Mons. Marko Medo, gospićko – senjski biskup predvodio je svečanost otvaranja redovite jubilejske godina za Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu, 33. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i prvu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu u Josipovu svetištu u Karlovcu u srijedu 15. siječnja 2025. godine.
U pozdravnom govoru mons. Antun Sente ml, rektor Josipova svetišta pozdravljajući biskupa Marka kazao je: zahvalni smo što je vođenje ovog misnog slavlja prihvatio mons. Marko Medo, gospićko – senjski biskup, kao jednu od prvih svojih pastirskih aktivnosti izvan svoje biskupije. Dok Vam kličem dobro došli, u Vama dragi biskupe Marko prepoznajemo cijelih hrvatskih episkopat, koji u ovom Nacionalnom svetištu zaštitnika domovine Hrvatske ima svoje posebno mjesto. Svečanom procesijom sačinjenom od naši karlovačkih mažoretkinja Karlovačke građanske garde i njihocih prijatelja, ministranata, čitaća, đakona, svećenika i biskupa ušli smo u ovo svetište kao hodočasnici nade želeći u ovoj Jubilejskog 2025. godini i u ovom euharistijskom slavlju susresti Gospodina, koji nam se na poseban način očituje u darovanoj Riječi i pod prilikama kruha i vina. Neka nam osnaži nadu u bolji život i život vječni s Gospodinom, kazao je mons. Sente
Misno slavlje na kojem su sudjelovali mnogi hrvatski branitelji kao i obitelji poginulih i preminulih branitelja predvođeni brigadnim generalom Tomom Medvedom, ministrom branitelja i potpredsjednikom Vlade RH, te karlovačkom županicom Martinom Furdek Hajdin, i Damirom Mandićem, karlovački gradonačelnikom pjevanje su animirali članovi policijske klape “Sveti Mihovil”. Vjeru u Boga posvjedočio je hrvatskih branitelji Srečko Karić koji je u Domovinskom ratu više puta bio ranjen te na čudesan način uz jaku volju i pouzdanje u Boga ponovno prohodao.
Brojne hodočasnike predvodili su župljani svetog Franje Ksaverskog sa Švarče sa svojim župnikom vlč. Dujom Kurtovićem. Svi okupljeni na kraju su izmolili molitvu Jubileja koju je sastavio papa Franjo i na taj način simbolično započeli jubilejsko hodočašće nade.
U prigodnoj homiliji biskup Marko je između ostalog kazao kako večeras na prvu srijedu pobožnosti svetom Josipu, zaštitniku hrvatskoga naroda u Nacionalnom svetištu koje je posvećeno njemu prisjećamo se i Bogu zahvaljujemo na trideset i trećoj godišnjici priznanja Hrvatske države. Koje li si simbolike i duhovne poruke večeras? Da li slučajno ili ne, iako mi je teško povjerovati u ovu slučajnost da danas na dan priznanja Hrvatske države pada pobožnost prve srijede posvećene svetom Josipu. Više želim vjerovati u ono što nam naš nebeski zaštitnik večeras želi poručiti. Jedna od mnogih poruka za naš život je i ova – naučiti od svetog Josipa sposobnost oslanjanja našeg života na Boga kako bi bili sposobni prepoznati bližnjega u potrebi. Kako je važna ova poruka za naš život.
Vidimo kako svijet bez Boga i protiv Boga nije donio mirniji, slobodniji i sretniji svijet nego svijet koji je porobljen i zarobljen. Donio je iskustvo praznine, nezadovoljstva i očaja. Tamo gdje je Bog odsutan, Bog s ljudskim licem Isusa Krista ne nalazi se odgovor na egzistencijalna pitanja čovjeka. Vrijeme je da više mislimo na Boga. Prije trideset i tri godine naše su oči bile uprte prema Bogu od koga nam je dolazila pomoć i svaki blagoslov. Jesmo li tako brzo zaboravili na Boga i sve ostalo što nas zadesilo, žrtvu naših branitelja, stradanja, svu nemoć našega naroda? Jesmo li zaboravili onaj žar devedesetih i zajedništvo, pune crkve, cjelonoćna bdijenja? Prorok Izaija u velikim previranjima i krizama Izraelskog naroda ponudio je odgovor. Taj odgovor večeras vrijedi i za nas. Ako se ne oslonite na Gospodina, održat se nećete.
