Iz takvog postupka proizlazi i odbacivanje evanđeoskih izvještaja o Isusovu djetinjstvu, kao da su to narodne priče i plod maštanja tako, da bijeg u Egipat nije ništa drugo nego jedna zanimljiva izmišljena priča.
Razni starodrevni spisi, koje su njihovi sastavljači pokušali nametnuti kao pravu Božju objavu, a koje Crkva nije priznala kao vjerodostojne, imali su, što se tiče poznavanja Isusova djetinjstva, a i na drugim područjima zlokobnu ulogu. Prema tim spisima, u Kristovu djetinjstvu čudesa niču na svakom koraku: divlje zvijeri pružaju Isusu svoje usluge, palme se prigibaju da dadnu svoje plodove, vrela izviru po želji…
Ako je Sin Božji ostavio nebo ne ostavivši Očeva krila, da dode živjeti s nama, to nije učinio zato da se na zemlji smjesti više manje udobno, nego zato da preuzme sve naše teškoće, da ih s nama nosi, da ih usmjeri prema životu koji nema svršetka. Josip i Marija snovali su mirnu sreću u Nazaretu, no Gospodin je došao u njihovo obiteljsko ognjište i iznad svih njihovih nadanja ispunio ih je radošću Božića, pjesmom anđela, dolaskom pastira i mudraca. Iza svega toga eto ih odjedanput u progonstvu! To bijase surova, neočekivana, nepredvidiva kušnja, koja zbunjuje. Anđeli su navijestili mir: Božji Sin je došao donijeti ljubav na zemlju, a eto odjedanput ustaje mržnja nepomirijiva i nesmiljena i bezrazložna, mržnja koja hoće smrt onoga koji je ljubav. Marija i Josip nisu samo prognanici, ili ono, što se stidljivo kaže »premještene osobe», nego su pritješnjeni hajkom. Samo oni koji su proživjeli, ili koji još danas žive pod okom mržnje znaju, što su mogli trpjeti Josip i Marija ostavljajući Betlehem.
Pred ovim djetetom, koje nije kao ostala djeca, nitko ne može ostati ravnodušan ili neopredjeljen, nego duboke misli srca izlaze na svjetlo dana u obliku ljubavi ili mržnje. U ponašanju mudraca i Heroda izražena su dva držanja. Mudraci su tražili i našli. Njihovo je srce, opazivši zvijezdu nad Betlehemom bilo zahvaćeno bezgraničnom radošću, jer radost je izbijanje plamena kojim gori srce.
Herod postavši kraljem otimačinom jednog sitnog kraljevstva, jedva nešto većeg od manje pokrajine, posumnjao je u ovo dijete rođeno u staji, ali čije kraljevsko dostojanstvo nije od ovoga svijeta. Videći da se mudraci nisu vratili, zasnovao je bezumnu osvetu. Osjetio je da su ga ovi stranci prezreli, jer se nisu udostojali obavijestiti ga o svojem odlasku. A on ih je molio da se vrate, da ga obavijeste o svemu što su našli. Smatrao je sebe svemoćnim, a evo, okreću mu leđa kao da je za njih nitko i ništa. Gubi nadu da će sa sigurnošću pronaći svojega suparnika koji se rodio. Zato je donio odluku kojom će učiniti da što prije nestane taj židovski kralj, kojega već ovi stranci njemu javno pretpostavljaju.
Dok su Josip i Marija ubrzanim hodom išli u Egipat, u Betlehemu i okolici odvijao se već strašan događaj: Herod je naredio da se pobiju svi dječaci ispod dvije godine. Učinivši da tako nestanu svi ovi dječačići, Herod bijaše osvjedočen da je medu njima stradao i Isus. Njegovim izaslanicima nije bilo teško saznati gdje su se mudraci zaustavili, jer se na Istoku sve odvija na ulici, svatko je poznavao i najmanji korak i čin drugoga, osobito u jednom malenom gradiću kakav je bio Betlehem. No, kuća bijaše prazna. Nitko nije znao, a nije ni htio znati gdje su njezini stanari.
