Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici, štovatelji sv. Josipa,
Čuli smo dva biblijska čitanja. Prvo iz Druge knjige o proroku Samuelu. Prilično je poznata epizoda iz života kralja Davida kada mu Bog brani graditi hram. Neobično. Bog zabranjuje Davidu da mu izgradi hram! Zašto takva čudna odluka? Očito da postoji veliki razlog za to. Da bismo ga otkrili, da bismo ga razumjeli ovaj tekst koji smo danas pročitali, važno je da imamo pred očima smisao hrama. Što je hram? Zašto bi ga trebalo graditi? Zašto su Izraelci, kasnije nakon Davida, sagradili hram, ili, zašto su prije toga imali onaj pokretni hram Šator Saveza i gradili druge žrtvenike? Hram je mjesto susreta čovjeka i Boga! Hram je mjesto gdje čovjek dolazi u ozračje Božje svetosti i gdje traži i pronalazi Boga, a onda u Bogu i u zajedništvu s Bogom sebe! Hram je mjesto gdje čovjek treba osluškivati Božju riječ, gdje treba otkrivati smisao vlastitoga života! Zašto je stvoren? Kamo je njegov život usmjeren? Gdje se i na koji način njegov život ostvaruje? U hramu čovjek treba saznavati kako živjeti i graditi svoj život! Treba osluškivati Božju riječ koja će mu pomoći kako živjeti svoje zemaljske odnose, kako graditi zemaljsko zajedništvo i kako oblikovati svoj život, kako ga usmjeriti! Mjesto na kojemu je David htio graditi hram, i to je jako zanimljivo, jest mjesto, kasnije ga je sagradio njegov sin Salomon, to je mjesto gdje je po biblijskoj tradiciji Abraham prinio svoju žrtvu. I još je značajno, da je upravo Bog, kada je Abrahama pozvao da mu prinese žrtvu, sina Izaka, jedinca, da mu je rekao "pođi u krajinu Moriju, do brda koje ću ti ja pokazati i tamo mi prinesi žrtvu". Dakle, to mjesto na kojemu je David htio graditi Hram, Sveto je mjesto za starozavjetnu Božju objavu, za biblijsku objavu. I upravo u tom činu Abrahamove žrtve otkrivamo smisao Hrama i kako graditi Hram. Znamo da je Abraham bio dobio obećanje od Boga da će biti praotac mnogih naroda. Iako je bio bez potomka Bog je učinio da je dobio u svojoj starosti sina Izaka. I gle čuda, Bog ga sada poziva da mu ide žrtvovati toga sina! Zašto takav radikalan zahtjev od strane Božje? Jel' se to Bog poigrava sa nama ljudima, sa Abrahamom i njegovom vjerom? Abraham je, znamo to, poslušao. Iz onoga što slijedi, kada je bio spreman žrtvovati svoga sina i onda mu je Bog poštedio sina i kazao, uvjerio sam se u svoju vjernost. Tu doživljavamo smisao žrtve, a onda i smisao Hrama, "Nisi mi poštedio svoga sina, nisi mi ga uskratio, nisi mi uskratio ono što je tebi najvrednije". Sveti pisac poslanice Hebrejima kada opisuje Abrahamovu vjeru kaže da je Abraham imao takvu vjeru, takvo pouzdanje u Boga jer je vjerovao da Bog može i od mrtvih uskrisiti. I zato je Abraham praotac naše vjere. I on je to brdo na kojem je kasnije nastao hram nazvao Brdo Jahvina proviđenja, Božjeg proviđenja! Brdo gdje se on uvjerio kako Bog proviđa! I kako se isplati Bogu dati sve! Ma i ono najvrjednije! On je bio, na jedan takav radikalan način, spreman odreći se svoga sina, jer je znao da je taj sin njemu Božji dar i da treba slušati Božju riječ, ma i onda kada nas poziva da se odričemo, jer Bog nikada, ništa od nas ne traži za sebe, nego traži radi nas i našega spasenja! I isti pisac poslanice Hebrejima kaže dalje da je Abraham tek tada zapravo zadobio pravo svoga sina, prvi puta ga je rodio po tijelu, ali sada ga je rodio u svojoj vjeri i sada je Abraham bio spreman da bude otac vjere! I postao je to! Kasnije, kada je židovski narod izlazio iz ropstva u slobodu, kada je hodio kroz pustinju i doživljavao Božju prisutnost, onda je on napravio Šator Saveza u koji je u Svetište nad svetištima stavio Kovčeg Saveza. U, u Kovčegu Saveza bile su najveće svetinje izraelskog naroda. Tri stvari po kojima je on doživljavao Božju brigu i Božju blizinu. Bile