Vjerujem da ćemo i mi u današnjim izazovima i kušnjama koji su drugačiji od onih prije trideset godina pronaći načina da sačuvamo svoju vjernost i pripadnost Bogu koja nas je sačuvala kroz svu povijest. Toliko puta se pokazala istinita tvrdnja “s Bogom se nikada ne gubi”. Koliko nam je samo danas potreban Bog da bi otkrili dublji smisao života i bili osjetljivi na potrebe bližnjega. Bez Boga bit ćemo trajno nezadovoljni i izgubljeni. Bog je jedina nada u ovom vremenu beznađa kako naglašava ova jubilejska godina koju smo ovih dana započeli, kazao je biskup Medo.
Josipovo ponašanje velika je lekcija i za nas. Što nas uči Josipov život. Josip u evanđelju ne govori. Ne spominje se niti jedna njegova riječ. Josip sluša, on zna slušati. Sposobnost slušanja izuzetno je važna.
Naše je doba pak iznjedrilo ljude koji više ne znaju slušati. Ni Boga ni bližnjega. Zbog toga danas toliko ljudi pati od samoće. To je bolest našega vremena. Sami usred mnoštva jer nitko više ne zna komunicirati sa svojim bratom i sestrom.
Majka Terezija iz Kalkute izjavila je da najteža bolest koja pogađa današnjeg čovjeka jest indiferentnost i nesposobnost uživljavanja u situaciju i patnju drugoga, bližnjega. Koliko ljudi danas pati jer nemaju nikoga kazao je biskup Medo.
Očito je da slušanje u društvu u kojem nitko nema vremena za drugoga predstavlja veliki dar i važnu poruku.
Danas u svijetu tehnike i materijalizma riskiramo da budemo usamljeni u mnoštvu rastresenih i na sebe usmjerenih ljudi. Svijet je pun usamljenih ljudi pogotovo starih i nemoćnih, daleko od naših očiju i često umiru sami. Sveti Josip je bio čovjek slušanja. Učimo od njega sposobnost obraćanja pažnje na Boga kako bismo obraćali pažnju na Božju djecu odnosno na naše bližnje. Sveti Josip je bio čovjek koji je sa velikim povjerenjem prepuštao se Božjem vodstvu. Kako su rijetki takvi ljudi. Toliko ljudi čak i ako to ne kažu praktički su ateisti. Žive potpuno ignorirajući Boga. Ali Bog je temelj koji drži krov ljudskoga života. Ako krovu uklonite temelj, krov se urušava uskliknuo je biskup Marko.
Sveti Josip je bio jednostavan radnik. Nije bio bogataš, nije bio posjednik, nije bio netko tko je živio u obilju i bogatstvu. Upravo suprotno. I Bog ga je zbog toga izabrao. To je jasna poruka koja nam govori da upravo bogatstvo nije u onome što posjedujemo kao što mnogi danas misle. Pravo bogatstvo leži u onome što jesmo.
Prepustimo se i mi Božjem odgoju, Božjem vodstvu dok iz prve ruke vidimo da mnogi životi odvojeni od Boga postaju ništa. Primjer svetog Josipa pokazuje nam drugačiji put. Ljudski, ljepši i mudriji i zbog toga sretniji kazao je tom prigodom biskup Medo.
Pri kraju misnog slavlja svoje svjedočanstvo vjere posvjedočio je ranjeni hrvatski branitelj Srećko Karić.
