Delegat zagrebačkog Nadbiskupa, preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu predvodio je misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu u nedjelju 4. svibnja 2025. za vrijeme kojega je podijelio sakramenat krizme 57 -ero osmaša. Koncelebrirao je mons. Antun Sente ml., župnik i rektor a đakonsku je službu vršio vlč. Ivan Iviček koji je i tokom prošle pastoralne godine priprema krizmanike za sakramenat svete potvrde kao i ovo lijepo liturgijsko slavlje. U nastavku dostavljamo homiliju preč. Matije Pavlakovića.
preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu
Homilija za III. vazmenu nedjelju i sakrament sv. Potvrde (god. C)
Župa BDM Snježne – Karlovac/Dubovac; Nacionalno svetište sv. Josipa
4. svibanj 2025. u 11.00 sati
Liturgijska čitanja: Dj 5, 27b-32.40b-41; Ps 30;
Otk 5, 11-14; Iv 21, 1-19
Dragi kandidati za sakrament Svete Potvrde,
poštovani roditelji i kumovi naših krizmanika,
cijenjeni članovi obitelji i prijatelji,
dragi župljani ove Gospine dubovačke župe i svi štovatelji sv. Josipa,
braćo i sestre u Kristu!
1. Jeste li se ikada našli u situaciji da vas je život ‘izuo iz cipela’? Jeste li se ikada našli u situaciji da u susretu s nekom životnom situacijom jednostavno zanijemite?; da vas osjećaji toliko preplave da ostanete bez riječi, bez teksta. Svjesni ste, mozak vam kaže da treba nešto reći, ali riječi niotkud… Ne da ste zaboravili govoriti, nego jednostavno koju god riječ pokušali izgovoriti, shvaćate da to nije ona prava riječ koju tražite… Govor i sve riječi jednostavno nisu dovoljne da bi se opisalo to unutarnje stanje koje nas prožima. I onda je najbolje zastati i ne pokušavati govoriti, nego dopustiti da se emocije, ti naši osjećaji, slegnu i da ipak kojom suvislom riječju pokušamo opisati to što osjećamo i što nam se događa.
Danas, dok vas radosna srca gledam okupljene oko Kristova gozbenog stola na slavlju sakramenta svete Potvrde, želim pred vas paralelno staviti tri takve situacije: evanđeosku, vjerničku u kojoj se može naći svatko od nas te osobnu po kojoj s vama želim podijeliti svoje svjedočanstvo.
2. Današnji odlomak iz Ivanova evanđelja daje nam jedinstveni uvid u stanje Isusovih učenika, kako pojedinaca, tako i čitavog apostolskog zbora u vremenskom razdoblju između Isusova uskrsnuća i njegova uzašašća na nebo. Prema svetom Ivanu, apostolu i evanđelisti, ovo je treće ukazanje ili kako sâm kaže očitovanje uskrslog Isusa učenicima (usp. Iv 21,14). Dakle, apostolima nije nepoznato da je Isus uskrsnuo, štoviše, dva puta su ga već kao uskrslog susreli u dvorani posljednje večere. I sada si valja postaviti pitanje: što je to pošlo u krivo da se Petar i ostali okupljeni apostoli vraćaju svome ribarskome pozivu, umjesto da vrše poslanje koje je Isus dao Petru kada ga je prvi puta susreo i pozvao za svoga učenika: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ (usp. Lk, 5,10). Zar su Petar i ostali učenici toliko očajni da je njihovo poslanje u svijetu završilo i prije nego što je počelo; prije nego je Petar uopće pokušao, a kamoli ulovio kojeg čovjeka za Isusa?
Tu dolazimo do prve vrlo važne lekcije, koju bih želio da vi, dragi krizmanici, jako dobro naučite, a svi mi stariji da si ju posvijestimo i ponovimo: svijet u kojem živimo, u svojoj materijalnoj, potrošačkoj i uživalačkoj dimenziji uvijek će nastojati naći razloge da nas pokuša odvojiti od duhovnoga i vjerničkoga života i poslanja. Za Petra i apostole odabir se sveo na puko preživljavanje: pusti ti uskrslog Isusa, propovijedanje i duhovni lov ljudi… Kada si gladan i kada nemaš od čega živjeti ideš se baviti onime što će ti dati kruh u ruke i od čega ćeš biti sit. Petar i apostoli kao da su zaboravili da Isus s vrlo malo hrane može nahraniti jako puno ljudi (usp. Iv 6, 5-13) i što je još važnije, da je sâm Isus „kruh živi koji je s neba sišao.“ (Iv 6,51).
