Oratorij “Josipova obitelj” već se jedanaestu godinu održava u dvorištu Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Središnji dio oratorijskog dana je misno slavlje za koje animatori djecu pripremaju u trima radionicama: ministrantskoj, zborskoj i glumačkoj. Jedni uče ministrirati, drugi liturgijske pjesme, a treći nastoje glumom pokazati sadržaj navještene Božje riječi. Osim ovi liturgijskih radionica oratorijski dan ispunjen je mnogim igrama, plesovima, natjecanjima i zajedničkim druženjem svih župljana kojima se nerijetko pridružuju Josipovi hodočasnici. Ove srijede 9. srpnja 2025. misno je slavlje predvodio mladomisnik Ivan Iviček uz koncelbraciju mons. Antuna Sente ml., koji je na djeci razumljiv način nadovezujući se na prezentirani skeč protumačio svetopisamsku poruku. Nakon misnog slavlja nastavljeno je oratorijsko druženje koje su obogatili članovi Javne vatrogasne postroje grada Karlova, te nakon prezentacije vatrogasne službe djecu zalili toplom vodom te sve rashladili vrućeg ljetnog dana.
U prigodnoj homiliji tumačeći činjenicu kako egipatski Josip prepoznaje svoju braću koja su kod njega došla tažiti hranu u gladnim godinama, mons. Sente je kazao kako egipatski Josip nije zaboravio svoj jezik, odnosno nije se odrekao svojih iako su se njegova braća odrekla njega. Nadalje, on razumije svoju braću, te zbog njih gorko plače. Mi vrlo lako okarekteriziramo kao Božju kaznu nesreću neke osobe koja nas je povrijedila ili ranila. No, znamo li tako prepoznati kod sebe, da nam se vraćaju neka naša zlodjela, neki naši grijesi posljedice nekih naših krivih i sebičnih odluka. Josipova braća su se propitivala. Prečesto smo osjetljivi na pravdu, osobito kada se ona odnosi na nas osobno i često čeznemo za nekom osvetom. Josip iz Egipta jest istinski pravedan, potpuno drugačiji od nas smrtnika upravo time što oprašta. Na neki način tješi svoju braću i govori im: ja sam Josip, vaš brat, onaj kojeg ste vi prodali u Egipat; ali, to se je trebalo dogoditi da vas Bog očuva na životu. Josip u krivom potezu, u grijehu svoje braće, ne vidi kaznu Božju, nego Božji prst koji po njihovom djelovanju spašava sve njih jer je na taj način Josip došao u Egipat i postao, na neki način gospodar i samom faraonu. Zanimljiva je ta logika. To je Božanska pravda. I to je zapravo predokus ili predslika Isusa Krista koji ne uzima za zlo naše grijehe, nego zbog naših grijeha uzima križ, dozvoljava da bude razapet, te svojim uskrsnućem svima nama otvora vrata raja, odnosno uvodi nas u život vječni. To je poruka nama kako nam valja živjeti. To možemo vidjeti i u novozavjetnom Josipu. On u Marijinoj trudnoći ne vidi grijeh, nego Božji prst po kojem se spašava, odnosno rađa Bog koji onda spašava čitavo čovječanstvo. Kako mi reagiramo na različite povrede i rane koje nam priušte naši najbliži? Pritom ne smijemo zaboraviti da često i mi ranjavamo svoje bližnje. I kao što je nama lijepo očekivati da nas bližnji razumije u našoj slabosti, tako se ne smijemo umoriti razumijevati i svoje bližnje u njihovoj slabosti. To ne znači pomiriti se da tu ništa ne možemo, nego upravo prihvaćajući bližnjega sa svim njegovim slabostima i ograničenjima kao što Josip prihvaća, kao što konačno Isus prihvaća, stvarati novi svijet Božanske pravde i ljubavi, kazao je u svojoj homiliji mons. Sente.
Nakon misnog slavlje sudionici oratorija nastavili su sa svojim programom i dan završili pojedinačnom molitvom zahvale pred kipom Josipa, Marije i Isusa.
