Na blagdan Svetog Josipa Radnika u Nacionalnom svetištu i bazilici svetog Josipa u Karlovcu svečano misno slavlje predvodio je mons. Marko Kovač, pomoćni biskup zagrebački, u petak 1. svibnja 2026. godine. Koncelebrirali su karlovački dekan i rektor bazilike mons. Antun Sente, preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, te drugi svećenici Karlovačkog dekanata i Josipovi hodočasnici. Pjevanje su animirali Vokalisti svetog Josipa iz Velike Gorice, predvođeni voditeljem Draženom Kurilovčanom, a liturgiju su posluživali ministranti bazilike svetog Josipa, vođeni vlč. Ivanom Ivičekom, župnim vikarom.
Na početku slavlja, pozdravljajući okupljene hodočasnike i predvoditelja slavlja mons. Kovača, rektor bazilike svetog Josipa mons. Sente primijetio je zanimljivu poveznicu. Naime, prva župa koju je osnovao tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bila je upravo Svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje je kanio izgraditi Nacionalno svetište svetog Josipa, iz koje dolazi biskup Kovač, a uz njega koncelebrira rektor Pavlaković iz karlovačke župe BD Marije Snježne, u kojoj je izgrađeno Nacionalno svetište svetog Josipa. Veliku ulogu u vjerničkom odrastanju, kao i na putu svećeništva ove dvojice prijatelja iste generacije svećenika za biskupa Marka i rektora Matiju, odigrali su njihovi župnici – trešnjevački prečasni Augustin Holi i karlovački prelat Marijan Radanović, zaslužni svećenici u promicanju štovanja svetog Josipa, što biskup Marko i rektor Matija sada zdušno nastavljaju.
Zahvalivši na riječima pozdrava i dobrodošlice, biskup Marko je rekao kako smo se okupili u ovom domu zajednice, domu Crkve, u ovoj bazilici, želeći slaviti Gospodina, lomiti njegovu riječ i lomiti njegov kruh. Pred Gospodina, pred njegovo lice, donosimo sve naše zahvale i sve naše molitve. Pred njega donosimo i one koji su se borili i dali svoj život za našu Domovinu. Sve naše nakane, zahvale i molitve slijevamo u jednu našu zajedničku molitvu Crkve, u ovu euharistiju, ohrabreni zagovorom svetog Josipa.
U prigodnoj homiliji biskup Marko je, između ostalog, kazao: Zamislimo prodavača koji svakodnevno stoji iza pulta i susreće ljude u njihovim malim, običnim potrebama. Njegovo poštenje može nekome uljepšati dan i izgraditi povjerenje, ali isto tako sitna neiskrenost može polako narušiti ono najvažnije. Zamislimo inženjera koji projektira most. Njegovo znanje može povezati ljude ili ih dovesti u opasnost. Zamislimo pravnika koji poznaje zakon do njegovih najtanjih nijansi, koji u rukama drži sustav pravde kao precizan, ali dvosjekli mač. Njegovo znanje može postati štit nevinome, čvrsta brana protiv nepravde i moćan glas istine pred moćnima, ali isto tako može se pretvoriti u hladno oružje kojim se nepravda uvlači u zakonitost, a krivnja opravdava riječima koje zvuče pravedno, a skrivaju suprotnost. Zamislimo perovođu koji drži riječ kao svoje najpreciznije oružje, tanko, ali moćno poput oštrice koja može rezati kroz tamu neznanja. Njegovo pero može probiti sjenu i rasvijetliti istinu, razotkriti ono što je skriveno i vratiti jasnoću svijetu, ali isto tako može zamagliti stvarnost, iskriviti pogled i pretvoriti istinu u tiho, gotovo neprimjetno zavaravanje. Zamislimo radnika čije ruke svakodnevno grade, stvaraju, oblikuju svijet, ali iste te ruke mogu i rušiti i uništavati. Svatko od njih, odnosno svatko od nas u raznolikosti naših poziva, može služiti dobru, ali i vlastiti rad pretvoriti u tihi instrument koji, umjesto da gradi, polagano razgrađuje povjerenje i istinu.
