Draga braćo i sestre!
Evo, još jednom vas sve srdačno pozdravljam, no, budući da slavimo zaštitnika, ipak želim osobito pozdraviti one koji su zaštitnici Domovine, a to je Hrvatska vojska koja nam tako lijepo pjeva, a evo ovdje je i kopnena vojska koja u svemu ovom sudjeluje.
U Knjizi Postanka možemo čuti jednu rečenicu koja nema veze sa našim svetim Josipom, ali mislim da nam se može jako lijepo uklopiti u ovo razmišljanje o našem svetom Josipu. To je rečenica iz usta faraona koji Egipćanima, a i svima drugima koji kod njega dolaze da bi tražili kruha, kaže: "Idite k Josipu!" Da, idite k Josipu! Tako je govorimo gladnom narodu faraon. A Josip je hranio narod. Hranio je i svoju braću u vrijeme nevolje. Starozavjetni čisti Josip, vjerni upravitelj svog gospodara, slika je i simbol svetog Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, čuvara i hranitelja Isusovog. Zbog njegovih značajki hranitelja svetom Josipu smo i mi, kao vjernici i kao narod, poslani i danas, a i u prošlosti smo bili, da utaži našu glad, da nas vodi k Isusu i Mariji, da nam on koji je naš zaštitnik na zemlji, kako smo slušali i zagovornik na nebu, isprosi od Boga one milosti koje trebamo. Zato smo se poput četiriju rijeka Kupe, Korane, Mrežnice i Dobre, koje se okupljaju u vašem gradu i daju mu posebnu ljepotu, okupili u ovom Nacionalnom svetištu svetog Josipa prisjećajući se današnjeg dana 1687. godine kad je Hrvatski Sabor svetog Josipa izabrao za zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, a s njom i Hrvatskog naroda, tumačenje smo čuli neću ga ponavljati. Zahvaljujem upravitelju Svetišta monsignoru Antunu Senteu na pozivu i zahvaljujem pastiru ove Zagrebačke crkve uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću na mogućnosti da mogu danas zajedno s vama slaviti ovu žrtvu zahvale i molitve. Pozdravljam župnog vikara, sve svećenike, redovnike i redovnice, osobito one koje djeluju u ovoj župi Kćeri Božje ljubavi i sve nas pozivam da i mi molitvom i razmišljanjem krenemo svetom Josipu i u svjetlu Božje Riječi otkrijemo poruku života svetog Josipa za nas danas. Želio bih da to razmišljanje shvatimo kao poziv nama da danas idemo k Josipu, jer on ima ono što tražimo, on može utažiti našu glad. Doista, sveti Josip ima ono što tražimo. On nam svojim primjerom i svojim zagovorom pomaže ispuniti ono poslanje koje Bog ima s nama na ovom konkretnom prostoru u konkretnom trenutku povijesti. Jer, Bog sa svakim od nas, i sa mnom, i sa svakim od vas, ima svoje poslanje kao što je imao i sa svetim Josipom. Svetog Josipa Božja Riječ, koju smo maločas čuli, prepoznaje kao osobu koja ima poslanje i pritomu kao osobi koja ima određeno poslanje, odaje veliko priznanje prepoznajući u njemu važnu kariku u lancu ispunjavanja Božjeg obećanja danog na početku naše povijesti kad smo istjerani iz zemaljskog raja, mogli smo o tom slušati u nedjelju, ali i ponovljenog, najprije Abrahamu, u drugom čitanju smo o tome slušali, ono obećanje "Ocem mnoštva naroda ja te postavljam" i opet ponovno ponovljenog Davidu, o tom smo slušali u prvom čitanju, "Podići ću tvoga potomka nakon tebe koji će se roditi od tvoga tijela i utvrditi ću njegovo kraljevstvo! Ja ću njemu biti otac, a on meni sin!" Da bi, međutim, sveti Josip koji je evo priznat i prepoznat kao važna karika u povijesti spasenja mogao ispuniti to svoje poslanje, on je u tu Božju odabranost, u taj poseban izbor koji Bog ima s njim, morao ugraditi samoga sebe. Trebao se, a o tom slušamo u današnjem Evanđelju, Bogu i njegovom poslanju staviti potpuno na raspolaganje, dajući Bogu i Njegovom poslanju ono