U ozračju molitve, umjetnosti i duhovne sabranosti u Nacionalnom svetištu svetog Josipa svečano je proslavljena Pepelnica 18. veljače 2026. godine, kojom je započeo korizmeni hod. Uz brojne vjernike i hodočasnike iz različitih krajeva Hrvatske, na misnom slavlju, koje je predvodio dr. Vlado Mikšić, voditelj Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, sudjelovali su umjetnici koji već tradicionalno, u sklopu manifestacije „Pepelnica umjetnika“, na Pepelnicu hodočaste svetom Josipu u Karlovac. Koncelebrirao je mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje su animirali članovi zbora Svetišta „Sveti Josip“ pod ravnanjem s. Blandine Rakarić, uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića. Posluživanjem oltara ljepotu slavlja obogatili su ministranti Josipova svetišta.
Hodočasnike su ove srijede predvodili domaći župljani Blažene Djevice Marije Snježne s Dubovca, a slavlje je pratio i velik broj gledatelja putem Laudato televizije, koji su se u karlovačku liturgiju uključili nakon prijenosa pokorničkog bogoslužja iz Vatikana, koje je predvodio papa Lav XIV., istaknuo je u svom uvodu mons. Sente te pozdravio prisutne umjetnike koji su posluživali službu riječi čitanjem i pjevanjem.
Nakon službe riječi održan je obred pepeljenja, uz snažan podsjetnik na prolaznost života i pozive: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ te „Obrati se i vjeruj evanđelju“.
U prigodnoj homiliji dr. Vlado Mikšić, između ostaloga, istaknuo je važnost trajnog dijaloga Crkve i umjetnosti. Podsjetio je kako je manifestacija „Pepelnica umjetnika“ nastala u Francuskoj početkom 20. stoljeća s ciljem da umjetnici, u duhu pokore i novoga početka, promisle svoj život i stvaralaštvo.
Istaknuo je kako je Crkva stoljećima bila snažan pokrovitelj umjetnosti, a brojna sakralna djela svjedoče o dubokoj povezanosti vjere i kulture. Upozorio je, međutim, i na izazove suvremenog vremena, u kojem ta povezanost nerijetko slabi.
„Evanđelje je stoljećima bilo nadahnuće svim vrstama umjetnosti. Nema umjetničkog izraza koji nije bio dotaknut evanđeoskom porukom“, poručio je u propovijedi, uz poticaj umjetnicima da kroz svoje stvaralaštvo ostanu otvoreni nadahnuću Duha Svetoga.
Možda se netko pita: je li taj dijalog vjere i umjetnosti uopće potreban? Zar crkve nisu riznice umjetnosti? Ulazeći u crkve od romanike i baroka pa nadalje, vidimo da su prepune umjetnina. I naša Zagrebačka katedrala, ponovno otvorena na Božić, svakim svojim kamenom svjedoči o povijesti i umjetnosti. Riznica Zagrebačke katedrale, jedna od najznačajnijih u srednjoj Europi, čuva više od sedamsto kaleža, preko tisuću i petsto tekstilnih predmeta te tisuće numizmatičkih primjeraka. Svaki predmet ima svoju priču – vjersku, moralnu, svetu – ali i priču o pokori i zahvalnosti.
Crkva je često bila i sjedište umjetnosti. Sjetimo se slikara Celestina Medovića, franjevca, ili svećenika skladatelja Albe Vidakovića. Crkva je stoljećima bila velika mecena umjetnosti.
No postavlja se pitanje: je li danas ta povezanost jednako snažna? Je li suvremena umjetnost – glazba, književnost, film, slikarstvo – još uvijek duboko povezana s Crkvom? Prečesto se to ne bi usudilo tvrditi. U galerijama se rijetko susreće sakralna umjetnost. Čini se kao da se kultura, nekoć dijete Crkve, postupno udaljila, tražeći oslonce izvan evanđelja, izvan Boga. Zato su Pepelnica i korizma pravo vrijeme za obnovu toga dijaloga. Na početku korizme slušamo dva snažna poziva: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ i „Obrati se i vjeruj evanđelju“.
Ti pozivi duboko diraju našu narav. Iz praha smo stvoreni i u prah se vraćamo. Ali, kako reče jedan svetac, Bog voli taj prah. Iz njega je stvorio čovjeka, udahnuo mu svoga Duha i učinio ga sposobnim stvarati.
Umjetnici su osobito osjetljivi na ljudsku prolaznost, ali upravo u toj prolaznosti nalaze nadahnuće za stvaranje djela koja nas uzdižu. Prorok Ezekiel govori o suhim kostima koje oživljavaju na Božju riječ. Tako i naš prah, kada sluša Božju riječ, postaje novo stvorenje.
Drugi poziv – „Obrati se i vjeruj evanđelju“ – podsjeća nas da je evanđelje stoljećima bilo nadahnuće svim vrstama umjetnosti. Nema umjetnosti koju evanđelje nije dotaknulo. Umjetnost koja se udaljava od evanđelja gubi dubinu izričaja. Povratak evanđeoskim temama znači graditi društvo „po mjeri Očenaša“ i stvarati „civilizaciju ljubavi“.
Korizma nas poziva na molitvu, post i djela milosrđa. Ljudi posta i odricanja duhovni su ljudi. A zar umjetnici nisu ljudi duhovnih vrijednosti? Sveta Terezija kaže da je molitva „intimno prijateljsko druženje s Onim za kojega znamo da nas ljubi“. Zar to nije duboko pjesnički i umjetnički izraz?
Djela ljubavi i milosrđa neodvojiva su od molitve. Mnoga umjetnička djela potiču na ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Upravo zato umjetnost ima nezamjenjivo mjesto u življenju vjere, a Pepelnica umjetnika ima snažan poticajni karakter – na obraćenje, uzdizanje Bogu, osobnu molitvu i djela ljubavi.
Zato ponavljam: Pepelnica umjetnika ima dubok smisao. Neka nas sva umjetnost, i kroz ovo korizmeno vrijeme, korak po korak vodi prema Onome Umjetniku koji je sve stvorio i koji nadahnjuje sve umjetnike“, kazao je u svojoj homiliji dr. Mikšić, zahvaljujući monsinjoru Senteu što već više od deset godina ustraje u organiziranju Pepelnice umjetnika.
Nakon službe riječi i homilije slijedili su obred pepeljenja i euharistijska služba.
Slijedio je drugi dio Pepelnice umjetnika – zajednička rasprava u Velikoj dvorani Nacionalnog svetišta na temu: „Zašto Hrvatskoj treba kršćanska umjetnost?“, na kojoj su panelisti bili: prof. dr. sc. Vladimir Lončarević, povjesničar književnosti; doc. dr. sc. Tanja Baran, novinarka i kroatistica; Eva Kirchmayer-Bilić, muzikologinja; dr. Vlado Mikšić i mr. sc. Antun Sente ml., teolozi, koji su progovorili o važnosti kršćanske umjetnosti u ovom našem vremenu i prostoru. Proslava Pepelnice umjetnika ostvaren je u sklopu 35. Svečanosti Pasionske baštine i ciklusa “Conventus melici Iosepih”
