U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Riječ Gospodnja.
Više poruka možemo iščitati iz ponuđenog Evanđelja, evo nekoliko. Isus je htio navratiti u svoj kraj. Ne samo da je navratio, već svojima dariva ono što ima. Poučava ih. A kolika je vrijednost njegova djela – poučavanja najbolje svjedoči mnoštvo koje hita za njim. Dakle, ne dariva im bilo što, već ono najbolje. Na žalost njegovi ga ne primiše kako nam govori Ivan na početku svoga evanđelja. Mjerili su ga po sebi, na taj su način i sami sebe ponizili. Jednostavno nisu mogli prihvati da bi netko od njih mogao uspjeti. Stoga je jednostavnije odbaciti ga nego se sam potruditi i napredovati.
Vjerujem da ovakav razvoj događanja može svaki prepoznati u svojoj okolini i na sebi samome. S jedne strane i mi koji put ne prihvaćamo uspjeh onih iz naše blizine ili pak i sami nismo prihvaćeni od naših najbližih. Sve nam je to Isus najavio. Stoga ne treba nam zbog neprihvaćenosti zdvajati, jer i Gospodin je to proživio. Stoga, radovati nam se uspjehu naših, jer iako ih poznajemo ne znači da znam sve o njima. U konačnici uspjeh mojih je i moj uspjeh.
