Hodočasnici župe Sveta tri kralja s Banije hodočastili su 4. veljače u Nacionalno svetište svetog Josipa kako bi častili tog velikog sveca u molitvi krunice i svetoj misi. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Duje Kurtović, župnik župe Sveta tri kralja, u zajedništvu s vlč. Vladimirom Mandurom, dekanom karlovačkog vojnog dekanata, mons. Antunom Senteom ml., rektorom Svetišta i vlč. Anđelko Katanecom, župnim vikarom. Tokom svete mise neumorno su ispovijedali preč. Alojzije Burja i protjerej stavrofor Željko Pajići i vlč. Vlado Mikšić, duhovni pomoćnik u župi Srca Isusova, a svetu misu je pjesmom obogatio Mješoviti zbor župe Sveta tri kralja.
Mons. Sente u homiliji je kazao kako često opravdavamo svoju mlakost i nedovoljnu zauzetost, ali smo spremni prigovarati Bogu kada ne dobijemo ono što mislimo da trebamo dobiti, kada nam u životu malo teže ide ili kada nekome ide bolje nego nama. Na to nas upozorava i sveti Pavao u današnjoj poslanici kada kaže: „Još se do krvi ne oduprijeste grijehu.“ (Heb, 12, 4). Mons. Sente je napomenuo kako se silna borba događa u svijetu i kako se đavao koristi raznim sredstvima ne bi li nas odvratio od Božjega puta, pa nam nudi prividnu radost i sreću. Zbog toga se moramo još više truditi oko naših mladih, ali i jedni druge trebamo odgajati i nadopunjavati se u Bogu.
Rektor Sente govorio je o problemima u braku kada se muž i žena ne slušaju i ne razumiju. Istaknuo je svetog Josipa kao primjer onoga koji je imao muževnu snagu i osjećaj za pravednost u trenucima kada mu je bilo izuzetno teško. I on je prošao brojne poteškoće u braku s Blaženom Djevicom Marijom kao što to prolaze i današnji bračni parovi. Ali je pokazao da u susretu s Bogom može razumjeti što mu Marija govori. Tako ćemo i mi u susretu s Bogom moći više poštivati, razumjeti i ljubiti jedni druge. I kada dozvolimo Bogu da uđe u naše živote pronaći ćemo rješenje kako odgojiti dijete i kako ponovno prići jedno drugome, kako obnoviti sklad unutar naših obitelji. Mons. Antun Sente naglasio je kako hod prema radosti zahtjeva krvavu borbu, te iako možda nismo pozvani na mučeništvo, moramo se stalno boriti sa svojim egom i ponosom. A križeve u obitelji trebamo prihvatiti i prikazati ih Bogu upravo za članove naše obitelji, za naše bližnje jer tada smo slični našem Gospodinu.
