U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Riječ Gospodnja.
U svojoj molitvi Ocu, Isus moli za posebnu vrstu jedinstva. On želi da njegovi učenici budu jedno kao što su oni: Isus Krist i Bog Otac jedno. To je jedinstvo koje povezuje vjernika s Bogom i sve učenike međusobno. To je jedinstvo u oprijeci s ovim svijetom utoliko što je ono vječno, povezuje ljude s Bogom, ali se živi u ovom svijetu. Naša povezanost s Bogom i s bližnjima, posvećuje nas kako bismo se zaštitili od zala svijeta te kako bi se ovaj svijet po nama posvetio.
Mjesto našeg sakramentalnog jedinstva je slavlje svete mise i tu se ujedinjujemo kao Isusovi učenici u molitvi, a po svetoj pričesti u naše srce duhom i tijelom ulazi Isus sam. Po svetoj pričesti on se najuže sjedinjuje s nama i nas povezuje s Bogom. Kao što će se braća zagrliti, kao što će se mladić i djevojka poljubiti, kao što će se prijatelji hrabriti, tako će se vjernik pričestiti Tijelom i Krvlju Kristovom – to je gesta, simbol i stvarnost našega vjerničkoga jedinstva s nebeskim Ocem.
Mi možda mislimo da smo mi ti koji odlučujemo hoćemo li se pričestiti, ali naglasak je na Bogu koji želi to jedinstvo i zajedništvo. Bog je taj koji dolazi k nama. Zato pričesti pristupamo ponizno i sabrano, a nitko od nas sam ne uzima hostiju nego je prima bilo na usta bilo na ruku od svećenika.