Misleći da je dijete sigurno sakriveno u jednoj ili drugoj kući, Herod je dao nalog da se pokolju svi dječačići u Betlehemu i okolici. Svi koji su imali do dvije godine ili manje bili su pobijeni bez ikakva razjašnjenja. On se raspitao kod mudraca o vremenu kada se je prvi put pojavila zvijezda. U kakvom je obliku izveden taj pokolj? Ne znamo. Budući da je Herod bio isto toliko lukav koliko i okrutan, i znajući da ga židovi mrze, morao je poduzeti mjere opreza da se sve to izvede barem donekle nezamijećeno.
Koliko bijaše žrtava? Nitko to ne zna. U to je vrijeme Betlehem brojio oko dvije tisuće stanovnika. Buduci da je smrtnost djece bila vrlo velika, vjerojatno da je u Betlehemu i u okolici bilo ne više od tridesetak dječačića do dvije godine. Pa i na taj broj ograničen pokolj djece u Betlehemu, koji je naredio Herod, odvratan je i užasan zločin. Ove malene nedužne i nesvijesne žrtve slavi Crkva kao prave Kristove svjedoke. Isus će kasnije reći, da nijedna obična čaša vode, koju dajemo u njegovo ime, neće ostati bez nagrade. Tko bi mogao reći što je on dao ovoj djeci, koja su dala ne jednu čašu obične vode, nego svu svoju krv za njega? To isto treba reći za suze roditelja. Gospodin ništa ne zaboravlja.
Da li su Josip i Marija saznali za ovaj strašan događaj? Prije ili kasnije saznali su za to, ali ne znamo kada. Ne znamo ni kako je to na njih djelovalo. To bijaše jedna kušnja nadodana svim ostalim kušnjama njihova prolaženja kroz pustinju. Marija se je počela iskustveno osvjedočavati o istinitosti Šimunovih predviđanja: njezin sin bijaše izvrgnut protivljenju. Mržnja koja je progonila njezino dijete bila je oštrica mača, koji je prodirao sve dublje u njezino srce. Bez pomisli na bezumnu mržnju koja ih je progonila, Josip i Marija ne bi osjetili progon, jer su posjedovali onoga, koji je posvuda s njima i koji bijaše za njih neiscrpno vrelo radosti.
Kad netko sam osobno trpi, to je vec vrlo teško, osobito u nekim kušnjama, ali ako zna da je, ako baš ne uzrok, a ono barem prigoda da drugi trpi zbog njega, to može biti nepodnosivo. Za Mariju i Josipa, misao da su makar samo neizravno uzrok pokolja nedužne djece, morala je probadati njihovo srce. Bila je to bolna posljedica Marijina «Neka mi bude!« na dan navještenja, a za Josipa posljedica njegova svjesnog i slobodnog prihvaćanja poslanja njegove zaručnice.
Ako je Gospodin Isus Krist u vrijeme svojeg boravka u pustinji htio podnijeti nasrtaj napasti, opravdano možemo misliti da nije htio od toga poštedjeti ni izuzeti Mariju i Josipa. Napast nije grijeh. Bog ju pripušta i u životu svetaca, da ih što više sjedini sa svojom voljom. Nakon dugih napornih dana, u oskudicama svih vrsta, u nesigurnostima i predodžbama koje stvara mašta, Josip i Marija mogli su čuti napasnika kako im šapće u uho: Čemu govoriti «da!»? Čemu se trebalo upuštati u takvu pustolovinu? Zašto ste ostavili Nazaret? Kolika li su pitanja morala spopadati maštu koja je već bila razigrana pustinjskim priviđenjima?
Jedini odgovor koji je izvirao iz njihove duše i dolazio na usne bio je taj, koji i mi treba da dajemo, kada nas događaji našeg života zbunjuju: «Bog je mudriji od nas, on je vjeran i uvijek nas ljubi!« Josip i Marija na polasku su jasno vidjeli Božju volju i dali se na put. Oblaci, nevrijeme, trnje na putu i nepredviđene protivštine nisu dokaz da putovanje na koje smo se dali nije dobro. Možemo se pouzdavati u Boga, koji nas nikad neće prevariti niti se iznevjeriti. Prije ili kasnije, ali u pravo vrijeme, izvući će iz zla dobro i uzvratiti stostruko ono što se činilo da nam je oduzeo. I konačno, Herodov bijes pribavio je betlehemskoj djeci više slave, nego što bi im mogla pribaviti sva njegova blagonaklonost.
