Blagdan svetoga Josipa, 19. ožujka 2021. godine, započeo je i završio s franjevcima. Prvo, jutarnje misno slavlje predvodio je gvardijan karlovačkog Franjevačkog samostana, a posljednje, večernje predvodio je fra Miljenko Šteko, predsjednik Unije OFM u Europi i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Godina svetoga Josipa tako je okupila u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa na večernjem misnom slavlju i nekoliko fratara koji su došli hodočastiti sa fra Miljenkom k svetom Josipu.
U svojoj homiliji, fra Šteko osvrće se na značaj obitelji i propovijeda o Josipu i Nazaretskoj obitelji kao uzoru svake kršćanske obitelji.
„Po tome nam može pomoći umjetnost koja je aktualna. Papa Franjo proglasio je Godinu obitelji. Sjetimo se samo da su u mnogim našim katoličkim obiteljima visjele slike svete obitelji koje u bile toliko idilične da ih često čak i danas mnogi smatraju lijepima. Slike su to koje u ljudima bude najdublje čežnje svetosti, čežnje koje nadahnjuju misao kada bi danas i u našoj obitelji bilo barem malo prigode da bude tako lijepo. U svakom slučaju bile su to slike koje su umjesto osamljenosti i otuđenosti u obitelji odražavale čežnju za skladom , zajedništvom, ljubavlju. Te su slike prikazivale prizore iz života Nazaretske obitelji, kao što su put u Egipat, igra Marije na cvjetnoj livadi sa djetetom Isusom, dok sveti Josip radi u svojoj radioni ili Marije kako popravlja odjeću, Isusa kako slaže panjeve i Josipa kako slaže grede za krovnu konstrukciju ili pak Josipa kako podučava Isusa stolarskom umijeću. Predivne su o slike koje su stavljene za uzor kršćanskim obiteljima. Godine 1920. ta je slika svete obitelji uvrštena u Crkveni i liturgijski kalendar kao jedan od blagdana. Već se je tada osjećala potreba za Crkva odgovori na ugroženost bračne zajednice i obitelji kao životnog oblika i vjernosti. Svi mi znamo kako su odnosi u obitelji krhki, lomljivi, ti su odnosi neprestano ugroženi, a ljudi u svojoj najdubljoj čežnji, čeznu za zdravom obitelji. Dostatna je danas i najmanja različitost mišljenja da se odmah poremeti mir i sklad i da dođe do razvoda i nevolja povezenih s njim. Braćo i sestre, čuvajte svoje obitelji.“
O poslušnosti volji Božjoj i snazi svetoga Josipa, fra Šteko je nadodao: „Mogli bismo reći kako je sveti Josip bio kušan na ovom području. Usuđujem se iščitati iz evanđelja kako je sveti Josip prošao kroz najveće kušnje obiteljskoga života, zbog toga nam je uzor i zagovornik i stoga mu se molimo za naše obitelji jer on nije pokleknuo. Sjetimo ih se ukratko. Vidjevši da je Marija trudna, a on s tom trudnoćom nije imao nikakve veze, pomišlja tajno napustiti Mariju, pa neka ona rješava svoj problem sama. Neće je javno optuživati, ali će se od nje odmaknuti. Starozavjetna pravednost daje mu pravo da ju napusti i premda ju nije htio teretiti optužnicom, Marija bi i bez toga vjerojatno bila kamenovana, ako bi ju on napustio. O težini i strogoći govori i Ponovljeni zakon. Josip je toga bio svjestan, on štuje i voli Mariju, ne želi ju izvrći ruglu i opasnosti i tek onda kada je to zaključio – da je ne želi izvrći opasnosti – eto Božje poruke preko anđela, koji mu prenosi nalog da upravo on bude zaštitnik Marije i njezina djeteta. Anđeo traži da se on, koji ih je po zakonu mogao izložiti pogibelji, dodatno odrekne svoga plana i sna o brojnom potomstvu s Marijom, odrekne bračnoga života, da uloži sav svoj život za tajnu otkupljenja koja mu je povjerena po anđela. Traženjem da prihvati Mariju i njezino dijete, Bog od Josipa traži da nadiđe pravednost Staroga zavjeta i već tada prihvati pravednost Novoga zavjeta, novu milosrdnu pravednost koju će tek kasnije Isus javno obznaniti. Možemo samo zamisliti koliko je velik bio taj zahtjev kojeg Bog traži od svetog Josipa jer je on odgojen prema duhu Staroga zavjeta , ali isto tako kako je bio velik taj svetac koji je prihvatio tu zadaću. Druga kušnja se javlja kada se anđeo ponovno obznanjuje Josipu i govoru mu da pobjegne u Egipat kako bi izbjegao Herodov mač. Sjetite se samo Domovinskog rata i bijega naših obitelji u svoje Egipte, koliki su spas svojih obitelji našli u dalekom kraju, ako itko može razumjeti svetog Josipa u tim prognaničkim danima, onda smo to mi Hrvati već od spomenutog ratnog egzodusa, pa do političkih i socijalnih egzodusa i patnje u tuđini, nostalgije i snova o pravednijoj i ljepšoj Hrvatskoj. I sveti Josip je sanjao bolji, ljepši i pravedniji život svoje zemlje. No, ono što ne piše o svetom Josipu, a ipak pretpostavljamo jest njegovo odrastanje kao običnog čovjeka, štoviše siromaha potrebnog materijalnih dobara, a ipak dostojanstvenog čovjeka koji ne pokleće pred velikim ljudima nego samo pred Bogom. Radnik je on koji posustaje u bolje sutra, vjeruje da će svojim radom omogućiti bolji život svojoj obitelji. Dječak Isusa, premda zna da ima potpuno drugačiji poziv, on ga odgaja, uči ga radu, marljivošću i poštenju. Josip proživljava i treću kušnju, kada Isusu bijaše 12 godina i kada su išli u hodočašće u Jeruzalem. Toga prvoga dana, hodočašće se pretvara u paniku i očaj, Isusa nema sa dječacima. Josip je cijeli dan išao s Marijom, oka nisu sklopili. Nalaze ga treći dan u Hramu, sjećamo se tada i Marijinih riječi, zašto si nam to učinio, a Josip šuti i tada, i ostaje zadivljen sluša Isusov odgovor.“
Svoju propovijed fra Šteko zaključuje mislima o važnosti muškarca u obitelji:
„I danas imamo hrabrih Josipa koji neće pokleknuti. Prizovimo svoje očeve, djedove, vi supruge i svoje muževe. Tihe su to gromade koji nose cijeli jedan svijete na svojim plećima, njihove duboke i umorne oči koje su pune žuljeva često ispucale zbog hladnoće i naleta vjetra , mnogih briga koje ih potiču. Uprave takve tihe i samozatajne heroje papa Franjo stavlja na pijedestal posvetivši im ovu godinu, Godinu svetoga Josipa.“
Sa fra Miljenkom Štekom u Nacionalno svetište svetoga Josipa hodočastili su franjevački bogoslovi, koji su pješice došli iz Zagreba svetom Josipu.
