4. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Riječ Gospodnja.

Više poruka sadrži gore ispisani odlomak Evanđelja. U prvom odlomku važno se prisjeti sadržaja Evanđelja od prošle nedjelje u kojem Isus, citirajući proroka Izajiju: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« jasno obznanjuje kako se po njemu ispunja ono što je prorok navijestio.

Isus zna da slušatelji traže potvrdu njegovih riječi, a on od njih traži povjerenje. Takav odnos se neprestano isprepliće između čovjeka i Boga. Čovjek traži znak od Boga, a Bog od čovjeka očekuje vjeru. Znakovi Božje prisutnosti su svuda oko nas. Možda ih nećemo prepoznati onako kako mi očekujemo, no, ako smo otvoreni Istini, znakovi Božje prisutnosti mijenjat će naš pogled i shvaćanje života. Kao primjer: ponekad dok razgovaramo s nekom osobom već unaprijed očekujemo odgovor koji nama odgovara, dugi ne želimo, a onda ni možemo ćuti. U sličnoj su se situaciji našli Isusovi zemljaci. Nisu mogli prihvatiti, da je Isus puno više od onoga što su oni o njemu tada znali. A on od njih traži da ne budu opterećeni starim predrasudama već da povjeruju da im je zemljak i "velika faca". Za to je pak potrebno i malo poniznosti. Obzirom da je hodao našom zemljom, Isus je zamljak i svakome od nas. Jesu li mu vrata naših života otvorena ili ćemo ga gnjevom izbaciti zato što nam nije dao odgovor kakav smo očekivali ili udovoljio našim prohtjevima? Uvjeren sam da Isus ne želi proći kroz nas već u nama ostati i po nama širiti milosrđe.