I vama, dragi kandidati, svijet danas, štoviše već u ovome času, nudi razloge da se odvojite od duhovnog i vjerničkog života i poslanja: zašto bi nakon krizme (ili kako mi to volimo reći ‘firme’) više išao ili išla nedjeljom na svetu misu? Zašto bi se molio ili molila Bogu? Ionako sam ‘obavio’ ili ‘obavila’ sve sakramente… Puno je ljepše u subotu ostati malo duže vani, a na nedjelju malo duže odspavati… lijepo se ustati na ručak pa popodne malo učiti za ponedjeljak za školu ili otići na kavu s frendovima… Primamljivo, zar ne? Ali, koliko god je primamljivo, je li doista i pametno?!
Dopustite mi da na ovo pitanje odgovorim svojim vlastitim svjedočanstvom. Ponajprije, odluka našeg nadbiskupa Dražena da u njegovo ime danas ovdje, u ovoj župi, u ovom Nacionalnom svetištu sv. Josipa, podijelim sakrament svete Potvrde vama – jubilejskoj generaciji naših krizmanika, jedna je od onih situacija koja je mene osobno ‘izula iz cipela’. Razlog tome leži u činjenici da sam ja svoje prve samostalne vjerničke korake poput prve svete ispovijedi i prve pričesti učinio upravo u ovoj župnoj zajednici; da u klupama u kojima danas sjedite vi – dragi krizmanici, prije nekih tridesetak godina sam sjedio ja, primajući sakrament svete krizme, koji danas ja podjeljujem vama, draga mladosti, koja ste ili bi barem trebala biti budućnost naše Katoličke Crkve i Hrvatske domovine. Prije tih trideset i više godina, u vrijeme Domovinskog rata i poraća, ovdje, u ovoj crkvi koju je sâm izgradio, mene i moju generaciju, kao mnoge generacije prije mene i nakon mene, okupljao je naš tadašnji župnik blage uspomene prelat Marijan Radanović i odgajao nas da znademo razlučiti bitno od nebitnoga; da znademo pobjeđivati napasti i ponude ovoga svijeta; da sve ono što je primamljivo nije uvijek i pametno… baš onako kako već godinama vas i vaše generacije odgaja naš sadašnji župnik, mons. Antun Sente kojem ovom prigodom, u ime svih nas ovdje, želim čestitati njegov cijenjeni rođendan koji danas slavi!
3. Dragi prijatelji, pogledajmo svi zajedno što se dalje dogodilo s Petrom i drugim apostolima. Nakon što je Petar odlučio da neće loviti ljude, nego ponovno ribe, doživio je još jedan veliki neuspjeh. Kaže sveti Ivan u današnjem odlomku evanđelja: „Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.“ (Iv, 21,3). Ispostavilo se da Petar i apostoli više nisu sposobni ni za posao zbog kojeg nisu ni započeli duhovno poslanje – neuspjeh na neuspjeh; frustracija na frustraciju – potpuno poraženi, nakon što čitavu noć nisu ulovili ni jednu jedinu ribu vraćaju se na obalu umorni i gladni.
I evo nam, dragi krizmanici, druge važne lekcije: ako svojevoljno Bogu okrenemo leđa; ako uspjehe u životu nastojimo ostvariti bez Boga i njegovog blagoslova, taj isti uspjeh bit će ili minimalan ili će biti totalni neuspjeh. Ili, da pokušamo to još jednostavnije reći primjerom koji će svi razumjeti: nisi se ustao ili ustala na nedjeljnu misu; lijepo si se naspavao ili naspavala; učio si ili učila čitavo popodne za ponedjeljak u školi – i onda dođe ponedjeljak i ti dobiješ lošu ocjenu ili jedinicu… Sve si napravio ili napravila kako je trebalo, ali je izostao uspjeh! Zašto? Jer smo zanemarili Boga; jer smo pokušali učiniti nešto oslanjajući se isključivo na svoju ljudsku snagu i pamet, zanemarujući Božju prisutnost i njegov blagoslov; jer smo zaboravili da Bog „miljenicima svojim u snu daje“ (usp. Ps 127,2).
