U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«
Isus je boravio u pustinji 40 dana. Otišao je u pustinju jer je Duh Sveti htio da se suoči s kušnjama sotone i da ih nadvlada. U pustinji Isus nije bio sam – družio se s divljim životinjama – zvijerima, a na pomoć su mu bili i anđeli. Kao što vidimo, Isusu u pustinji nije bilo tako dosadno: u njoj je doživio puno neobičnih stvari koje su ga pripremile za njegovo javno djelovanje među ljudima.
U korizmi mi proživljavamo jedno vrijeme pustinje: 40 dana kroz koje se nastojimo vježbati u mnogim krepostima, a ponajviše u pokori, postu i odricanju. Običaj je, naime, da se mi vjernici kroz ovo razdoblje odreknemo neke stvari koja nam je draga. Kad se kroz korizmu nečega odreknemo, mi se zapravo želimo osloboditi svojih navezanosti i otvoriti se Bogu. Bog ne može ući k nama, ako mu ne napravimo mjesta – zato je korizma, ovo vrijeme do Uskrsa, prilika da se pokušamo dublje povezati s Bogom po molitvi i postu, kao i po drugim djelima ljubavi i spoznati Božju volju za nas. Moguće da će i nas iskušavati đavao, ali i mi ćemo imati pokraj sebe anđela da nas brani i da nam služi, a možemo biti uvjereni da je uza nas i Duh Božji koji nam pruža Božju snagu i pomoć da nadjačamo sva iskušenja.
Iako smisao života nije bježati iz svijeta u pustinju nego živjeti u svijetu i svjedočiti Božju prisutnost u svemu dobrome, korizmeno povlačenje u sebe, u svoju pustinju kroz post, odricanje i molitvu, ima svoju vrijednost i pozitivno značenje kao svjedočanstvo drugog svijeta koji se zove nebo i u kojem je Bog sve u svima.