su to Ploče Saveza, Božja riječ, bio je to Aronov štap, propupali štap znak svećeničke službe po kojoj Bog upravlja svoj narod, i bila je posuda s manom koja je bila znak Božje brige i proviđenja za narod. To su bile tri svetinje koje su Izraelci stavili u Kovčeg Saveza! I taj Kovčeg, evo u tom Kovčegu David je htio sagraditi svetište, mjesto gdje će se to štovati i gdje će se dužno poštovanje i čast moći iskazivati tim simbolima Božje prisutnosti, Božje brige i ljubavi za narod. Taj Šator koji je David pretvoriti u hram zvao se Šator Sastanka. I to je jako važna pouka. Židovi su se u ozračju Božje prisutnosti sastajali da bi donosili odluke za budućnost svoga naroda, kako kada su bili u hodu kroz pustinju, tako i kada su došli u Obećanu zemlju. Možemo kazati da je cijeli njihov život, cijela izraelska povijest, cijeli javni život, događao se u ozračju Božje prisutnosti, u ozračju hrama. Pa zašto onda Bog ne da Abrahamu da mu sagradi Hram? Iz ovoga što smo čuli, iz cijeloga konteksta ovoga događaja, saznajemo da je problem bio u Davidovoj motivaciji s kojom je on htio sagraditi Hram. Čini se da se David malo uzoholio. Bog ga je učinio od jednog običnog pastira velikim kraljem. I David je htio gradeći hram još više učvrstiti svoje kraljevstvo, svoju vlast i svoju moć, pa na neki način se do te mjere uzoholio da je htio evo i samome Bogu pokazati koliko je on velik, koliko je on snažan i moćan da on može Bogu sagraditi kuću. David je na svoj način, možemo reći, Boga ponizio. I zato mu Bog kaže "Ti meni kuću da gradiš? Zar sam ja siromah kojemu treba doći nekakav David da gradi kuću? Zar sam ja možda nekakav umišljeni i obijesni bogataš koji treba da mu drugi grade kuće i nikada mu kuća dosta? Ma Davide ne treba to meni! Ja tebi trebam, a ne ti meni! Ne treba meni tvoja kuća, tebi treba moja kuća! Ti si bio pastir, ja sam tebe velikim učinio i to moraš zapamtiti! I ne treba meni tvoja veličina! Ne treba meni tvoja sila i moć! Nećeš ti učvrstiti vlast u svome narodu na način da ponižavaš i instrumentaliziraš Boga! Nisi ti postao vladar zato što si ti pametan, što si ti sposoban, što si ti moćan, nego zato što te Bog takvim učinio! Tvoja veličina Davide je u Bogu! I Bogu gradiš kuću, Bogu gradiš hram onda kada Bogu priznaješ da je On tvoja veličina i da si ti velik samo onoliko koliko Boga častiš i slaviš svojim životom! I zato, nećeš ti meni graditi kuću, nego ću ja tebi graditi kuću!" Ima jedna prekrasna molitva, misna molitva, koju često molimo koja kaže Bogu "Tebi naša hvala nije potrebna, ali je Tvoj dar što smo ti zahvalni! Ti našim hvalospjevima ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja"!Hoće se kazati, da sve što Bog od nas traži, ne traži za sebe, da je Bog dovoljno bogat, velik, svemoguć u svojem božanstvu! I da sve što traži od nas ne traži za sebe, da On ne postaje veći time što ćemo mu mi sagraditi hram, time što ćemo mu mi iskazati određenu pobožnost, učiniti određeni zavjet, nego je to potrebno nama, jer na taj način stječemo milost spasenja u svom životu! Gradeći, odnosno slaveći Boga, časteći Boga, mi doživljavamo snažnije Božju spasiteljsku ljubav. I zato je važno, evo, pred Bogom biti ponizan, ne treba Bog našu mudrost, ne treba Bog našu snagu, silu, ne treba Bog naše novce i naše zlato kojem ćemo mu kititi hramove, nego treba naše srce, našu pamet, naš um, našu dušu kojom ćemo pouzdavati se u Njega i dopustiti da On bude naša snaga i naša veličina. A onda iz te poniznosti graditi mjesta štovanja, mjesta gdje ćemo doživljavati Božju ljubav! Draga braćo i sestre ,vrlo se lako to dogodi u ljudskom srcu da jedna iskrena pobožnost kreme ovim putem kojim je pošla Davidova, da se malo u svome uspjehu kada nam malo dobro krene, da se malo uznesemo, da se malo uzoholimo pa počnemo i Bogu pokazivati svoju snagu