Ranjeni hrvatski branitelj
Hrvatski sam branitelj, dragovoljac Domovinskog rata koji je s osamnaest godina otišao u Domovinski rat bez odsluženog vojnog roka. Pripadnik sam Prve gardijske brigade Tigrova i ovdje prisutan general Tomo Medved je moj zapovjednik.
Prošao sam gotovo sva hrvatska ratišta. Tri puta sam i teško ranjavan tijekom Domovinskog rata. U zadnjoj akciji Una 95 baš sam jako teško ranjen. I danas u sebi nosim tri gelera u plućima, dva metka u lijevoj ruci, dva gelera u glavi, četiri gelera u nozi i ne vidim na jedno oko. Pet godina sam se liječio, baš je stvarno bilo teško, mislio sam da neću moći izdržati. Bilo je pitanje hoću li ikada više hodati, koristiti ruku, da li ću ikada vidjeti? Bilo je to jako, jako teško. Mislio sam na trenutke da neće ići. No međutim Gospodin je u tome svemu velik. Evo danas stojim ovdje pred vama! Moja majka zna kazati gle ga kao maneken. Ja kažem hvala ti na tome. Baš mi je drago da se ne vidi ta moja muka.
Oporavak…
Dulje sam vrijem bio nepokretan. Bio sam u invalidskim kolicima jedno godinu i pol dana. Imao sam šezdeset i dvije kile. Trinaest teških operacija iza sebe. Mislio sam stvarno da će to biti jako teško. No, međutim počeo sam vježbati. Meni je sport kao profesionalnom vojniku sastavni dio života. Nisam se uhvatio cigareta, alkohola ili nekih drugih poroka, nego sam rekao hajde idem nešto probati napraviti sa sobom. Tako sam poče vježbati pa sam došao na štake, a onda sam otišao u fitnes centar i nastavio vježbati i natukao sam jedno dvadeset kilograma mišića pa su mi ljudi počeli dolaziti i tražiti da im budem trener, komentirajući: Ti se digao od mrtvih, a ja sam im uzvratio, ali nisam ja završio te škole. Kažu oni ma nema veze, mi hoćemo da nas ti treniraš. I tako sam se pronašao u nekoj novoj karijeri. Kao invalid koliko sam mogao, rane od ranjavanja sam zakrpao, osmislio sam i neke svoje nove vježbe. Danas o tome i govorim. Nakon toga je došla i ona kreativna strana kada čovjek vježba, onda se nekako i mozak razvija. Uvijek sam bio umjetnička duša pa sam se uhvatio i pisanja scenarija. Snimio sam i dokumentarne filmove za Hrvatsku televiziju, pa sam skladao pjesme posvećene Domovinskom ratu jer jednom branitelj je uvijek branitelj. Evo promičem vrijednosti iz Domovinskog rata i dalje.
Dolazim iz ranjene obitelji…
Dolazim iz ranjene obitelji, odrastao sam bez roditelja, majka na jednoj strani, otac na drugoj, a moj djed je bio oficir JNA. Nije se štovao Gospodin, nije se slavio Božić. Boga nisam upoznao do osamnaeste godine.
Krunica najjače oružje
Moj prvi doticaj s Gospodinom je zapravo bio prvi dan Domovinskog rata. Kada sam došao u kamion, još nisam imao niti uniformu, trebao sam zadužiti pušku i uniformu. Sjedio sam među dečkima koji su duplo stariji od mene, neki su već imali trideset, a jedan od njih je imao krunicu oko vrata i
dao mi je krunicu i rekao prijatelju ovo ti je najjače oružje i možda jedino oružje koje ćete trebati.