I tada se nameće pitanje koje ne možemo izbjeći. Nije li neobično da i najuzvišenije zvanje i najjednostavniji rad nose u sebi istu mogućnost – i dobro i zlo? Pa o čemu onda to ovisi? O rukama, o znanju, o okolnostima ili možda o nečem dubljem, skrivenijem, tišem? O onome što ne vidimo, a što upravlja svime što činimo. O srcu koje bira, o savjesti koja šapće ili šuti. Jer ruke samo izvršavaju, znanje samo omogućuje, okolnosti samo nude priliku, ali čovjek – čovjek odlučuje.
U tišini vlastite nutrine rađa se ono presudno: hoće li moj rad postati blagoslov ili oružje razaranja. I zato pravo pitanje nije samo što radim, nego iz kojeg duha to činim. Jer ista ruka može biti produžetak ljubavi ili produžetak sebičnosti. A gdje se oblikuje taj duh, gdje se srce uči birati dobro? Ne u trenutku odluke, nego mnogo prije – u malim svakodnevnim izborima koje nitko ne vidi, u vjernosti kada je teško, u bratskoj opomeni kada je lakše prešutjeti, u poštenju kada nitko ne provjerava. Tu se srce polako oblikuje ili potvrđuje. Jer čovjek ne postaje dobar ili zao odjednom. On postaje korak po korak, izbor po izbor. I zato, kada dođe veliki trenutak, on nije početak, nego otkrivanje onoga što već jesmo.
A pitanje koje ostaje za svakoga od nas glasi: kakvo srce nosim u sebi? Jer iz srca izvire sve – i dobro koje spašava i zlo koje razara. I ne zavaravajmo se, srce nije uvijek mirno mjesto. U njemu se vodi borba, tiha, nevidljiva, ali stvarna. Borba između istine i neistine, između ljubavi i sebičnosti, između onoga što znamo da je ispravno i onoga što nam je lakše.
Koliko puta čovjek zna što je dobro, a ipak izabere suprotno. Koliko puta savjest progovori, a mi je utišamo. Ne odjednom, ne naglo, nego malo po malo, dok savjest ne postaje sve tiša, a opravdanja sve glasnija. I tada dolazi najopasniji trenutak. Ne kada čovjek čini zlo, nego kada ga više ne prepoznaje kao zlo. Kada tamu počne nazivati svjetlom, a nepravdu pravdom. I tada više nije problem u mojim rukama, ni u mojem znanju, ni u okolnostima. Tada je problem u mojem srcu koje je izgubilo orijentir. A srce bez istine i ljubavi može učiniti sve i opravdati sve.
Zato nije pitanje samo možemo li činiti dobro ili zlo, nego prepoznajemo li razliku. Ako više ne prepoznajemo razliku, tko će nas zaustaviti? Tko će probuditi moje srce koje je zaspalo u vlastitim opravdanjima? Jer najdublja tragedija čovjeka nije kada pogriješi, nego kada pogrešku prestaje priznavati. Tada čovjek može nastaviti živjeti, raditi, stvarati, može biti uspješan, priznat, čak i hvaljen, a iznutra malo po malo gubiti sebe.
Upravo tu, u toj tišini odluke, Crkva nam stavlja pred oči jednog čovjeka – ne glasnog po riječima, nego po radu, šutnji i vjernosti: svetoga Josipa. On ne drži govore, on ne raspravlja javno, on ne traži priznanja – on radi. Ali njegova radinost nije bijeg od istine, nego njezino utjelovljenje. Jer Josip ne razdvaja vjeru i posao, savjest i čekić, molitvu i drvo koje obrađuje. U njegovim rukama rad postaje poslušnost, u njegovoj šutnji rađa se vjernost, u njegovoj jednostavnosti skriva se veličina koju svijet često ne prepoznaje. I zato on stoji pred nama kao pitanje: kakav je moj rad? Je li to samo sredstvo za uspjeh ili mjesto gdje se oblikuje moje srce? Josip nas uči nešto važno: da svetost ne počinje u izvanrednim trenucima, nego u svakodnevnoj vjernosti, u pošteno odrađenom poslu, u skrivenoj odgovornosti, odluci da se dobro čini i kada nitko ne gleda. Vjerujem da je upravo to odgovor na ono pitanje koje nas je vodilo. O čemu ovisi hoće li moje ruke graditi ili rušiti? Ovisi o srcu, ali srcu koje se svakoga dana uči biti vjerno kao srce Josipa radnika. Jer gdje je takvo srce, tamo i rad postaje molitva, a život tiha, ali stvarna svetost.
