Po ljudskom umovanju rekli bismo da je morao biti vrlo ugledan, uvažen, poznat čovjek. A iz Svetog pisma, iz raznih Josipovih životnih situacija zaključujemo da je on bio tih, šutljiv, povučen, miran, jednostavan i ponizan čovjek. Ljudskim mjerilima cijeni se čovjeka posve drugih svojstava: govorljivog, a ne šutljivog; glasnog, onog koji se izlaže cijeni se više od povučenog. Zanimljiviji je namješten i kompliciran od prirodnog i jednostavnog čovjeka. Onaj koji se ističe i nameće prihvaćeniji je od skromnog i poniznog.
Bog drugačije misli i ocjenjuje. On je htio da glava njegove Obitelji bude tih, šutljiv,povučen, miran, jednostavan i ponizan čovjek.
Osvrnimo se na malo više na jednu od Josipovih svojstvenosti- šutljivost. Sigurno smo već čuli onu lijepu izreku: Kada čovjek šuti, tada Bog govori; kada čovjek govori onda Bog šuti. Danas, vjerojatno više nego ikada, svijet je pun brbljavaca. Suvremeni tehnički izumi danas podupiru i potpomažu one koji rado mnogo govore, usmeni ili pisano. Radio, televizija, telefon, tisak – sve to pruža, rekli bismo, neograničenu mogućnost govora. Mnogo govoriti prava je moda. Nekada je ljudima bilo dovoljno: dvije-tri radijske postaje, isto toliko televizijskih postaja, pokoji novinski dnevnik, tjednik i mjesečnik. A danas već ima toliko raznoraznih radijskih i televizijskih postaja, toliko tiskovnih izdanja da to može pratiti i znati samo službeni ured za statistiku.Ali unatoč tome što se mnogo govori i piše, nevjerojatno su glasni sami potrošači, tvrdeći da nemaju slobodu govora. Njima čak užasno smeta i ako netko prigovori neumjesnom, lažnom i uvredljivom govoru, štetnom ne samo za pojedinca, već i za cijele skupine i samu državu. I to upućuje na činjenicu koliko su potrošači izgovorene ili napisane riječi nezasitni, osobito tračeva i senzacija.
Raznovrsni su motivi koji ljude navode na puno pričljivost. Navedimo neke: žele pokazati koliko su pametni i dobri; nastoje ušutkati svoju savjest koja ih uznemiruje; žele potisnuti neke neugodne osjećaje (stida, straha) i drugo.
Jednostavno rečeno: bježe od samog sebe, od istine i stvarnosti. S mnogo riječi – izgovorenih ili napisanih – obmanjuju sebe i druge.
Sveti Josip, tih i šutljiv, ponizno i mudro osluškuje Božji glas, Božji govor. Kada je njegova zaručnica zanijela po Duhu Svetom, on šuti, a Bog govori: „ Josipe, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.“ Kada ne nalazi u Betlehemu prenoćišta, ne viče, ne galami, ne grdi, nego šuti i traži rješenje pa bilo ono i štala. Kada Herod želi ubiti Isusa, sluša Božju uputu i bez pogovora bježi s Marijom i djetetom u Egipat. Kada dječak Isus ostaje u Hramu, tiho odlazi da ga nađe i, našavši ga, šuti. Njegova šutnja Isusu je najviše rekla.
Braćo i sestre! Šutnja je odlika čovjeka koji je srcem i pameću bogat. Čovjek plemenit, čestit, uravnotežen i razuman zna i može šutjeti. Bog baš takva čovjeka postavlja ocem svete Obitelji.
Sveti Josipe, zamoli svojeg posinka Isusa da nam pomogne barem nešto naučiti od tebe, tako šutljivog, tihog, povučenog, mirnog, jednostavnog i poniznog! Amen.
Izvor: glasnik sv Josipa 1, 2008