Anđeo je rekao Josipu: «Uzmi dijete i njegovu majku». Evanđelje nadovezuje: Josip «tada ustade, uze dijete i njegovu majku». Izgleda kao naravno, da se Josip nije zadovoljio samo tim da uzme na brigu dijete, nego da ga je i velik dio puta nosio. Gledamo ga, kako nježno polaže Isusa u jednu košaricu i stavlja ga na svoja ramena. Povremeno ga je povjeravao Mariji. Maloj putničkoj povorci pisci rado pridružuju magarca. Evanđelje ne govori o tom ništa. Jahaće živinče omogućuje da se nosi veća količina živežnih namirnica i prtljage, ali ujedno postavlja druga pitanja stvarnog života. Za veću povorku to bi odgovaralo, ali za izoliranu skupinu, naročito kad je riječ o bjeguncima, ne vrijedi mnogo sloboda kretanja.
Kojim je putem išao Josip? Sigurno najskrovitijim i najlakšim. Morao se usmjeriti prema Hebronu, glasovitom po Abrahamovu boravku i po Davidovim podvizima. Za četiri ili pet dana putovanja mogao je doći do «Potoka egipatskog», koji je označavao granicu. Odavde dalje bili su na sigurnome, mogli su nastaviti put s manje žurbe, ako i ne s manje muke. Pustinja ostaje pustoš sa svim svojim teškoćama i pogibeljima. Može se pretpostaviti da se je sveta obitelj mogla pridružiti drugim povorkama putnika i tako nabaviti vodu i kruh.
No nije isključeno da su Josip i Marija trpjeli glad, a još više žeđ.
Isus je svu svoju hranu dobivao od majke, ništa drugo mu nije trebalo. Marija bijaše za nj vrelo života; on je posvema živio od nje, ali i ona je u isto vrijeme živjela od njega i za njega. U ovoj pustoši primjenjuju se na Mariju i Isusa doslovno riječi Pisma: »U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo« Ps 35,10). Mogli bismo se pitati, nije li taj životni izvor trenutak presušio, i nije li Isus toga časa započeo svoj post u pustinji? Marija iscrpljena oskudicom određenih je trenutaka mogla biti nesposobna da nahrani svoje dijete. »Majka boli« nije bila izuzeta od patnje koju poznaju tolike majke.
Josipova se patnja u tim trenutcima sastojala u tom, što je bio posve nemoćan da priskoči Mariji i Isusu u pomoć. Mogao im je dati samo svoje osjećanje, svoju ljubav i pouzdanje. Anđeo mu je rekao da bježi u Egipat, a i da tamo ostane do nove obavijesti. To znači da su putnici bili sigurni, da će tamo stići, i da u Egiptu mogu živjeti u nadi, da će se jednog dana vratiti u svoju zemlju. Anđeo Gospodnji ih je takoder uzeo pod svoju zaštitu. Zato mogu u nj imati pouzdanja, jer je govorio u ime Gospodnje.
Prema jednoj staroj predaji sveta obitelj sklonila se je u okolicu Kaira, u Matarieh kod Heliopolisa, oko pet stotina kilometara od Betlehema. U svako godišnje doba putovanje iz Jeruzalema Kairo mučno je i nesnosno jednolično. Jedan franjevac, koji je sedamnaestom stoljeću ovuda proputovao, piše: »Treba se pomiriti s time, da ostaneš dvadeset i tri dana jašući na devi, izložen noćnoj vlazi, a danju prekomjernoj vrućini pijeska zažarena sunčevim žarom. Kroz stotinu milja, koliko je dug put, ne nalaziš nijednog kamena, nijedne rijeke, nijednog izvora«. lakoje nastojao ne pretjerivati da ne obeshrabri putnike, ipak nam prikazuje nimalo privlačivu sliku.
