Braćo i sestre u Kristu,
što bismo razmišljali sada iza ponuđene Riječi? Koji dojam smo dobili sada kad smo slušali to? Ima li tu jedna bojazan Pavlova: „Ja sam vas učio, ja sam vam govorio o Istini, a hoćete li vi onda gurnuti svoju glavu i svoju kategoriju i tu Istinu koju sam vam govorio kao da ćete prečuti? Nekako sam žalostan, moram odlaziti, a je li se ta Istina stvarno primila? Biste li vi trebali biti od Istine?“ I, tu se najedanput postavlja pitanje: ma tko sam zapravo ja? Ja bih trebao biti taj suživotnik s onim po kojem rastem, po kojem istinski živim. To je taj Isus! To je taj Bog! To je ta jedna prekrasna situacija uzročnika moga postojanja koju nekako često puta u svojim sapetostima, neuspjesima izuzimam iz svoga poimanja. A trebao bih svaki dan imati to na pameti u ovoj svojoj životnoj muci, da sam ukorijenjen krštenjem u Onoga koji jest i koji je Istina, koji zapravo nije muku ni problematiku izuzeo iz života, jer je u tu problematiku, u tu muku ušao i time pokazao koliko me voli i što sve drži do mene, jer ništa onoga što ću ja proći on nije preskočio! I kad se pita je li muku protumačio, protumačio je time što je u nju ušao! I, zanimljivo je, da u tu stvarnost, u to Njegovo ime, u taj Njegov život, bogatstvo života, smo mi ukorijenjeni sakramentom krštenja i sve više kroz ostale sakramente događamo se u Njemu u tom bogatom Božjem životu. On nas prožima! I zato smo ovdje na euharistiji sjeli s Njim za stol da budemo s Njim, da ga prepoznamo, da ga čujemo, da ga osjetimo i da On kola kad se pričestimo, da On kola našim životom! Našom stvarnošću! Ma zašto? Za istinito naše postojanje. Uvijek se moramo pitati živimo li, živimo li istinski ili vegetiramo? Opet, tko smo mi? Možda biste rekli da je to nekakva filozofija. Ne! To je stvarnost. To je konstatacija. Imati na pameti da sam ukorijenjen, uvučen u zbilju Isusa Krista! Ja bih trebao, trebala, Njega slušati! I zanimljivo je da smo u zajedništvu s Onim koji je baš slušao. To Dijete, čudnovato! Da mu je morao osigurati zakonito očinstvo, pred zakonom, da ima i oca i da on ne razumije puno. Ali, zanimljivo, ima jedno duboko povjerenje u toga koji mu govori uzmi dijete, uzmi ženu, odi. Kad se ovaj skonča, kad prestane živjeti, onda se natrag vrati u taj zavičajni grad Nazaret, tu budi. Zanimljiva je ta šutnja, to povjerenje! Možda bi se reklo minushabens, pamet je izuzeta kod tog sveca. Ne! Nije pamet izuzeta! Samo nije htio mudrovati. Imao je na pameti samo jedno: taj koji me poziva u izvanredno, što možda ne razumijem, to je taj Bog kojem ću do kraja vjerovati! I to za mene nije fanatizam, nego nešto što će me dovesti do istinitoga, konačnoga života, a u ovom životu će me jako hraniti i krijepiti da ne posustanem u toj izvanrednosti. I zanimljiv je taj Josip koji vjeruje. Naprosto vjeruje. Kao da je u toj vjeri otkrio onoga kome se isplati povjerovati bez ikakve diskusije. Nego, naprosto, jedno znam, imam duboko povjerenje da taj koji me poziva na izvanrednost, neće me izigrati. On je moj prijatelj. On je onaj s kojim sam ja suživotnik. To bi nama možda trebalo još podcrtati, da se prisjetimo u ovoj našoj muci životnoj da sam ja suživotnik s Isusom Kristom, Bogom! Ja sam u Njegove događaje uvučen. Ja s Njime živim i onda je moje ponašanje, moji odnosi, su sasvim drugačiji. Sasvim drugačiji. Jer ja se hranim Njime. Zato dolazim k Njemu. Sjesti s Njime za stol, jer moja bit mora biti nahranjena, moja nutrina, moja osobnost, a to samo Ti, Isuse, možeš nahraniti, samo ta nadnaravna dimenzija! To je vjera. Tada smo, ti i ja, vjerni. Ovo je religija – a valjda nešto postoji, nešto postoji, a to se mene ništa ne tiče. Ali taj Bog se hoće stalno u nama događati i ta otajstvena razina nam je baš potrebna, da tu imamo tu komunikaciju s Uskrslim Kristom kroz znakove koji se zovu sakramenti. To je to, da se taj moj Bog hoće u meni događati! I ja sam onda s Njim jedno i on zato moli: „Mi smo u svijetu, ali nismo od svijeta“. Što to znači „nismo od svijeta“? Razmišljali smo prošle nedjelje. Od svijeta znači da ja ne želim biti negativan. Što znači to biti pozitivan, pravedan? To je ta nutrina moja… Ne samo zakone izvršavati, nego moje srce mora biti plemenito i ako je moje srce plemenito, onda su moji odnosi sasvim drugačiji. Onda je čovjek sasvim nešto drugo, on je istinit, jer se hrani Istinom, on sluša tu Riječ i pokušava je upijati bez obzira razumije li ju do kraja. I ne treba mi smetati što do kraja ne razumijem tu Božju Riječ. Ali ja sam u njoj, ja je slušam i onda ovog zaštitnika, vašeg svetoga Josipa, i našeg, cijele Hrvatske, ćemo onda imati za primjer. Jer je slušao, jer je vjerovao, jer je uspio i danas ga štujemo! Ja bih stao ovdje. Razmišljajte dalje o ovoj Riječi koju ste čuli. O toj molitvi. Pa, taj moj Isus, moj Bog, moli za mene. I moli da budemo mi jedno kao što je Isus jedno s Ocem i Duhom Svetim. I otkrio nam je to bogatstvo života. Nije usamljenik, nego nedjeljivi zajedničar jednog bogatog života, Oca i Duha Svetoga. I to je to začeće po Duhu Svetom, ne da se podcijeni bračni čin, nego da se kaže da taj koji se začinje da nije samo čovjek, nego i Bog, nedjeljiv od Oca i Duha Svetoga. Neka nas sve to prožima, večeras i kroz ovaj dan, kroz ovaj tjedan. Neka nas to prožima kako bismo se trudili u toj dubokoj vjeri ukorijenjenosti u Njega, da smo u Istini. I trudimo se u svom ponašanju da budemo stvarno Istina.
