Mons. Pavao Banić, duhovni asistent u svetištu Majke Božje Lurdske u Vepricu, predvodio je misno slavlje u srijedu, 3. lipnja 2026. godine, u Nacionalnom svetištu i bazilici svetog Josipa u Karlovcu. Koncelebrirao je mons. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa, a pjevanje su animirali članovi župnog zbora „Sveti Josip“ s Dubovca.
Na početku misnog slavlja mons. Banić zahvalio je rektoru svetišta na pozivu te izrazio radost što može zajedno s okupljenim vjernicima moliti svetoga Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda. Posebno je istaknuo važnost pobožnosti svetom Josipu, napose molitve za sretnu smrt i pouzdanja u njegov zagovor.
U prigodnoj homiliji mons. Pavao Banić je, između ostalog, kazao da osjeća veliku čast što sudjeluje u proslavi svetoga Josipa, koji je od Hrvatskog sabora davne 1687. godine jednoglasno izabran za zaštitnika hrvatskog naroda. Posebno sam zahvalan svetom Josipu i na današnjoj vožnji iz Makarske, jer je iza Splita bilo veliko nevrijeme — mnogi su automobili stajali sa strane — a ja sam, pod zaštitom svetoga Josipa, ipak sretno stigao ovamo da zajedno slavimo Gospodina.
Čašćenje svetoga Josipa, zaslugom hrvatskih biskupa koji su ovo svetište 1987. godine proglasili nacionalnim, te predanim radom blagopokojnog monsinjora Marijana Radanovića i sadašnjeg rektora monsinjora Antuna Sentea mlađega, snažno se proširilo. Posebno se pobožnost širi kroz molitvene vjenčiće Prečistog Srca Josipova i kroz Glasnik svetog Josipa, rekao je mons. Banić te spomenuo kako je jutros u svetištu u Vepricu, gdje djeluje, rekao vjernicima da ga večeras neće biti jer dolazi u svetište svetoga Josipa u Karlovcu. Odmah mu je jedna gospođa nadodala: „Ja se redovito molim svetom Josipu jer sam se učlanila u vjenčiće.“ Eto, tako se širi pobožnost svetom Josipu. To je veliko duhovno bogatstvo.
Poput naših uzora, osobito Svete Obitelji — Isusa, Marije i Josipa — koji su svakodnevno molili, i mi smo pozvani svakodnevno moliti, ohrabreni i stoljetnom molitvom naših predaka, a molitvu možemo ostvarivati na različite načine. Sjećam se iz djetinjstva kako bi navečer, nakon večernjeg zvona, iz svake kuće dopirala zajednička molitva krunice. To je bilo veliko bogatstvo.
Mons. Banić posebno je govorio o molitvi kao duhovnom bogatstvu vjerničkog života. Podsjetio je na različite oblike molitve: obiteljsku molitvu, klanjanje, zahvaljivanje, osluškivanje Božje riječi i biblijsku molitvu. Kao najuzvišeniju molitvu istaknuo je Oče naš, molitvu koju je vjernike naučio sam Isus Krist.
Vjera se kroz povijest čuvala unatoč progonima. Krv mučenika postala je sjeme novih kršćana. Među takve svjedoke ubrajam i svoje rodno mjesto. Dana 26. ožujka 1944. godine ubijene su 272 osobe, među njima 110 djece. Iz moje obitelji četrnaest je osoba spaljeno. U pepelu je pronađen križ — znak da su i u smrti molili. Taj križ i danas čuvamo kao svetinju.
Kroz povijest su postojali progoni — od ranih mučenika do modernih vremena. I kod nas je bilo teško vrijeme. Procesije su bile zabranjene, svećenici su se skrivali. Danas se vjera ne progoni otvoreno, nego se ignorira. Obitelj se razgrađuje, djeca se udaljavaju od roditelja, nedjelja gubi svoje značenje.
Došli smo danas svetom Josipu. On je bez riječi slušao Boga. On i danas zagovara sve koji mu se utječu. Imamo priliku uključiti se u molitvene vjenčiće. U svijetu tražimo veze za razne stvari — posao, školu. Najbolja veza je preko svetoga Josipa doći u nebo. Pouku imamo, put znamo — nađimo vrijeme za molitvu i stići ćemo u Kraljevstvo nebesko, zaključio je mons. Banić.
Nakon misnog slavlja, prema uobičajenom svjedočanstvu, mons. Banić je posvjedočio o iskustvu širenja pobožnosti svetom Josipu kroz molitvene vjenčiće Prečistog Srca Josipova.
