Četvrtu srijedu 5. veljače 2025. godine Velike pobožnosti svetom Josipu predvodili su hodočasnici župe BD Marije Snježne iz karlovačkog naselja Kamensko. Misno je slavlje predvodio o. Ivan Šarić, OSPPE viceprovincijal Hrvatske pavlinske viceprovincije Marije Kraljice anđela, propovijedao je o. Luka Madunić OSPPE, župnik vikar na Kamenskom, te su koncelebrirali vlč. Antun Kolić, župnik na Baniji i mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje su animirali udruženi župni zborovi župe Kamensko. Vjeru je posvjedočila Ana Šarić, župna sakristanka svete Barbara u Gornjem Vrapču.
Pozdravljajući hodočasnike koje predvode oci Pavlini mons Sente je spomenuo vrlog pavlina i zagrebačkog biskupa Martina Borkovića koji je prije 338. godina predložio Hrvatskom saboru i sa svim tadašnjim saborskim zastupnicima izabrao svetog Josipa za zaštitnika Hrvatske, zahvaljujući što pavlini i danas čuvaju uspomenu tog vrlog pavlina i zagrebačkog biskupa.
U prigodnoj homilij o. Luka je između ostalog kazao kako je strah jedan od najvećih oružja Zloga. Strah nas čini ukočenima, onima koji se boje govoriti i svjedočiti Boga. Strah nas možda čini politički ispravnima, koji će govoriti samo djeliće istine, ali ne cijelu istinu da, ne daj Bože nekoga uvrijedili. Božja istina je Božja Riječ koja je upućena tebi i meni Božja istina istodobno i opominje, što znači da nije uvijek laka i prihvatljiva, ali i uči, potiče, tješi, učvršćuje i jača čovjeka.
Sveti je Josip u svom životu doživio jednu situaciju kada su mu ruke klonule i kada su mu koljena počela klecati. On i Marija izgubili su Isusa. Ali nisu očajavali, već su ga tražili, žalosni, s bolom u srcu. Priznajem da je mene srce boljelo u nedjelju kada je Hajduk izgubio od Lokomotive. Kao što je vjerojatno navijače Dinama isto zadesilo kada je Dinamo izgubio od Osijeka. Ili navijače Rijeke kad je Rijeka izgubila ne znam protiv koga je igrala. No, boli li nas srce kad gubimo Boga iz očiju. Da li nas boli srce kao što je boljelo Josipa i Mariju kad su izgubili Isusa? Želim kazati kako nije problem u tome što nam ruke znaju ponekad klonuti, što nam koljena znaju ponekad klecnuti; nego je problem ako dopustimo zlu da nas uvjeri da jedino tako može biti u našem životu i dopustimo zlu da nas uvjeri kako nema izlaza iz teške situacije. Stoga naše ruke, poput onih Mojsijevih uvijek moraju biti uzdignute prema Gospodinu. Marija i sveti Josipa su nam dobar primjer zašto i kada treba biti hrabar. Znati prihvatiti Božju Riječ u svemu onome što ona nosi. Prihvatiti Božju Riječ kada nas opominje, kada nas uči prihvatiti da je Bog mudriji od nas, kada nas jača u našoj slabosti i kada nas vodi kroz naša životna traženja. Budimo poput svetog Josipa hrabri i onda kada nam ruke klonu, kad su nama koljena klecava, da zajedno s Josipom i Marijom tražimo Boga dok ga ne pronađemo zaključio je svoju homiliju o. Luka.
Pri kraju misnog slavlja svoju je vjeru posvjedočila Ana Šarić, sakristanka u župi Svete Barbare u Zagrebačkom naselju Gornje Vrapče.
Rodom sam iz Banja Luke, a trenutno živim u Vrapču u župi Svete Barbare.
Promatrajući ovo misno slavlje u prepunom Josipovu svetištu nekako si zamišljam da je i mons. Marijan Radanović zadovoljan vidjevši nas se ovako okupljene u zajedničkoj molitvi sa svetim Josipom. Mons. Marijan Radanovića upoznala sam još davne 2011., u mjesecu lipnju. Naime, u tom mi je vrijeme brat Alojz imao veliku nezgodu zbog koje je završio u bolnici u Rijeci. Prilikom pada napukla mu je lubanja i imao je oštećenje mozga, te je bio u životnoj opasnosti. Posjećujući ga tih sam dan često bila na relaciji Zagreb – Rijeka. Vozeći se jednom tako iz Zagreb prema Rijeci i moleći za bratovo ozdravljenje, a baš je tada bio u veoma teškoj situaciji i prijetila mu je smrt, negdje sam uočila natpis: Svetište svetog Josipa. Pomislih tada da bi bilo dobro potražiti to Josipovo svetište i u njemu se pomolit za bratovo zdravlje. Uspjela sam naći Josipovo svetište. Došli smo moj drugi brat i sestra u popodnevno vrijeme, nakon što smo posjetili bolesnog brata u Riječkoj bolnici. Vrata župne kuće su bila otvorena. Ušavši u župnu kuću, u kojoj je vladala tišina ugledala sam neku figurica onako s desne strane ulaza kako sjedi pored malog stolića. Pomislila sam da je to voštana figura svećenika koji mirno i spokojno drži krunicu u ruci i sjedi. Uvjerena da se radio o voštanoj figuri, a u želji da se susretnem sa svećenikom ili nekom osobom povičem: Hvaljen Isus i Marija očekujući da će mi se netko javiti. Tada taj svećenik, koji očito nije bio voštana figura odgovori: Uvijeke! Izvolite.
