Jučer je, kažu, preko 40.000 maturanata proslavilo posljednji dan svog srednjoškolskog obrazovanja. Pročitao sam sinoć, površno, neke izvještaje i zapelo mi je za oko kako su maturanti V. splitske gimnazije, koja nosi ime našeg slavnog Bračanina Vladimira Nazora, stavili na svoje majice originalan i jako, jako zanimljiv slogan. Slogan kaže "'ko uči, znat će, 'ko krade, imat će!" Morate priznat, mi Dalmatinci jesmo malo, možda izgledamo puknuti, posebni, ali smo i originalni. Novinar na portalu prokomentirao je ovo "'ko uči, znat će, 'ko krade, imat će", prokomentirao je, kaže; "pa kad kažu da nisu ništa naučili u školi, sve su oni shvatili". Moj Bože! Bože moj, palo mi je na pamet, pročitao sam ovo sinoć prije spavanja, pripremam se ujutro da krenem sa svojim župljanima na hodočašće u Josipovo svetište, svetište zaštitnika našega naroda, kojemu između ostalim onih ostalih izraza kažemo "uzore radnika" i to u vremenu u kojemu i bez ovakvih slogana mi vrlo dobro vidimo kako malo kome studij predstavlja neku vrijednost, da želja za posjedovanjem bez rada i nenormalna težnja za vlašću nema granica i da je onda, shodno tome, i rad obezvrijeđen. Pokušavajući opisat dominantnu filozofiju življenja u ovo naše vrijeme, kardinal Franc Rode opisao je prototip suvremenog čovjeka ovim riječima, kaže; "Za njega se sreća sastoji u trenutačnom zadovoljavanju fizioloških i psiholoških potreba, što nalazi, prije svega, u prizemnim vidicima života, lijepoj odjeći, dobroj zabavi, putovanjima, društvenim odnosima i dobroj hrani. Sve što bi moralo biti sporedno u njegovom životu, kazalište, predstave, šport, glazba, briga za tijelo, postaje njegovim središtem". To se zove, kaže Rode, "kultura prolaznika". "Kultura prolaznika!" U temelju joj stoji vjerovanje, da je za sreću potrebno uklonit križ. Predstavlja se kao ideal laki uspjeh, brza karijera, seksualnost odvojena od smisla odgovornosti, i na kraju, postojanje utemeljeno na vlastitom potvrđivanju, često bez poštovanja prema drugima. Vjerujem da ćemo se svi vrlo brzo složiti, da je ta "kultura prolaznoga", stvarno dominantna filozofija življenja u ovo naše vrijeme. I? Što sad? Što s tim? Lamentirati kako će ljudima uvijek biti privlačnija autocesta, široka autocesta "kulture prolaznoga", nego probijanje uskim evanđeoskim makadamom. Samo se užasavat, kukati što je na žalost, glavni društveni princip postao "'ko krade, imat će"? Samo kukati nad tim? Od toga, nema nam previše koristi! Ono što nas, danas, nadam se, okuplja u ovom Josipovom svetištu, je želja da tražimo odgovor na pitanje, imali li kršćanstvo, ima li kršćanstvo kakav adekvatan lijek? Učinkoviti neki protuotrov, za očito, omamljujuće i jako privlačno opijanje samoprolaznim? Može li nam kršćanstvo kako pomoći da se ne zalijepimo olako za ono što samo privlači, što se sviđa, što olako i puno obećaje, a u konačnici razočara i razara čovjeka. Jer, kršćaninova je temeljna zadaća danas, valjda je to svima jasno, Bože moj, ako to nije jasno, temeljna je zadaća pokazati da je moguće drugačije, da je moguće snagom Božje Riječi, u snazi Duha Božjega, živjeti suprotno od onoga spomenutog slogana s maturantskih majica. Tko su kršćani? Kršćani su ljudi koji bi trebali živjeti jednu drugačiju priču! Potpuno drugačiju priču! Priču živjeti svjesni upozorenja onoga što ga izreče sveti Jakov, u Poslanici koju smo maloprije čuli "znati dakle, dobro činiti, a ne činiti grijehe". Kršćani su ljudi koji žive evanđeoske vrijednosti. Tako stvaraju drugačiju priču! Žive svoje vrijednosti! Njima oplemenjuju svijet i ne dozvoljavaju tako olako da se uvuku u igre svijeta koje zaobilaze te vrijednosti. Kršćani su ljudi koji žive iz odnosa s Božjom Riječi, daju se Bogu voditi! I bez puno pumpe, ponizio, bez želje da nekim svojim sloganima tučemo druge po glavi, ponizno, rekoh, postaju živo Evanđelje, postaju privlačna, da upotrijebim tu riječ, reklama za Boga, za vjeru! "Vi ste pismo Kristovo!", napisa sveti Pavao. Iz pravog, temeljitog susreta s Bogom, s Božjom Riječi, stvara se što? Ono suprotno "kulturi prolaznoga", kultura odgovornosti! Mi na licu mnogih pojava u našemu vremenu i u našemu društvu, tako rado volimo zalijepiti onu etiketu "to je Božja volja. Šta možemo? To je Božja volja!" I najradije bismo rekli da je sve samo Božja volja i prema tome tuđa odgovornost, kako bismo mogli osjetiti više mira, sigurnosti, jer strah od odgovornosti, znamo mi to, puno je gori nego bilo koje tegobe života! I zato, mnogi, vidi, traže, i vole kršćanstvo u nekoj light verziji, razvodnjenoj verziji, lako probavljivoj bez puno zahtjeva, bez odgovornosti spram drugih! Zabavljali bi se kršćanstvom kao nekom igračkom koju smo skrojili po svojoj mjeri. Ali, ne možeš ignorirati Evanđelje! Tu se je, ako baš hoćete, tu se je i začela ova "kultura prolaznoga", banalnoga, komotnoga, neodgovornoga! Mi joj kritiziramo posljedice, moralnu raskalašenost, socijalnu neosjetljivost, trivijalizaciju društva, slogane tipa "'ko krade, imat će" i konzumerizam i gospodarsku grizu i puno toga naopakoga! Ali, prepoznajemo li gdje su uzroci svega toga? Iz čega se sve to rodi? Prepoznajemo li uzroke? Zanimamo li se za uzroke? Božja Riječ za nas kršćane je snaga trenutke u kojima nije jednostavno živjeti. Zato, valja uvijek iznova osluškivati Božji glas u nama! Glas kojega ćemo prepoznati po tome što traži uvijek moj osobni odgovor, odgovor koji među mnogim ponuđenim odgovorima, vjerojatno je najmanje atraktivan i isplativ, zacijelo je najteži, ali je jedini mogući! Jedini pravi! Jedini koji će stvarati društvo koje će biti sposobno ponuditi svojoj djeci neke bolje slogane! Bog, i nama, kao i Josipu onda, kaže: "Ne boj se! Preuzmi rizik Saveza sa mnom! Neću te ostaviti! Neću te napustiti! Neću te ostaviti samog!" Danas smo ovdje, ne samo da obavimo još jedan pobožan čin u Godini milosrđa, nego da izvučemo, po mogućnosti, neki poticaj, ohrabrenje iz susreta s Bogom. Ohrabrenje da nasuprot klimi samodostatnosti, egoizma, kao kršćani, staramo drugačiju klimu, da vratimo Boga u svoje živote! Da tražimo snagu potrebnu za suprotstavljanje svemu onomu što nas od Njega, a onda posljedično, jedne od drugih, odvaja! Jer, odgovornost je velika. Svi smo mi misionari, kamo god išli, mi svojim načinom života, ili ljude dovodimo Kristu, ili ih tjeramo od Njega! Kršćani su pozvani biti ljudi koji će prolazeći ulicama naših gradova i sela, svjedočiti drugačiju priču! Ljudi, u čijem će stilu života biti moguće, i vidjeti i probati i osvjedočiti se, da je moguće, i da je smislen, i da s Bogom svojim ostvariv drugačiji put, od onoga "'ko uči, znat će, 'ko krade, imat će", Amen!
Propovijed don Tonija Plenkovića možete preuzeti i poslušati ovdje:
