P. Ivan Stjepan Horvat, misionar Krvi Kristove, predvodio je misno slavlje na spomendan svetog Jeronima, u srijedu 30. rujna 2026., u Nacionalnom svetištu i bazilici sv. Josipa u Karlovcu. Koncelebrirao je mons. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog svetišta i bazilike sv. Josipa u Karlovcu, a pjevanje su animirali članovi zbora „Sveti Josip“ pod ravnanjem s. Blandine Rakarić, KBLJ. Nakon mise p. Horvat podijelio je svjedočanstvo o svojem pozivu i misionarskom djelovanju u razgovoru s mons. Senteom.
U homiliji je, govoreći o svetom Jeronimu i svetom Josipu, poručio: „Kaže jedan autor da je život svakog sveca jedan prst usmjeren prema nebu. Kada gledamo kako oni žive, iz njihovih se života može vidjeti da gledaju dalje od ovoga svijeta. Mi svi živimo u prolaznosti. Jednoga dana otići ćemo odavde, nećemo zauvijek ostati ovdje. Važno je da smo toga svjesni svaki dan: kada donosimo odluke, kada planiramo, kada računamo što ćemo s vremenom, što ćemo s onim što imamo i što jesmo.“
Govoreći o rastu u svetosti, istaknuo je: „Jeronim, koji je vjeru upoznao kao odrasla osoba, pokazao nam je svojim životom da se svetac ne rađa, nego se svecem postaje. To je jedan proces. Naš put do svetosti je proces. Dopuštamo Bogu da nam se otkriva. Pokazujemo svojim životom, svojim srcem, želju da ga još više upoznamo. To je proces.“
Upozorio je i na očekivanje brzih rješenja u duhovnom životu: „A ima toga i kod nas u vjeri: ‘Duhovna obnova — netko će položiti ruke na mene i svi će se moji problemi riješiti.’ Nemam ništa protiv polaganja ruku, ali često u tome gledamo neku prečicu, neko brže rješenje: samo da ja ne trebam ništa raditi i da se svi moji problemi riješe. Nažalost, nekada imamo i takav problem, da tako gledamo vjeru. A zapravo su vjera, hod za Isusom i svetost proces.“
Na primjeru svetog Josipa približio je povjerenje u Boga: „Kada mu je anđeo rekao da se radi o nečemu Božjem, Josip je krenuo tim putem. To je ono stavljanje svoje ruke u Božju: ‘Bože, ako je to nešto tvoje, ja vjerujem da je to dobro, da će donijeti dobro.’ Nije odmah vidio sve, nego je išao korak po korak, dan za danom.
Mi bismo nekada htjeli vidjeti sve, cijeli plan, što Bog želi od nas, ali on traži da idemo korak po korak. Ne moramo odmah znati sve.“
Pozvao je i na odgovor bez odgađanja: „Isus zapravo želi naglasiti da se ne odgađa poziv, da se ne odgađa taj hod za njim. ‘Sutra ću. Od ponedjeljka ću. Kada dođe korizma. Kada budem išao na duhovnu obnovu.’ Ne znamo koliko je još vremena pred nama. Mi računamo: ima još vremena.“
Homiliju je zaključio riječima:
„Jeronim je prevodio Sveto pismo, ali dopustio je da Sveto pismo ‘prevodi njega’, da Bog preko toga Pisma mijenja njegov život.
To ga je dovelo do svetosti. Kaže se: tko čita Bibliju, prije ili kasnije shvatit će da Biblija čita njega, da Bog preko svoje riječi čita nas i pokazuje nam što treba promijeniti, što treba očistiti, čemu treba umrijeti. To je taj odnos s Božjom riječju. Živa je i djelotvorna Božja riječ.“
„Molimo Gospodina da nam pomogne više cijeniti Božju riječ, više se njome služiti. Da to ne bude samo ona knjiga koja se, kada svećenik dođe na blagoslov, spusti na stol, a onda, kada on ode, vrati gore na policu. Neka stvarno bude izvor milosti, snage i utjehe, prilika za susret s Bogom, kako bi nam pomogao na našem osobnom putu prema svetosti“, poručio je p. Horvat.