I opet s vama želim podijeliti dio svog osobnog iskustva. Rastući i sazrijevajući u ovoj župnoj zajednici, osobito nakon krizme, kao gimnazijalac, nisam mogao ne iskusiti onu mladenačku fazu želje da se ostvarim u svijetu; da budem faca, da budem poznat, da budem kako pjevaju ‘Prljavci’: „Heroj ulice“… Moj način proslave u svijetu bio je sport, odnosno točnije rečeno rukomet u kojem sam kao golman bio jako dobar. No, koliko god se trudio, borio i opirao, to ipak nije bio Božji put za mene… Kako to znam? Koliko god sam se trudio biti još bolji golman, to su me više pritiskale sportske ozljede; uz to nije mi bila naklonjena ni genetika jer sam ostao nizak rastom te sam uz svu svoju kvalitetu u konačnici morao odustati od profesionalnog bavljenja rukometom.
4. No, vratimo se mi ipak današnjem odlomku evanđelja i sljedećoj u nizu lekcija; lekciji koja govori o tome kakav je taj naš Bog i kako djeluje. Isus, jedinorođeni Sin Božji, strpljivo čeka na obali i gotovo da naivno pita: „Dječice, imate li što za prismok?“ (usp. Iv 21,5a). Imajmo na umu da u ovom trenutku učenici još nisu bili svjesni da razgovaraju s uskrslim Isusom, nego su mislili da se radi o nekom slučajnom prolazniku, možda čak i gladnome proscu koji želi utažiti svoju zemaljsku glad. Suočeni s vlastitim neuspjehom, nemaju drugog izlaza nego svoj neuspjeh javno priznati jednom jedinom riječju – „Nemamo.“ (usp. Iv 21,5b). I sada se Isus pomalo otkriva dajući Petru i apostolima uputu da bace mrežu na desnu stranu lađe (usp. Iv 21,6), nakon čega je uslijedio obilan ulov; ulov zbog kojeg su se apostolima počele ‘paliti lampice’ u glavi.
Prvome se ‘lampica upalila’ učeniku kojega je Isus ljubio, odnosno samom svetom Ivanu, piscu današnjeg odlomka evanđelja. On je prvi shvatio da su već ranije Petar, Jakov, on sâm, a možda i neki drugi od apostola imali iskustvo neuspješnog ribolova koji se pretvorio u uspjeh nakon što su poslušali Isusa i ponovno bacili mreže za lov na Genezaretskom jezeru (usp. Lk 5, 4-7). Stoga Ivan nije trebao izustiti drugih riječi do li: „Gospodin je!“ (Iv 21,7). Te dvije riječi bile su dovoljne da svi jednostavno zanijeme: „I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin.“ (Iv 21,12).
Tako, dragi krizmanici, tako dragi moji dubovčaki, djeluje Bog! Uvijek prisutan, ali nikada nametljiv. I koliko god mu puta ‘okrenuli leđa’ ili ga napustili, On uvijek ostaje aktivan tražeći načina da nam se približi pa makar to bilo i na način da nam dozove u pamet neko naše osobno životno iskustvo u kojem smo se osvjedočili u njegovu djelotvornost, ljubav i nježnost. Ili, da to opet pokušamo jednostavnije reći primjerom koji će svi razumjeti: koliko puta se dogodilo da smo u školi, studiju, poslu, općenito u životu, izazove i probleme s kojima smo se suočavali, uspješno riješili, a da ni sami nismo bili svjesni kako? Kao da su se ‘stvari posložile same od sebe’ do te mjere da smo zanijemili zbog činjenice kako je sve dobro prošlo. I onda, kada smo pokušali analizirati što se to stvarno dogodilo, došli smo do jednostavnog zaključka – to je Bog na djelu! A uspjeh koji smo polučili, iako naizgled naš, Božji je, jer smo imali povjerenja u Njega; molili smo mu se; bili smo s njime u zajedništvu, osobito ovom euharistijskom.