Ostala sam zaprepaštena. Lice tog svećenika, njegova blagost, njegov pogled, sve mi je bilo tako sveto. To blago lice mons. Marijana mi je prvo upalo u oči, zatim istrošena svećenička reverenda. Taj susret vjerojatno nikad neću zaboraviti. Kazala sam mu kako sam došla, te bi se htjela pomoliti svetom Josipu za ozdravljenje brata Alojza. Htjela bih se pomoliti u Josipovu svetištu, jer sam čula da Josip uvijek pomaže. Taj svećenik, svetačkog izgleda mirno mi je odgovorio da može, dodavši kako će uskoro početi pobožnost.
Ispripovjedila sam mons. Marijanu svoju muku, teško stanje svoga brata, na što je on odgovorio: dobro ići ćemo mi sada zajedno do crkve, znate ja sam vam malo stariji, malo slabije vidim i više ne mogu svakodnevno moliti brevijar zato prebirem zrnca krunice svaki dan. Možemo poći zajedno ako ćete me otpratiti do svetišta, tada ćemo zajedno moliti za zdravlje vašeg brata. Krenuli iz župnog ureda prema crkvi, a tada još nisam znala da je to Nacionalno svetište svetog Josipa, monsinjor Marijan Radadanović i ja. Sjećam se da je imao štap u jednoj ruci, a s druge strane sam bila ja. Njegovi koraci su bili toliko kratki, toliko usporeni, tako da smo dulje vrijeme zajedno hodali od župne kuće do crkve odnosno svetišta. Sestra i brat koji su to sa strane promatrali kasnije su mi rekli da sam uz tog svećenika izgledala kao da sam u sedmom i pitali što se s njom dogodilo. I osjećala sam to neko posebno raspoloženje, uz čovjeka krhka tijela, ali snažnog duha koji je ulijevao neku posebnu sigurnost i snagu. To oduševljenje monsinjorom Marijanom i dan danas snažno živi u meni.
Kad smo došli u crkvu zajedno smo se pomolili. Uvjerena sam da je uz mene svetog Josipa za zdravlje mog brata molio i monsinjor Marijan Radanović, na što sam mu neizmjerno zahvalna. Molitva je bila uspješna. Moj brat Alojz je živ i zdrav. Prošle je godine proslavio sedamdeset i treći rođendan. Od tada pa do danas svako jutro molim za zagovor monsinjora Marijana Radanovića.
Prije deset godina, dakle 2015. godine pokrenula sam hodočašće, pješice, od Zagreba do Karlovca svetom Josipu. Točnije od župne crkve svete Barbara u Gornjem Vrapču do Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Na tom prvom hodočašću bilo nas je devet hodočasnika pješaka. Krenuli smo nadobudno, pješačeći cijelu noć u jednom komadu propješačeći više od 60 kilometra uz neke male pauze. Nakon tog prvog hodočašća organizirali smo slična hodočašća dva puta godišnje, u mjesecu ožujku i lipnju, ali po dva dana, na načni da smo u pastoralnom centru u Jastrebarskom prenoćili te drugi dan došli do Karlovcu. Tako smo hodali dva puta godišnje do svjetske pandemije. Bilo je to dosta zahtjevno hodočašće. Netko se tada prisjetio, kako bi bilo bolje autobusima doći do Krašića, te onda iz Krašića od bl. Stepinca pješačiti do svetog Josipa u Karlovac. Krenusmo. Svake je godine broj hodočasnika rastao. Tako za ovogodišnje hodočašće u 15. ožujka već imamo prijavljeno preko četiristo hodočasnika pješaka.
Te subote 15. ožujka okupit ćemo se u Krašiću u 6:45 sati i krenuti prema Karlovcu, gdje planiramo doći nešto prije 17 sati. Poput svih hodočasnika putem molim križni put i druge molitve. Volonteri i redari koji sa mnom organiziraju navedeno hodočašće zaključili su da više ne primamo prijave radi organizacije, ali znam da bi još mnogi htjeli sudjelovati u ovom hodočašću. Dakle od onih početnih 9 danas smo došli do 500 hodočasnika.
Još jedanput hvala dragom Bogu za ovo svetište, svetom Josipu i zagovoru, ja ću u svojoj vjerničkoj slobodi kazati Sluge Božjeg mons. Marijana Radanovića. I da sve hodočasnike koje iz Zagreba dovedem do svetog Josipa u ovo drago svetište u jednom trenutku ih odvedem i do posljednjem zemnog počivališta Marijana Radanovića gdje se zajedno pomolimo, za njegov zagovor i za pokoj njegove svećeničke duše zaključila je svoje svjedočanstvo Ana Šarić.