U razgovoru nakon mise, na pitanje mons. Sentea o djelovanju na društvenim mrežama, p. Horvat posvjedočio je: „Moj poziv došao je preko mrežne stranice Družbe misionara Krvi Kristove, kada još uopće nisam razmišljao o svećeništvu. Naš je poziv doći do ljudi. Sada, da ovdje nema nikoga od vas, ne bi imalo smisla da smo nas dvojica tu. Hajdemo vidjeti gdje su ljudi. Jesu li, ne znam, na plaži, jesu li u kafiću? Pa idemo naći način da dođemo do njih. Tako je nekako krenula ta priča s mrežama.
Ako netko danas nije došao deset ili dvadeset godina na misu ili mu nešto stoji na duši, teško će doći pozvoniti na vrata samostana i reći: ‘Ja bih porazgovarao, porazgovarala.’ Lakše mu je nekako napisati poruku. Čak i ako ćeš ti možda biti strog prema njemu, lakše će to podnijeti preko poruke. Uvijek pokušavam te poruke, ako je ikako moguće, prenijeti u stvarni život. Jer nije isto dopisivati se preko mreža i sjesti s nekim oči u oči.“
Na pitanje o popularnosti i medijskoj pozornosti odgovorio je: „Ja bih sada lagao kada bih rekao da mi ne godi ‘popularnost’. Čovjek si. Lijepo je kada te netko pohvali i prepozna, ali normalno je da je to sklizak teren. Otvara ti mnoga vrata, ljudi te prepoznaju, ali ne znači da si zbog toga bolji.
Nadalje, odnos prema bolesnicima, osobna molitva, upravljanje, župni ured, papirologija, rad s prvopričesnicima — to mi ne vidimo. Mi vidimo propovijed. Sada ja mogu pet dana pripremati propovijed i napraviti je stvarno savršenom. Imat će tisuće pregleda i lajkova, a netko će reći: ‘Evo, vidi kako je ovaj svećenik dobar, kakvu propovijed ima, a ne kao naš župnik, koji uvijek priča isto.’ itekako je važan i onaj skriveni rad“
P. Horvat podijelio je i iskustva prijevoza putnika preko aplikacije BlaBlaCar: „Kada sada izračunam, vozio sam nekih tisuću ljudi. I sutra vozim troje ljudi za Split.
Prisjetio se razgovora dviju djevojaka o troškovima vjenčanja: „Jedna je planirala vjenčanje. Cipele su toliko, ovo je toliko, ono je toliko. Još su tada bile kune, a posebnim tonom konstatirala je ta djevojka ‘Svećenik je 300 kuna.’ zamisli. Jedino je to bio problem.“ Kada su ga poslije upitale čime se bavi i doznale da je svećenik, razgovor je dobio drukčiji tijek. „Ako su cipele 1.000 kuna, ako je vjenčanica, ne znam, 5.000 kuna, ako je večera po osobi 200 kuna, zašto je problem tih 300 kuna? Znači, ti dolaziš u crkvu, vjernica si, želiš imati vjenčanje“, upitao ih je. Nadalje je posvjedočio je da se susret pretvorio u lijep razgovor te da djevojke nisu znale odgovoriti na njegovo pitanje, nego su se i same sebi začudile.“
Govoreći o svetom Gašparu del Bufalu, utemeljitelju Družbe misionara Krvi Kristove, istaknuo je: „Imao je različite službe u Crkvi, ali njega je baš to provociralo: što s onim ljudima koji ne dolaze u crkvu?“ Karizmu Družbe opisao je riječima: „Mi kažemo: osluškivati vapaj Krvi Kristove. Kada odem van, osluškujem: ‘Bože, što mogu napraviti za ljude koje ću sresti?’ Negdje, nešto, neka sitnica, vrlo jednostavno.“
Svjedočanstvo je zaključio primjerom svećenika koji je s mladima donosio hranu i vodu ljudima zatečenima u dugom čekanju na granici s Crnom Gorom: „Ispraznio je hladnjak, napunio boce vodom, pozvao mlade i išao među njih. Vidio je da su ljudi gladni i žedni, da nemaju gdje kupiti. To je Evanđelje. To je vrlo jednostavno. Dao je ono što je imao. A mi prečesto se damo uhvatiti u žrvanj: idemo vidjeti tko je kriv. Pored propitivanja tko je kriv ja rađe propitujem kako mogu pomoći. To su te male, jednostavne stvari koje stvarno mogu jako utjecati na svakog čovjeka”, zaključio je svoje svjedočanstvo p. Horvat.
