Predragi vjernici, monsignore, dragi kapelane!
Evo, zapala me čast da i ja kažem nekoliko riječi i ove srijede i, kao što je običaj ovdje u našem gradu u našem dekanatu, da širimo tu pobožnost prema svetome Josipu. I iskreno moram reći da sam radostan što je ova pobožnost isto na neki način živnula, kao i vaš broj u crkvi i danas, ali i inače kada nam dolaze hodočasnici. Sve to itekako govori k tome u prilog da ta pobožnost prema svecima nije neka stvar prošlosti, nije nešto što pripada davnim vremenima, što će s našim djedovima i bakama vjerojatno otići u povijest, nego da je ta pobožnost, evo ovdje su i maleni, vidim tu i mlade, isto tako tu dolazim kao ispovjednik i slušam brojne ispovijedi i od mlađih ljudi, vidim da ta pobožnost itekako tu ne samo da životari, da živi, nego da lagano cvijeta i raste. Ne bih htio nikoga tu posebno hvaliti, ali svi mi znamo čije su to zasluge, a dragi Bog ne plaća svake subote, ali kad plati, plati svakome po djelu njegovom, a isto tako onima koji šire Njegovu Riječ, koji šire Njegovu pobožnost mogu čuti one prekrasne riječi koje bi želio da čujemo svi mi: "Valjaš slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, na velikim ću te postaviti". I dok smo se okupljali ovako i dok se okupljamo svake srijede, a nadam se da ćemo se i nadalje okupljati i na blagdane svetoga Josipa, evo pred nama je uskoro i blagdan Josipa radnika i svih ostalih srijeda, ja sam čvrsto uvjeren da svatko od nas iz dubine duše ima zašto i za koga moliti i da ima svoj način kako valja moliti. Jednostavno onako, mogli bismo reći, da se kroz ovu plejadu različitih uglednih propovjednika i različitih uglednih tema o svetome Josipu moglo puno toga doznati i moglo puno toga osobno u duši i doživjeti. I opet bih se usudio ustvrditi da propovijedati o svetome Josipu nije nimalo lako. Ne samo zbog toga što su već brojni propovjednici o njemu toliko toga plemenitoga i lijepoga i duhovnoga izrekli, ali jednostavno nas kad su učili da valja govoriti o nekom svecu, onda se uvijek postavljalo pitanje što je dosada napisano o tome svecu, koji je bio život toga sveca, išlo se u čim više detalja, kada je rođen, pod kojim je uvjetima političkim rođen, koji je tada bio kralj ili vladar, koje su posebno bile vjerske ili političke ideološke situacije kada je taj svetac došao na svijet, što je posebno taj svetac učinio, po čemu je on bio zvijezda na tom Božjem Nebu svetaca? I, kad tako postavimo pitanje za svetoga Josipa, opet moram reći, ako želimo biti povijesno istiniti i kritični, da malo o tome znamo. Doduše, neki su ga se evanđelisti malo dotaknuli. Matej spominje njegovo rodoslovlje, ali to rodoslovlje u kojem se želi prikazati da je sveti Josip iz Davidova potomstva, iz Jišajeva (Jesejeva) potomstva, nekako mogli bismo reći da nam djeluje nejasno. I, opet, i cijelo to rodoslovlje kod Mateja upućuje prije svega na samoga Isusa. Doduše, s pravom. Dalje, isto tako slušamo kod svetoga Luke izvještaje o Isusovom rođenju, o Isusovom djetinjstvu, o tom bijegu u Egipat i isto tako o povratku iz bijega, stanu u Nazaretu, o hodočašću u Jeruzalem i opet bismo mogli reći kada govorimo o svecima, opet nam je nekako malo "štofa", malo podataka povijesnih da bi se usudili reći da sad možemo napisati nekakvu vrlu i veliku knjigu, nekakav životopis o svetome Josipu. Nekako smo zavidni i ostalim različitim svecima koji su dobili svoje životopise. Sjetio bih se tu Antuna Pustinjaka… Sveti Anatazije je u prvim stoljećima kršćanstva opisao tog diva pustinjaštva, to monaštvo, to redovništvo. Isto tako kada se govori o Kapadočanima, Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski, isto imamo i njihove grandiozne, velike, različite životopise. Svetog Augustina ne treba spominjati! Pa tu je i naš zemljak, Dalmatinac, sveti Jeronim. I o njemu imamo jako puno njegovih pisama gdje on sam o sebi jako puno piše. Sve to, jednostavno, nema kod svetoga Josipa! Evo, danas se spominjemo i Katarine Sijenske, te jednostavne žene. Mogli bismo je usporediti na neki način i s Ivanom Orleanskom jer su imale vizije i preko tih vizija i preko onih svjedoka različitih vizija pokazale, pazite, ovo mi je bitno reći, kako Bog iz jednostavnog malog čovjeka može napraviti velike stvari. I onda se sjetim i različitih proroka. Jeremije, dječarac, koji je isto, premda je dječarac, radosno onako sa strahom ide propovijedati Božju riječ. Pa kad bi došli nekome od ovih tu malenih koji sjede ovdje u ovim klupama i rekli im da dođu ovdje za oltar i da izrecitiraju nekakvu pjesmicu, pretpostavljam da bi se itekako prestrašili, da bi ih uhvatila trema. To se isto dogodilo i s Jeremijom, on govori, "Pa Gospodine, mlad sam, pa kud mene šalješ, šalji nekoga starijega, pametnijega, mudrijega." A On mu reče: "Pođi ti!" Doduše, kada slušamo proroka Izaiju, on je već iz ugledne obitelji, u njegovih 66 poglavlja govori se o tome da je on bio itekako pametan. Ali isto tako, osjetio je gorčinu ljudskoga života, gorčinu ljudske zavisti i opet o njemu možemo reći da je to bio jedan svetac o kojem bi se moglo napisati i knjiga i cijela biblioteka. A, opet, vraćam se na svetoga Josipa. Jako bi malo mogli o njemu povijesno napisati. Ali po čemu bi se moglo reći da je on jedna posebna osoba? Moglo bi se tu promatrati i različite običaje koji su se, također jednostavno, prikrpali blagdanu svetoga Josipa. Naime, blagdan slavimo 19. ožujka. To se u Rimu nekad slavilo i prije kršćanstva i to je bio blagdan radnika, trgovaca i zanatlija. Pa kao što je često puta u Crkvi običaj da su se neki poganski običaji lijepo prebacivali u kršćanske običaje, tako se dogodilo i s tim 19. ožujkom. Ali opet se vraćam na to da Bog preko malih ljudi zna činiti velike stvari! Katarina Sijenska, jedna obična žena, ne dolazi iz plemićke obitelji. Ali ona je bila savjetnica i knezovima i papama. Čak je papu Grgura IX. u XIV. stoljeću uspjela nagovoriti da se iz Avignona iz Francuske vrati u grad Rim jer "ti si grad Rim, a tamo ti je mjesto!" Jedna obična žena! Puna Duha Svetoga! Puna oduševljenja, uspjela je to učiniti! Spomenuo sam Ivanu Orleansku. Ona je iz seljačke obitelji. Imala je te svoje vizije, i pazite, ona, iz jedne seljačke obitelji, hrabri tadašnjega kralja Karla: "Ma pođi hrabro protiv Engleza, uzmi tu zastavu Francuske s francuskim ljiljanom i hrabro kreni u Rems i daj se okruniti!" I uspjela je istjerati Engleze iz Remsa i uspjela je okruniti Karla. Mogli bismo nabrajati tako čitav niz jednostavnih, malenih, običnih ljudi koji su uz Božju pomoć, puni Duha Svetoga, a u vVjerovanju Duha Svetoga nazivamo Gospodinom i Životvorcem, dakle, daje život, daje životnu snagu, i ako se čovjek otvori toj životnoj snazi može učiniti stvarno čudesna djela, za koja ni sam nije svjestan kako su čudesna i kako su velika i kako postaje instrument Božjeg djelovanja i Božjeg kraljevstva. Nadalje, kada govorimo, isto tako o svecima, pa zaželio bih si da je sveti Josip bio nekakav veliki propovjednik. U povijesti Crkve bilo je sjajnih propovjednika. Nedavno, u Djelima apostolskim slušali smo kako sveti Petar, taj obični ribar, priprost, rekli bismo čovjek jedan od nas, jednostavno, hrabro govori pred ljudima koje ne poznaje. Ne samo da ga ne poznaju, ti ljudi ga niti ne vole. Veliki Sinedrij, dakle židovska vlada, tadašnja, strogo mu zabranjuje govoriti o Isusovom imenu! A on, priprost čovjek iz prvoga razreda pučke škole njima postavlja jedno jednostavno, ali itekako veliko pitanje: "Sami sudite, Izraelci, valja li se pokoravati Bogu ili ljudima?" Odgovor je jasan. I on se pokorava Bogu i on hrabro propovijeda bez obzira na to kako se prije ponašao, što je zatajio Isusa, što je jednostavno pokazao da nema one hrabrosti kako se zaklinjao Isusu na posljednjoj večeri. Govori se da se na njegovoj propovijedi tisuće ljudi obraćalo na krćanstvo. Volio bih da je sveti Josip bio i poput svetoga Pavla. Doduše, sveti Pavao nije bio nekako propovjednik velik riječima, sam to priznaje iz svojih 14 poslanica, u svakoj na svoj način. Ali bio je div kada treba nešto napisati. Ponekad je bio nejasan i do danas neke njegove rečenice nisu jasne. Ali iz svih tih rečenica izbija, sestre i braćo, jedna velika ljubav prema Kristu, prema njegovoj zajednici i prema čitavoj toj ideji da je Gospodin pohodio kao Mesija svoj narod. I onda one njegove riječi Živjeti mi je Krist, a smrt dobitak nisuriječi upućene u vjetar, nego su to riječi koje je taj čovjek kroz čitavo svoje biće proživio, a proživio je i brodolome, proživio je i bičevanja, proživio je i kamenovanja i različite druge nevolje. I onda on veli dalje u jednoj svojoj poslanici sve smećem smatram prema onom najizvrsnijem da Krista Gospodina steknem. I to je mogao samo zato što je uvijek duhom bio zagledan u početnika i dovršitelja vjere naše, u Krista Gospodina. Volio bih da smo imali takvog propovjednika kod svetoga Josipa. Bilo je, sestre i braćo, u povijesti Crkve, možemo reći, i onih propovjednika koji su hrabro s mačem propovijedali. Sjetio bih se jednog komptura, velikog viteškog, malteškog reda, kada su Turci prvi put pokušali početkom XVI. stoljeća osvojiti Maltu, odnosno i prije i Cipar. Malteških vitezova je bilo svega par stotina, a Turaka na tisuće. Već se vidi da je bitka izgubljena, da se malteški vitezovi povlače u svoju utvrdu, nema se tu više koga moliti da im ne odrube glave, a taj komptur, ne mogu se trenutno sjetiti imena, onako hrabro izvlači mač, izgovara kratki govor i izviče iza svega glasa Pro Fide (Za vjeru)! I u tom trenutku, oni vitezovi koji su već bili umorni, shrvani, ranjeni, odjedanput s takvim oduševljenjem krenuli su opet u napad i obranili svoju utvrdu. Sjetio bih se i velikog propovjednika, isto tako, Ivana Kapistranskoga, koji je također ugarskoj vojsci dok su Turci opsjedali Beograd i južnu Ugarsku tako oduševljeno propovijedao da ti vojnici koji su bili u strahu, koji su razmišljali kako da po noći lijepo prođu unio je toliko snage, toliko optimizma, toliko hrabrosti da su oni jedva čekali trenutak kada će krenuti u boj. Ali, opet, sveti Josip nije bio takav propovjednik. Usudio bih se reći da Josipove propovijedi koje nisu zapisane, koje nisu izgovorene, koje nisu onakve propovijedi kao što ih mi zamišljamo, itekako su veće od svega toga. Josip je propovijedao primjerom. I, sestre i braćo, propovijedati primjerom itekako je velika stvar. Stari Rimljani su još znali govoriti da riječi potiču, a primjeri nose. Neko nas može s riječima potaknuti na neko dobro djelo. Ali kada vidimo taj živi primjer da netko pozitivno živi i da se pozitivno i sveto može i treba živjeti, onda to dobiva jednu potpuno drugu dimenziju, onda to nisu samo parola, parola, parola, riječi, riječi, riječi, nego tada je to itekako život. I usudio bih se dalje reći da ti primjeri koji govore snažnije od riječi i ostaju dublje u čovjeku. Sjetio bih se samo jednog primjera koji govori puno više od riječi. Židovka, Edith Stein, Terezija Benedikta od Križa. Jedna, do tada ugledna žena, znanstvenica, filozof, stekla je jednu uglednu znanstvenu karijeru, i jednom prilikom došla je u Koln u katedralu. Došla je u tu katedrali, ne moliti se, nego diviti se ljepoti tih tornjeva, ljepoti te gotike, ljepoti te umjetnosti, došla se diviti zemaljskim stvarima, a na kraju je doživjela duhovni preobraćaj. Kako? Vidjela je jednu najobičniju seljanku, jednu najobičniju ženu koja pred jednim kipom, nije bitno kojim kipom, kojega sveca, žarko moli. Tako je to Edith Stein opisivala. Ta žena koja je molila na koljenima, nije molila samo na koljenima i sklopljenih rukama, cijelo biće, oči, lice, rekli bismo, kao da se izobličilo i cijelim svojim bićem ona je s jednim velikim pouzdanjem molila tog sveca. I, vidite, dok je Edith Stein promatrala tu ženu, običnu ženu kako tako s tim žarom, žarom vjere, moli, u Edithi Stein, koja je bila dotada možemo reći ateist, odjedanputa je nešto zatreperilo. I nije mogla ostati hladna na ono što je vidjela. I ta scena lagano se uvijek iznova u njoj, možemo reći, ponavljala i uvijek iznova korak po korak vodila ju prema obraćenju. I sama piše u svojim spisima da ta moliteljica, da ta obična žena koja je tako žarko molila, sigurno joj je ta molitva bilo nešto jako važno i tema molitve je morala biti nešto jako važno. Je li i meni nešto u mome životu tako jako važno da bih ja mogla izobličiti svoje lice i potpuno onako u predanju klečati pred bilo čime? I tada je, step by step, korak po korak, ali sa sigurnošću krenula putem vjere i kasnije postala i časna sestra, karmelićanka, i kao pripadnica svoga naroda, naše ljubljene starije braće u vjeri, židovskoga naroda, završila u Auschwitzu. Mogli bismo nabrajati brojne druge primjere gdje se vidi da su primjeri jači od propovijedi. I tu dolazimo do svetoga Josipa koji je, možemo reći, u tom smislu propovijedanja primjerom par excellence, poseban, prekrasan, divan u svojoj jednostavnosti, a div u svome primjeru! Opet, vratimo se na njegov život. Čovjek, kako ga evanđelja donose, starije dobi koji je već pomišljao da njegov život ide lagano kraju. Koliko puta je već izgovorio Shema Yisrael Adonai eloheinu Adonai ehad – Čuj, slušaj Izraele, Gospodin Bog, Bog je tvoj jedini. I s tom molitvom već se lagano pripremao na susret licem u lice. I upravo u tim trenucima, kada on već pomišlja da dolazi kraj njegova života, pojavljuje se taj Božji plan i on taj plan prihvaća, prihvaća da će uzeti Mariju za ženu. Jedan lijepi primjer. Prihvatiti Božju volju i u onome trenutku kada čovjek više ne računa sa svojim snagama, kada su tvoje snage, moje snage, već pri kraju, ali opet u tom trenutku kaže "Gospodine, neka mi bude po tvojoj riječi", kako je rekla njegova zaručnica. Događaju se opet čudesne stvari. Marija je uz njega, ali Marija je trudna. I taj plemeniti čovjek, komentar za njega je iz evanđelja da je bio muž pravedan, prevedeno na dašnji jezik svet, taj ne bježi od odgovornosti, ali jednostavno želi spriječiti da ne dođe do sramote i pokušava Mariju potajice otpustiti. I opet Božji intervent, i opet Božji zahvat u njegov život preko njegovih vizija, preko njegovih snova. "Josipe, ne boj se uzeti Mariju za ženu, ono što je u njoj doista je od Duha svetoga." I, on ima povjerenja! Opet jedno propovijedanje primjerom. Imati povjerenja u ono što ti na prvi pogled djeluje nevjerojatno! Ima povjerenja i s time isto tako propovijeda. Mogli bismo tako nabrajati različite scene iz života svetoga Josipa gdje je on svojim životom propovijedao i propovijeda i svojim čudesima i ovdje u našem Svetištu i dandanas. Čvrsto sam uvjeren da su brojni ljudi u ovome Svetištu osjetili zagovor i pomoć svetoga Josipa. Ali, sestre i braćo, i s time bih zaključio, kao da nas taj čovjek, sveti Josip, i danas, ali i inače, čitavim svojim bićem poziva da i mi budemo propovjednici Božje riječi. Mi svećenici moramo slušati svetoga Pavla kada on progovara "Jao si ga meni ako ne naviještam, ne propovijedam evanđelje." Ali kaže sveti Franjo Saleški da svatko ima pobožnost na svoj način. Ja bih se usudio reći, svatko može propovijedati na svoj način. I ova mala dječica, i oni mogu itekako lijepo propovijedati, lijepim primjerom: znati pozdraviti na ulici osobe, u školi posuditi gumicu, pomoći pri zadaći, pomoći prijatelju u nevolji, jednostavno kad netko nekoga slabijega napada opravdati ga, a ne napasti kad drugi napadaju onoga najslabijega. Draga djeco, je li to jedno lijepo i veliko dobro djelo i velika propovijed? Jest! Nisi rekao riječima, ali si propovijedao svojima djelima. Jedna majka koja odgaja savjesno, s brižljivošću svoje dijete da bude dobar kršćanin, samim time i dobar čovjek, zar to nije veća propovijed nego bilo koja moja zemaljska mudrost izrečena s bilo kojega mjesta? Jest! I Gospodin Bog će suditi tu propovijed kod jedne majke. Jedan otac koji se brine za svoju obitelj kao što se sveti Josip brinuo za svoju nazaretsku obitelj, zar to nije jedna velika propovijed? Jest! Zazivamo Josipa kao zaštitnika radnika, sestre i braćo, došlo je u današnje doba jedno potpuno krivo shvaćanje radništva i radnika. Radnik je spao, često puta, samo na to da zarađuje onaj kruh svagdašnji da bi napunio želudac svoj i želudac svoje obitelji, ali rad biblijski shvaćano nije samo to. Rad je stvaranje zajedno s Bogom! I učimo našu djecu i učimo naše mlade, propovijedajmo im svojim riječima i primjerom, sestre i braćo, da novac nije i ne smije biti glavno mjerilo ljudskoga života i ljudskoga postojanja i da je rad prije svega ono što nas oplemenjuje i čini boljim ljudima! Ako si to, Oče, usadio u srce svoje djece, da rad nije samo za karticu, za novac, ako je rad stvarno sudjelovanje u Božjem djelu, kako bi reklo Sveto Pismo što god činili, činite u Božje ime, bilo jeli, bilo pili ili što drugo činili i kao Gospodinu, a ne ljudima raditi. Tada u tom slučaju propovijedamo svojim ponašanjem. Neka nam dobri Bog pomogne da naš cijeli život bude jedna propovijed po uzoru na svetoga Josipa koji nije riječima propovijedao, već je propovijedao svojim životom. I samim time, siguran sam, da je ljubio Gospodina iz svega srca i upravo iz te ljubavi prema Bogu mogao je propovijedati čitavim svojim životom. I završio bih s par stihova jedne arapske molitve koju sigurno možemo primijeniti i na svetoga Josipa. Gospodine, ako te zbog ljepote raja i želje da u raj dođem obožavam, od rajskih me vrata otjeraj! Gospodine, ako te zbog straha od pakla volim i obožavam, u paklu me sažeži! Gospodine, ako te zbog Tebe samoga volim, ljepotom me lica svoga nadari! Amen!
