaestoricu “apostola” kojima je pravo noge tokom obreda već za svih 150 suradnika kao znak zahvale za brojnu pomoć kojom župu Blažene Djevice Marije Snježne na Dubovcu i Nacionalno svetište svetog Josipa čine lijepim plodonosnim mjestom mnogom vjerniku i hodočasniku.

Čitaj dalje

Rektor Lakušić o obnovi zagrebačke katedrale u Josipovu svetištu u Karlovcu

Misa zahvalnica za Molitveni hod

Župni listić 15. nedjelja kroz godinu 14.7.2024.