i počnemo Boga instrumentalizirati. A to je put koji ne vodi k spasenju, to je put koji vodi u iskrivljenu vjeru. To je magijski pristup Bogu. Bog traži od nas poniznost. Bog traži da uvijek pred njega dolazimo kao najveći siromasi kojima treba Njegova veličina, Njegova ljubav, Njegova snaga i On treba uvijek biti naša veličina! I zato mi trebamo svojim životom graditi Bogu kuću! Kako to graditi? Evo upravo nam to pokazuje ova prispodoba koju smo čuli i koju je Isus, kao Božja utjelovljena Riječ ispričao, jedna od najpoznatijih. Prispodoba o sijaču, tlu i sjemenu. Bog je taj koji sije! Bog je taj koji donosi sjeme Božje Riječi u kojoj je život! Sve što mi trebamo jest biti plodna zemlja! Naše srce, naša duša, naš um, naša volja, sve to trebamo pretvoriti u jednu plodnu njivu u kojoj ćemo primiti Božje sjeme i dopustiti da ono raste i da ono bude naše bogatstvo, naša hrana, izvor našega života! I to je pravi identitet vjernika! Mi Bogu gradimo kuću, najljepšu kuću, najljepši hram, onda kada dopuštamo da Njegova Riječ oblikuje naš život. Da ne pada u našemu srcu na kamenito tlo! Da ne pada u grmlje! Da ne pada tamo gdje će je ptice ili koji drugi grabežljivci pozobati i ostat ćemo onda siromašni kao zemlja pusta i prazna! Sav naš vjernički napor koji trebamo činiti jest to da budemo plodna zemlja, da kad pred Boga dolazimo da se snizimo, da se ponizimo i kažemo Ti meni Bože trebaš! Samo sam s Tobom velik! David je htio biti velik i to je nešto što je duboko u nama ljudsko i to je Bog usadio tu potrebu da budemo veliki da izgradimo svoj život. Nismo stvoreni za prosječnost, nismo stvoreni za poniženje, ali je pitanje kako postati veliki? Da li na način na koji je to David htio? Ili možda radije na onaj način na koji je to Abraham već ranije pokazao? Draga braćo i sestre, budimo veliki na način da Bogu dopustimo da bude velik u našemu životu. Imamo tu prekrasan uzor svetoga Josipa. Svetački lik koji je tako malo govorio, o kojemu je tako malo napisano riječi, ali tako te riječi nam otkrivaju tako jedno bogatstvo Josipova životu, tu jednu veličinu, taj jedan ogromni hram Josipove svetosti u kojemu se Bog nastanio i učinio se velikim i snažnim. Josip je primjer i uzor slušanja Božje Riječi! Biti plodna zemlja, primiti Božju Riječ znači pretvoriti se u slušanje te Božje Riječi, tražiti volju Božju volju u svom životu! Samo je ona za nas spasonosna. Samo nas ona uzdiže i čini naše čovještvo, naš život, velikim, lijepim, bogatim i ispunjenim svakovrsnim blagoslovom. To je Josip pokazao. Slušanje Božje Riječi zna biti jako zahtjevno. Zna često tražiti od nas da se odričemo, možda i nekakvih najvećih svojih planova, kao što se to Josipu dogodilo. Snovao je ženidbu, snovao je obiteljski dom sa svojom zaručnicom Marijom, ali Bog mu je sve to pobrkao, naizgled, kao i Abrahamu kada je tražio od njega žrtvu sina, ali kada je on poslušao, e tek onda je, zapravo, Josip postao veliki, jer je dopustio da se Bog proslavi u njegovom životu, prihvatio je Njegovu Riječ u potpunosti se podredio Božjoj Riječi! Poslušao je! Slušao je i poslušao! Evo, to je poruka koju nam šalje on, koju nam šalju današnja čitanja. Slušajući Boga, dopuštajući da se Božja Riječ u nama nastani, da donese plodove, to je način na koji ćemo mi postati kao ljudi veliki, veliki vjernici, na koji način ćemo postati hramovi i svjedoci Božje ljubavi i Božjega milosrđa u svijetu koje nam je danas svima tako potrebno! I zato evo, utecimo se molitvama svetom Josipu neka nam svima da snage da budemo plodna zemlja koja će poput njega slušati Božju Riječ, primiti je i dopustiti da se ona u nama primi, da izraste, da urodi plodovima tridesetorostrukim, pedesetorostrukim, stostrukim, onoliko koliko Bog hoće!
Amen!
Zvučni zapis propovijedi mons. Marinka Mlakića možete preuzeti i poslišati ovdje:
