Draga braćo i sestre,
Pozdravljam Vas na početku ove propovjedi u meni tako dragom svetištu svetog Josipa. S ovog mjesta sam za vrijeme mog boravka u Karlovcu radosno naviještao riječ Božju. Eto i danas je ponovno prilika da uputim svima Vama nekoliko riječi vezanih za brak i obitelj. Bog koji je čovjeka stvorio iz ljubavi, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je Ljubav. Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. To je nešto dobro, vrlo dobro u očima Stvoriteljevim. I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja: "I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite" .Milost sakramenta ženidbe usavršuje ljudsku supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vječni život. Brak je temeljna, najmanja stanice ljudskoga društva. Nalazimo se u vremenu kad je teško posvjedočiti svetost i veličinu kršćanskog braka. Brak je itekako svet i važan za nas kršćane. Pred mladima je velik izazov i zadaća pronaći životnog partnera i u zajedništvu s njim razviti obitelj u kojoj će vladati ljubav. Braćna ljubav će roditi dragocjenim darom, a to su djeca. Na svima nama je da ohrabrimo naše mlade i da ih podržimo u njihovim nastojanjima da zasnuju kršćanski brak. Nije to jednostavan i lak korak i zatoje razumljiva bojazan i strah mladih od kojih se očekuje zasnivanje bračne zajednice. Sjetimo se smo proroka Izaije i njegova poslanja. Bio je pun straha i strijepnji kako će on tako malen i neznatan ispuniti velika Božja očekivanja. Izaija se prepao svojeg životnog zadatka, osjećao se malenim, nepodobnim, čak u strahu za vlastiti život. Doživio je Božju veličinu i svetost, našao se u Božjem svetištu. “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!”Slično se može osjetiti svaki naš „mali čovjek“ pred zadatkom i problemom našega današnje izazova: posvjedočiti svetost i veličinu kršćanskoga braka. Jao meni, propadoh. Običan sam čovjek, pun nedostataka, slabosti i mana, kako svjedočiti za nešto tako važno i sveto. Izaiju je spasio anđeo Božji: „Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: “Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.” I mi smo, braćo danas oko Božjeg žrtvenika ovdje u Karlovcu u svetištu svetoga Josipa, na kojem se prinosi Isus za spas svijeta pod ovom svetom misom. Naše je usne dotakla Božja ljubav u daru krštenja kad nas je poljubio i prigrlio sebi kao ljubljenu djecu, u Pričesti kada je ušao u moje srce, u krizmi kada me prosvijetlio i posvetio za svjedoka u ovom svijetu. Draga braćo i sestre svi mi ovdje okupljeni imamo važan zadatak prema mladim parovima. U komunikaciji s njima poručimo im: da ljube jedno drugo kako nas je Isus učio; da opraštaju jedno drugom što god se neugodno dogodilo i zbilo u njihovom odnosu, da zacjeljuju rane od povreda jedno drugom upravo onom ljubavi o kojoj govori sv. Pavao pišući Korinćanima – da je prava ljubav dobrostiva, strpljiva, da ne traži svoje, sve razumije, sve prašta i ta ljubav nikada ne prestaje. Život je svjedočanstvo za Život i to će naša djeca upijati i učiti, sila i zaštita Duha Svetoga biti će im pratnja da ne skrenu s pravoga puta. Toliko je izrečeno riječi o braku i odgoju djece. Rečeno je puno, ali i znamo da je nemoguće definirati brak, bračni život u dvoje, prerastanje to dvoje u troje, četvero, petero, šestero itd. To je život. Brak postaje obitelj nadolaskom dara rađanja života, odgoja, razvoja odnosa uz utjelovljenje predane ljubavi, one osjećajne i one koja je odluka čvrsta i ustrajna, dok nas smrt ne rastavi; onakve ljubavi kojom Krist ljubi Crkvu (nas ljude) i snagom koje se prikazao i predao potpuno za nas na drvu križa. Čitajući Evanđelje dolazimo do još jedne zgode iz Isusova života, a koja se