najbolje što ima. A ono najbolje što je Josip imao, Josip koji je bio čovjek koji nije puno govorio, ali je zato činio, su, čini mi se, njegove tri odlike koje nam predstavlja današnje Evanđelje, a koje, uz ljubav koja sve prožima i nadilazi, trebaju biti i naše kršćanske odlike. Ono, čime ćemo se mi, mi katolici u Hrvatskoj, ovog povijesnog trenutka, mi koji se svetom Josipu utječemo za zagovor smatrajući ga zaštitnikom svoga naroda, uključiti u ovo društvo i obogatiti društvo u kojem živimo. Unijeti u ovo naše hrvatsko društvo, koje se sve manje može nazivati kršćanskim i katoličkim, našu kršćansku katoličku posebnost, naš kršćanski i katolički identitet. Prva odlika, koju je sveti Josip ugradio u svoje poslanje zaštitnika Svete obitelji, je pravednost! Pročitali smo u Evanđelju "a Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti!" Postoje različite pravednosti! U Josipovo vrijeme na snazi je bila starozavjetna pravednost, koja je u slučaju preljuba zaručnice određivala slijedeće – neka djevojku izvedu na kućna vrata njezina oca pa neka je ljudi njezina grada kamenjem zasiplju dok ne umre! Josipova pravednost je drugačija od ove suhoparne zakonske pravednosti. Njegova pravednost se nije oslanjala na strogi zakon utvrđen u prošlosti, nego je participacija na Božjoj pravednosti, onoj pravednosti koja će se u potpunosti objaviti u smrti Božjeg sina Isusa Krista koji mu je povjeren zajedno s Njegovom Majkom. To je pravednost koja se ne očituje u traženju krivnje u drugima, nego u žrtvi samog sebe iz ljubavi za druge. E, htio bih, da upravo ovdje malo stanemo i razmislimo o tom našem katoličkom doprinosu po ovoj pravednosti u ovo naše društvo, društvo koje je podijeljeno, društvo koje se stalno vraća natrag, društvo koje još uvijek ratuje i onim ratom koji je završio "45. i onim ratom koji je završio "95. Znam, svjesni smo mi svi, da nije moguća ona zakonska pravednost, da ne možemo i da je nemoguće ispraviti pogreške prošlosti, ali znadem, da mi, mi kršćani, ne smijemo biti robovi tog što ne možemo ispraviti, da se mi ne smijemo zaustaviti, da mi moramo biti oni koji će prednjačiti u pomirenju, da mi moramo biti oni koji će prednjačiti u oprostu, da mi moramo, makar nam se nameću drugačije odlike, drugačija nastojanja, makar nas se stalno pokušava zarobiti u prošlosti, biti oni koji će biti nositelji budućnosti u ovo naše Hrvatsko društvo! Ne možemo promijeniti prošlost! Možemo naučiti iz prošlosti i graditi bolju budućnost i unutar naše nacionalne zajednice i u odnosima naše nacionalne zajednice s narodima koji nas okružuju. Mi, mi katolici, mi kršćani, mi baštinici ove Josipove pravednosti koja nije ništa drugo nego li pravednost Božja, pravednost Isusa Krista koji je donio ljubav na zemlju, koji je donio opraštanje na zemlju, trebamo biti oni koji će u ovom prednjačiti. Druga i treća odlika svetog Josipa, očitovane u ostvarenju onog poslanja koje je Bog imao s njim, su odlike poniznosti i strpljivosti. Obje ove odlike su se očitovale u Josipovoj poslušnosti Božjoj volji! Čitali smo: "kad se probudi Josip oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji." Josipova poniznost, a to je druga odlika, u poslušnosti Božjoj volji, u čemu se očitovala? Očitovala se u negaciji vlastitog dobra zbog dobra drugih koje je Bog imao koje mu je Bog povjerio, onih drugih koje je Bog stavio na njegov životni put. Zapovijed koju smo čuli, bila je samo prva zapovijed koju je Josip u snu primio od Boga i koju je ponizno i u šutnji poslušao. Kasnije će slijediti druge. Josip kao ponizan i šutljiv čovjek nije odgovarao riječima, odgovarao je djelima. Na Božji poticaj, on poput Abrahama koji slijedi obećanje, i bez obećanja, napušta svoju kuću, napušta svoj grad, napušta svoj zavičaj, napušta svoju sigurnost i zbog drugih kreće u nepoznato i kad se vraća opet bira mjesto zbog drugih, ne zbog sebe, kako će zaštiti druge. Josip ne bira ono što je njemu najbolje, nego, ono što mu se čini najboljim za druge. Vrhunac Josipove poniznosti u poslušnosti Bogu je to što on nema planova za sebe, nego iz dana u dan živi ponizno poslušan Božjoj volji za druge, za svoju obitelj, za Isusa i za Mariju. E, dozvolite mi da i ovdje rečem nekoliko riječi u odnosu na nas i na naš katolički kršćanski doprinos ovom društvu, društvu koje je sve više sebično. Društvu koje, tako nas upozorava papa Franjo, boluje od ravnodušnosti. Društvu koje vidi samo sebe. Naše se mlade što uči? Kako će sebe zaštiti. Na što ih se potiče? Da gledaju samo sebe i svoj interes. I zašto naši mladi napuštaju Domovinu? Zato što vide samo sebe i svoj interes, što ih potičemo na to. Umjesto da svi zajednički pokušamo vidjeti koji je to interes drugih. I da onda se pobrinemo za interes drugih i onda kroz taj interes možemo na kraju doći do svog vlastitog interesa. Ovdje ću citirati jednu misao, koju ovih dana ponavljam našim mladima na krizmi, to je misao blaženog Ivana Merza koji je jednom rekao, da: "Dan u kojemu smo napravili nešto za druge, je doista vrijedan dan, a dani u kojima nismo ništa napravili za druge nego smo mislili samo na sebe su izgubljeni dani." E, draga braćo i sestre, dragi katolički vjernici, sveti Josip nam pokazuje da je život koji je potrošen za druge doista život koji se isplati živjeti! A da su oni životi koji se troše samo za sebe, koji vide samo sebe, potrošeni životi. Zašto nas je sve manje? Zašto je sve više rastava? Sve manje rođenih? Kažu da će nas za 15 godina u Hrvatskoj biti 350.000 manje, zbog iseljavanja, ali i zbog manjeg rađanja i većeg umiranja. Ali nije to najveći problem! Najveći problem je u tome što ćemo mi biti stari i nesposobni učiniti bilo što, a neće imati nitko tko će se za nas brinuti! I, zato nam ovaj primjer svetog Josipa koji nije vidio samo sebe, nego je vidio i druge, poziv i poslanje. Ne govorim to drugima, govorim nama katolicima, nama kršćanima koji smo odgovorni za ovo društvo i za njegovu budućnost. Ne samo za sebe, nego za druge. A budemo li se pobrinuli za druge, drugi će se pobrinuti za nas. Treća odlika svetog Josipa je strpljivost! Ona se također očituje u poslušnom prihvaćanju Božje volje za sebe i svoj život. Svetom Josipu nije bilo lako biti strpljiv s Bogom i Njegovu volju prihvatiti kao svoju volju! Bog se doista poigrao s njim! Imao je zaručnicu, a Bog mu je uzeo i učinio svojom zaručnicom! Želio je imati svoju djecu, a Bog mu je dao svoga Sina i njega mu je povjerio kao dijete! I sve je to i puno toga drugog u njegovom životu više se ticalo Boga nego njega. Ali, Josip, Josip je strpljivo prihvaća Božju volju za sebe, za svoj život. Bez strpljive poslušnosti volji Božjoj sveti Josip ne bi mogao izvršiti svoje poslanje. Bio bi samo jedan od mnogih koji su živjeli želeći sve sada i odmah i kojih se, jer su živjeli za trenutak, više nitko ne sjeća! Ali on je strpljivo bio poslušan Božjoj volji i ustrajavao je i izvršio je svoje poslanje do kraja! I ja mislim da je jedan od velikih problema suvremenog čovjeka, da je to zapravo i uzrok ove ekonomske krize, koja se tako teško sručila i na naš narod, to što i mi želimo sve brzo, odmah, što nemamo strpljivosti! I, jer želimo brzo i odmah doveli smo našu Domovinu u ovu situaciju u kojoj se nalazimo. Ne mi, ne vi, nego oni koji su iskoristili mogućnosti. Ali i svatko od nas, u onoj mjeri u kojoj smo gledali sebe i svoju korist pokušali na brzinu zaraditi i strpati novac u svoj džep! Trebamo biti strpljivi! Ne smijemo se predavati! Znam da je teško! Znam da je kriza! Ne znam kakva je situacija ovdje, u mene u Dubrovniku i nije tako strašna, ali u nekim dijelovima naše Domovine je doista teška i iz dana u dan postaje sve teža i teža. Možda još čak nismo ni svjesni koliko je teška. Koliko ljudi doista jedva sklapa kraj s krajem. Koliko ljudi, godinama možda već, nije primilo plaću, koliko ima nezaposlenih, a imaju kredite koji ih pritiskaju, a i krediti su jedan od načina na koji smo željeli brzo, odmah! Ali, sveti Josip nam, koliko god da je teško, a teško je, svojim primjerom kaže da ne smijemo odustati da trebamo biti strpljivi, samo sa strpljivošću možemo riješiti svoje probleme. Ne s bijegom vani! Ne s traženjem kruha negdje u tuđoj zemlji! Bio sam vani, nisam, makar sam susretao ljude koji imaju, nailazio na baš tako sretne ljude. I s manje se ovdje može biti puno sretniji nego u tuđini. Sveti Josip nam kaže da budemo strpljivi! Braćo i sestre, u ovom misnom slavlju u kojem se spominjemo 328. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog naroda, odlučili smo doći k svetom Josipu da nam on ponudi ono što nam je potrebno da bismo živeći kršćanski u narodu kojemu pripadamo doprinijeli tome da kao narod imamo ne samo prošlost, nego i budućnost! Sveti Josip nam nudi svoj zagovor! Jednako kao što je to ponudio i našim precima, koji su ga, eto kao što smo već čuli u spomenutoj odluci, proglasili zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva. Naši su preci donijeli ovu odluku u ozračju svoga vremena. Mi o toj odluci trebamo razmišljati u ozračju ovog našeg vremena, svoga vremena. Sveti Josip nam danas, u ozračju našeg vremena i naših potreba, želi ponuditi zajedno sa svojim moćnim zagovorom i ove svoje tri odlike! One su ono bez čega njegov zagovor ne može funkcionirati. Unesemo li mi katolici ove odlike u naše društvo, u našu Hrvatsku Domovinu, na onim mjestima na kojima je svatko od nas, ja kao biskup, vi kao vjernici, na onom mjestu koje imate, vojnici u vojsci, političari u politici, novinari u novinarstvu, unesemo li mi ove odlike na radna mjesta, među poslodavce, onda ćemo imati budućnost. Domovina koja nam je povjerena i koju želimo zajedno s našim precima, predati zagovoru sveto Josipa, neće biti bolja samo po molitvi ili po tome što govorimo. Mnogi su, na žalost, govorili i govore ali ne žive, nego će biti bolja, bit će onakva kakva treba biti, onakva za kakvu su se naši preci, a i naše generacije borili i ginuli, bit će onakva kakvu je želimo za sebe, za svoje potomke i sve koji u njoj žele živjeti u ljubavi i slozi, ma, u konačnici, onakva kakvu po zagovoru svetog Josipa želimo, samo, ako molitvi a mi danas molimo, pridružimo nasljedovanje svetog Josipa, pretačući svoje kršćansko ispovijedanje u kršćanska djela. Put prema tome je, na svim razinama, počinjući od obitelji kao temeljne društvene zajednice koja je danas najviše ugrožena, živimo onu pravednost koju je živio sveti Josip, imamo ono ponizno pouzdanje u Božanske planove koje je on imao i budemo, na kraju, poput njega, spremni strpljivo u svoj život i svoje životne planove ugrađivati Božju volju i one planove koje Bog ima s nama. A Bog sa svakim od nas ima svoj plan! I sa svakim od nas računa kao što je računao sa svetim Josipom. I svakom od nas daje dovoljno svoje milosti da ono što on od nas traži možemo izvršiti!
Amen!