Je li možda upravo taj tihi čovjek, pravednik bez buke i bez samohvale, bio kušan u svojoj pravednosti? Je li možda i njegov rad doveden u pitanje? Je li možda i njegova vjernost bila izložena sumnji? Je li možda i njegova čestitost bila gotovo zatamnjena neistinom, ljubomorom? Što je bilo s radom svetog Josipa? Kako je opasno, lako, da se ono čisto prikaže sumnjivim, a ono iskrivljeno obuče u odijelo pravednosti? I nije li se nešto slično šaptalo i o Isusu kada su se njegovi sugrađani pitali: nije li ovo drvodjeljin sin? Kao da se u toj rečenici skriva čuđenje, ali i nepovjerenje. Kako bi iz nečega tako jednostavnog, drvodjeljina sina, moglo doći nešto istinsko, veliko, Božje?
Josip ne odgovara bučno, on sebe ne brani riječima, on ne ulazi u borbe koje bi mogle raniti istinu. Josip ostaje vjeran. Vjeran u poslu, vjeran u šutnji, vjeran u noći kada se ne vidi izlaz. Jer pravednik ne živi od toga da ga drugi razumiju, nego od toga da ostaje vjeran onome što mu je povjereno i onome kome je povjerovao.
Uvjeren sam da je upravo tu skrivena najveća snaga. Ne u obrani vlastitog imena, nego u povjerenju u Boga koji vidi i ono što ljudi ne vide. Jer laž može biti glasna, ljubomora može biti uvjerljiva, nepravda može imati oblik istine, ali Bog ne gleda površinu – on gleda moje i tvoje srce. I zato Josip ostaje, ne kao onaj koji se dokazao pred ljudima, nego kao onaj koji je ostao pravedan pred Bogom.
To je srž one tajne o kojoj govori Isus kada u odlomku prije današnjeg Evanđelja kaže da je Kraljevstvo nebesko kao mreža bačena u more koja zahvaća svakovrsne ribe. Sve je u mreži – i dobro i loše, istina i privid istine, i pravednost i njezina imitacija. Ali razumjeti nije dovoljno, jer u Isusovu zavičaju su ga čuli i gledali i divili se njegovim riječima, a ipak su se sablažnjavali. Jer im je bio preblizu da bi bio Božji. Drvodjeljin sin. Prejednostavan da bi bio velik, prepoznatljiv da bi bio Mesija. Nije li ovo drvodjeljin sin? Nisu li njegovi među nama? Sablazan je zatvorila srce pred čudom. I zato Evanđelje danas ne završava nečim drugim, nego tihom, ali teškom rečenicom – i ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere. Nevjera ne zaustavlja Boga, ali zatvara čovjeka pred Bogom. Ovdje se zatvara naš krug.
Od radnika do srca, od srca do istine, od istine do suda, od suda do pitanja vjere. Jer na kraju ne odlučuje samo koliko smo znali, nego koliko smo vjerovali i ljubili. Ne koliko smo radili, nego iz kojeg smo srca radili. Ne koliko smo bili viđeni, nego koliko smo bili istiniti pred Bogom. I zato ostaje jednostavno, ali presudno pitanje: kada dođe trenutak razlučivanja u vječnosti, gdje će se naći moje srce? Želimo vjerovati da će se naći među dobrima u posudi.
Truditi se, boriti se, vjerovati, gledati uzore Josipa radnika, moleći milosrđe njegova djevičanskog sina Isusa Krista. Odgovor na pitanje gdje ću biti ne počinje tada, u vječnosti – počinje danas, u skrovitosti moga i tvoga srca, zaključio je biskup Marko.
Na kraju misnog slavlja, u ime Nacionalnog svetišta svetog Josipa, obitelj Mladena i Renate Šumina predala je biskupu Marku keramičku statuu Josipa, Marije i Isusa, djelo kiparice Lidije Maček Stanić. Uz mnogobrojne hodočasnike, na misnom su slavlju sudjelovale karlovačka županica Martina Furdek-Hajdin, s obzirom na to da je zaštitnik Karlovačke županije Sveti Josip Radnik, te direktorica Laudato televizije Ksenija Abramović.