Upravo je euharistijsko zajedništvo, najviše kroz službu ministriranja kod oltara, nastavak moga svjedočanstva vama, dragi kandidati za sakrament svete Potvrde. Bog je uvijek bio, na više ili manje primjetan način, prisutan u mome mladenačkom sazrijevanju. I sve se više otkrivao kroz primjere svetosti koje smo ja i moja generacija nastojali nasljedovati. Koji su to bili primjeri? Na prvome mjestu primjeri bl. Ivana Merza i službenice Božje Marice Stanković čiji su nas ideali okupljali oko križarskog društva uz geslo: žrtva – euharistija – apostolat. Primjer mučenika vjere bl. Alojzija Stepinca, zatim sluge Božjega kardinala Franje Kuharića i danas svetoga pape Ivana Pavla II., a svima njima se usuđujem dodati i primjer svetačkog života našeg župnika Marijana. To su sve bili primjeri koji su nas oduševljavali i ostavljali nijemima, jer se po njihovim životima Bog tako jasno očitovao bez obzira na ovozemaljske protivštine nekih prošlih vremena.
5. I sada, predragi, dolazimo do najljepšeg dijela današnjeg odlomka Evanđelja, ali ujedno i najvažnije i najteže lekcije – biti s Bogom ‘jedan na jedan’, gledati Isusa ‘oči u oči’. Nakon doručka Petar je ostao s Isusom ‘oči u oči’. Pokušajmo si zamisliti što je sve Petru u tom trenutku prolazilo kroz misli kada ga je Isus pozvao sa strane da s njime porazgovara. Suočen s tolikim vlastitim promašajima, osobito onim najtežim kada je zatajio Isusa, a sve u strahu pred svijetom, u strahu za vlastito dobro, u strahu za vlastiti život, zacijelo je očekivao jedan ne baš ugodan razgovor; onakav kakav se obično događa u obiteljskom okruženju kada roditelji žele dovesti u red svoju djecu koja su krenula krivim smjerom.
No, ništa od onoga što je Petar zacijelo očekivao u svojim mislima i o čemu je tada mozgao, nije se dogodilo. Upravo suprotno, jer Bog koji je na prvome mjestu ljubav, tako onda i djeluje, a na Petrovom primjeru zorno vidimo da i veći i svetiji od nas nisu savršeni, nego samo ljudi koji imaju svoje uspone i padove. No, od njih također i učimo da se put u okrilje Božje ljubavi, Isusove ljubavi, sastoji od spoznaje vlastite nesavršenosti, vlastitog promašaja, vlastitog zatajenja te žaljenja za učinjenim. Tada Bog, pun ljubavi, opet čini prvi korak i kreće ususret prema nama. U tom susretu Isus nije pitao Petra, a tako ne pita ni nas, zašto mi nisi ostao vjeran? ili zašto si me zatajio pred svijetom? U tom susretu Isus pita Petra „Ljubiš li me?“ (Iv 21,15), odnosno „Voliš li me?“ (Iv 21,17). Jedina stvar koja je Isusa zanimala kod Petra bila je da li ga voli, jer je Isus itekako svjestan da ako je Petrova ljubav zakazala, nije i nestala!
Jedina stvar koja Isusa zanima u susretu s nama, bez obzira s kakvim zatajenjem ili promašajem se susrećemo s njime jest: da li ga volimo?! Volimo li ga više od svijeta u kojem živimo ili ipak više volimo svijet i sve ono što nam svijet nudi kako bi nas odvojio od Isusa? Jedino pitanje koje će Isus postaviti svakome od nas na koncu našeg zemaljskog hodočašća kada ga budemo susreli ‘oči u oči’, glasiti će: Voliš li me?
Što ćemo tada odgovoriti Isusu? Koje ćemo izgovore pronalaziti? Kako ćemo se opravdati za sve one trenutke kada smo pokleknuli pred ponudama svijeta; za sve one trenutke u kojima smo sebe stavljali ispred drugih; za sve one trenutke za koje smo svjesni da tada nismo ljubili ni Isusa ni svoje bližnje; za sve one trenutke kada smo zakazali kao Božji prijatelji? Što ćemo tada reći Isusu?