Mons. Pavao Banić prisjetio se svoga djetinjstva, kada je bio star samo godinu dana, kada se dogodio strašni pokolj u rodnome mjestu Donji Dolac, mjestu iz kojega je rođeno stotinjak svećenika i redovnica. Dana 26. ožujka 1944. godine ubijene su 272 osobe, među njima 110 djece. Iz moje obitelji četrnaest je osoba spaljeno. U pepelu je pronađen križ — znak da su i u smrti molili. Taj križ i danas čuvamo kao svetinju. Zanimljivo je kako su sva djeca iz sela bila pobijena, tako da sam ja bio sam iz čitave župe u osmom razredu. Onda sam u šali znao kazati: ima jedno mjesto gdje su iz osmog razreda svi otišli u svećenike i svi postali svećenici. Onda su pitali koliko vas je bilo, a ja: bio sam sam.
Priznajem da mi je Makarska kao župa bila pravo iznenađenje. Kada mi je nadbiskup ponudio da idem u Makarsku za župnika, prihvatio sam to s najvećim strahom, makar sam već bio dvadeset i šest godina u Splitu svećenik i odgojitelj u sjemeništu te sam imao razne službe. Ipak, bojao sam se Makarske jer sam imao jedan predosjećaj da je to „crvena Makarska“, kako su je svi nazivali. Međutim, kada sam došao tamo, jest, ima temelja govoriti i o protivnicima vjere i Crkve, ali o Makarskoj mogu govoriti s pohvalom jer sam tamo susreo puno dobrih vjernika koji dolaze svakodnevno na svetu misu. U Makarskoj se svaki dan slavi jutarnja i večernja misa na kojima sudjeluje oko stotinjak vjernika. To je jedno bogatstvo.
Nakon više godina župničke službe u Makarskoj došlo mi je jedno iznenađenje — nisam čuo za Josipove vjenčiće ni za takvu pobožnost. Tu je veliku ulogu odigrala časna sestra Kristijana, koja je radila s članovima vjenčića i animirala ih. Ja s oltara, a ona „od usta do usta“ — i skupilo se osam vjenčića u Makarskoj, odnosno više od 250 vjernika koji su se obvezali da će dva dana u mjesecu intenzivnije biti molitveno aktivni. Za mene je to bio jedan bum, jedno veliko bogatstvo. Vidim da i sada, kada spomenute časne više nema u Makarskoj, a i mene su premjestili, Josipovi vjenčići su ostali te članovi i dalje prakticiraju pobožnost svetom Josipu. Narod moli i osjeća bogatstvo molitve. Osobito se to vidi srijedom, danom posvećenim svetom Josipu, što doživljavam kao jedan duhovni motor koji je jako puno doprinio duhovnom životu u Makarskoj.
Trenutno se nalazim u svetištu Gospe Lurdske u Vepricu. Svetište se nalazi u samoj prirodi, a središte je jedna špilja. Kao osnivača ovog svetišta prepoznajemo biskupa Carića, koji je, nadahnut marijanskim svetištem u Lurdu, počeo uređivati tu prirodnu ljepotu u Vepricu kao prostor gdje ljudi mogu moliti. U jednu špilju uz cestu napravio je improvizirani oltar, postavio Gospin kip i pozvao ljude na molitvu. Počelo je skromno, ali vjerujte, sada svakodnevno, naročito kada su topliji dani kroz čitavo ljeto, dolaze mnogi hodočasnici, pa i iz inozemstva. Jako je puno autobusa — prošlu smo nedjelju izbrojili petnaest autobusa.
Mjesto je veoma lijepo, pogodno za pobožnosti jer ima više špilja u kojima su uređeni prostori za molitvu, tako da više molitvenih zajednica može nesmetano, jedna od druge, slaviti euharistiju ili vršiti druge oblike pobožnosti. Tako mnogi u toplim danima ujutro slave misu, zatim idu na kupanje, pa se predvečer opet okupe, pomole se tu pred špiljom i idu u Međugorje ili neku drugu destinaciju. Dakle, to je zgodno mjesto u prirodi, lijepo uređeno da se mogu organizirati duhovne obnove, što mnogi i čine. Izgrađene su popratne zgrade, a želja je uprave Nadbiskupije urediti i nove prostore radi mogućnosti prihvata većeg broja vjernika, jer mnogi to traže. Eto, u tom svetištu, uz voditelja, trenutno boravim i ja te mi je glavna zadaća udjeljivati sakrament pomirenja, jer ima mnogo pokornika.
Posebno mi je drago da sam mogao danas hodočastiti u baziliku svetog Josipa u ovo Nacionalno svetište jer čvrsto vjerujem da je sveti Josip svetac koji ne zaboravlja naše prošnje, ali ih ispunja u tišini. Moja je mlada misa bila 1967. godine, dakle ulazim u slavljeničku godinu. Imam šezdeset godina misništva. Mjesec dana nakon mlade mise dobio sam dekret župnika i evo, do dana današnjega, hvala Bogu, još uvijek me zdravlje služi.