može primijeniti na naše današnje promišljanje o braku: Kad su se ljudi naslušali Riječi o Kraljevstvu Božjem pozvao je Isus Petra: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov." Odgovori Šimun: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." I mi kao kršćani katolici trudimo se obrazložiti svijetu da je brak, nešto lijepo, sveto, nešto što usrećuje srce čovječje, da je čovjeku prirođena težnja za takovim zajedništvom punim sigurnosti, slobode, predanja i ljubavi, da je to zajedništvo sakrament, znak Božje zauzetosti i ljubavi za čovječanstvo, da je izvor života, da smo pozvani zajedno s Bogom stvarati život, nešto najljepše i najsvetije na tom svijetu… no …ljudi nas ne čuju, ne vide, ne shvaćaju… Petar je poslušao i bacio mrežu a kad je vidio golemi ulov spontano je uskliknuo: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Hrabrost vjere u ovoj godini posvećenog života traži i od nas da – Izvezemo na pučinu i bacimo mreže za ulov, za novu evangelizaciju. Izazov današnjih događanja u našoj domovini traži to od nas. A što reče Šimunu vrijedi i za nas: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!" Oni ostaviše sve i pođoše za njim. „Poći za njim“ novi je oblik „sigurnosti“: pouzdati se u Očevu brigu i providnost jer on daje da sunce izlazi nad dobrima i nad zlima. Dok zasigurno znamo „pravednik moj od vjere živi“. Ne gledajmo život ovozemaljski, on je uvertira u vječnost. Samo s pogledom u vječnost možemo shvatiti ovu borbu između dobra i zla za gnijezdo ljudskog života. I na kraju svakako se trebamo prisjetiti na najveći uzor svih obitelji, a to je sveti Josip.Iako pravedan zapada u probleme. Kriza je do te mjere zavladala, da on pomišlja na nemilo rješenje. No taj potez razočaranog čovjeka nije ga ponukao da se pravda, raspravlja, slomi, nego on unatoč velikoj boli ima pouzdanje u Gospodina i od Njega očekuje pomoć u ovim trenucima, kad sam ne vidi pravog izlaza. Muke besanice i tihi vapaji za svjetlom poznati su samo Bogu. Sveto Pismo daje nam nagovijestiti nešto od toga u kratkom izrazu »smišljaše da je potajice otpusti«. Gospodin nagrađuje tu čestitost i diskretnost šutljivog pravednika. On će biti »posljednji« kome će se u Starom Savezu u snu objaviti rješenje. Josip je bio spreman napustiti ono što je »smislio« kako bi se pokorio Božjim planovima sa sobom. I tu je ključ za svačiji život: biti otvoren za Božju volju – u osobnom životu, obiteljskom životu, društvenom, u životu na svim razinama. Draga braćo i sestre,to traži veliku pažnju, budnost, molitvu i spremnost na žrtve. No to donosi mir i izvanrednu Božju pomoć. Od trenutka Josipovog predanja prestaju nemirni snovi, a počinje stvarnost Božjeg vodstva. Tako nam je i ovaj svetac »odgovor Neba na pitanja Zemlje« . Nemamo milosti kojima je bio obdaren sv. Josip jer nitko od nas nije poslan da bude ovozemaljski otac i zaštitnik svete obitelji. Svatko od nas je, međutim, obdaren svojim dijelom milosti. To je onaj dio koji mu je potreban za ispuniti onu ulogu i onaj plan koji Bog u ovom svijetu ima s njim. Unesimo Kristovu ljubav i kršćansku radost u naše obitelji. Supruzima i očevima povjerene su njihove supruge i njihova djeca. Suprugama i majkama povjereni su njihovi supruzi i njihova djeca. Djeci su povjereni njihovi očevi i majke. I da dalje ne nabrajam reći ću da svatko ima dovoljno milosti kako bi, unatoč svakodnevnim problemima i teškoćama kojih nije bila pošteđena ni Sveta obitelj, mogao ispuni onaj plan i onaj program koji Bog ima s njim u ovom svijetu. Potrebno je samo imati čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga, istinsku ljubav i poštovanje dostojanstva i poziva drugoga. Neka tako bude i u našim obiteljima. Amen.