Sveti apostol Petar nije se izmotavao, nije smišljao opravdanja i izgovore. Na Isusovo pitanje odgovorio je vrlo jednostavno i ponizno, svjestan da je slab i grješan čovjek. Apostol Petar Isusu je odgovorio: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ (Iv 21,17). Kako prekrasan odgovor! Taj odgovor Petra je učinio zrelijom osobom; osobom koja je onda postala spremna prihvatiti svoju zadaću i u mladoj Crkvi i u svijetu u kojem je ta Crkva nastajala. O tome nam danas tako lijepo svjedoči Petrova rečenica koju smo čuli u prvom pitanju iz Djela apostolskih: Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju. (Dj 5, 29-32).
Zašto se, dakle, izmotavati pred Isusom? Zašto smišljati opravdanja i izgovore kada Isus sve zna? Budimo toga svjesni! Isus jako dobro zna da li ga ljubimo ili ne, ali nam uvijek iznova postavlja to pitanje, ne radi sebe, nego radi nas i našeg sazrijevanja, jer želi da mi postanemo svjesni te ljubavi koju On ima za nas i kojom, kao njegovi prijatelji, ljubimo Boga, ljubimo Crkvu, ljubimo svoju Domovinu, ljubimo svoga bližnjega.
Zato svoje svjedočanstvo želim zaključiti upravom tom mišlju. Nakon prve dvije godine studija teologije kao laik, sazrio je trenutak da i ja obavim razgovor s Isusom ‘oči u oči’ i dadem svoj odgovor na Njegovo pitanje: Matija, voliš li me? Svjestan svoje nesavršenosti, svojih mnogobrojnih slabosti pa ako želite i grješnosti i nedostojnosti, poput apostola Petra odgovorio sam: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ I tada sam u svome srcu čuo onaj isti odgovor koji je Isus na samom kraju današnjeg odlomka evanđelja uputio Petru: „Idi za mnom!“ (Iv 21,19). I krenuo sam, rekavši mu svoj: Evo me!; i idem, hodim i ne morim se (usp. Iz 40,31), i uskoro će se navršiti dvadeset godina tog mog hoda za Isusom i s Isusom.Dao Bog da i iz ove jubilejske generacije krizmanika ustanu mladići i djevojke koji će imati hrabrosti na Isusov poziv: „Idi za mnom!“ odgovoriti sa svojim: „Evo me, Isuse!“
6. Dragi krizmanici, braćo i sestre, ljubimo Isusa! Čuvajmo njegove zapovijedi! On sam kaže: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.“ (Iv 14, 15-17). Tog Duha Istine, Duha Svetoga i njegove darove; tog Branitelja, vi – dragi krizmanici kao Isusovi prijatelji, primate danas u ovome Slavlju da ostane s vama zauvijek!
I na samom kraju ovog mog podužeg promišljanja osjećam potrebu da se obratim i vama, dragi roditelji i kumovi naših krizmanika. Želim s ovoga mjesta i vas podsjetiti da ste također Isusovi prijatelji koji su dužni čuvati Njegovu zapovijed ljubavi, osobito u ovoj mladosti koja je danas sabrana u ovom velebnom Nacionalnom svetištu koje plijeni svojom umjetničkom ljepotom i gracioznošću.
Vaša je dužnost ovu mladost osposobiti za život; vaša je dužnost ovu mladost pripremiti za susret sa svijetom i svim njegovim izazovima. Vi ste ovoj mladosti prvi odgojitelji vjere; oni uče iz vašeg primjera; iz primjera obiteljskog okruženja u kojem se svakodnevno nalaze. Ni jedan obrazovni sustav ne može usaditi ono što se može i mora naučiti u vjerničkoj obitelji.
I, ne bojmo se! Isus je toliko puta svojim učenicima i prijateljima ponovio upravo te riječi „Ne bojte se!“ (usp. Mt 10,31; 14,24; 28,10). Zaključimo Isusovim riječima: „Ne bojte se!“, „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33).
*****
Dragi krizmanici i krizmanice, danas ste svima nama poseban Božji govor. Ostanite u Kristovoj ljubavi i miru; pomozite ovoj našoj drevnoj župi da i dalje živi u toj ljubavi i miru, otvorena uvijek novim nadahnućima Duha Svetoga koje vi danas postajete znakom i novim pokretačem.
AMEN.