Mi nismo imali šanse dobiti taj rat, ali evo zahvaljujući molitvi mi smo pobijedili. Tada nisam znao moliti. To mi je bio prvi doticaj s molitvom. Taj mi je prijatelj još rekao, nemoj se folirati sada s tom krunicom, pucat će, nije to nikakav nakit. Tako je i bilo. Oko tri mjeseca nosio sam krunicu, iako tada nisam znao ništa, ni što je Bog, ništa, ništa. Iako mi se krunica više puta pokidala, uvijek sam nabavljao novu i tako tri mjeseca. Zatim sam nabavio molitvenik pa sam počeo malo po malo moliti, ali nisam tada znao što sada stoji iza toga svega pa mi je drugi suborac rekao, možda možeš malo Bibliju čitat. Prvo sam čitao Novi zavjet. Nisam imao ni sve sakramente. Bio sam samo kršten, ali sam ubrzo uvidio da kad god smo išli u bitku, da smo imali posebnu snagu ako smo se prije toga zajedno pomolili. Uistinu smo osjećali veliku snagu. Sjećam se da kad sam dolazio onakav krvav sa terena, otišao bih na misu, mnoštvo je ljudi na mene stavljalo ruke i zahvaljivalo što sam dao svoju žrtvu, za njih za našu Hrvatsku. Uistinu sam snažno osjećao njihovu zahvalu. Ne, to nije bio moj ego, ni taština, davao sam se nesebično. Danas se često vidim u grijehu, ali tada sam se istinski davao. Nisam razmišljao o karijeri, o plaći, o autu, o stanu. Ničega toga nije bilo. U rat nije otišao ni moj ćaća, ni moj stric, ni moj ujak, ni petsto metara oko mene susjedi. Od sramote sam rekao pa dobro onda idem ja.
Zavapio sam i Gospodin me podigao
Rado ću s vama podijeliti i jednu situaciju s liječnikom. Naime, kada sam tako ranjen sjedio u kolicima kaže meni liječnik: čuj mi smo sve napravili što je u našoj moći sada samo neka ti se dragi Bog smiluje. Ja sam već tada poznavao svoju vjeru i stvarno sam osjetio kada je čovjek na rubu snaga točno vidite do kuda liječnik može doći. Nakon toga dođe to predanje, ali predanje kada se baciš na koljena i zavapiš Gospodine ja ne mogu ja stvarno ne mogu više ovo izdržati. Tada sam osjetio koliko je to snažno. I sada ponekad to osjetim kad pristupim ispovijedi. Nekada se znam trest. Znam da crni može samo do tuda doći i dalje ne ide. I svu tu svoju nečistoću i bijes i ljutnju kada donesem pred ispovjedaonicu točno vidim kakav je to lijek. To nije floskula to je stvarno proživljeno kroz svaku moju ranu. Na isti način je kada primim svetu hostiju, koliko je to važno ljudi moji, kakav je to lijek. Skoro svaki dan sam na misi. Kakva je to molitva, to je kao da vježbam, kao da sam u teretani, boravak u teretani je isto tako i molitva – ujutro se ne hvatam mobitela nego Biblije. Stari zavjet, Novi zavjet, psalmi, dok vježbam dok radim dok negdje dolazim – molim. Stalno molim. Stalo je tu molitva.
Kad me netko pita kako si, odgovaram da nisam dobro. Mene non – stop boli, ali držim glavu iznad vode samo zahvaljujući vjeri i molitvi.
Snaga molitve
A kroz rat sam osjetio kolika je snaga molitve. Skupi se nas deset, jedna desetina, prije ulaska u neprijateljsku liniju, poput Una 95, jako teška bitka gdje nas je sto i pedeset upalo unutra, pola nas je stradalo, zapovjednik je na neki način to i predosjećao. Prije same bitke svi smo se pomolili, pa i za one koji se neće vratiti, za sve naše duše i neka to Gospodin sve vodi.
Jako je važno to predanje.
Tada još nisam spoznavao da treba moliti za postojeće stanje. Često sam molio: Bože ozdravi me, ali nikada nisam blagoslivljao stanje u kojem jesam. I onda shvatim koliko je teška naša vjera, koliko je ozbiljna. Danas znam moliti i kažem sveti Josipe hvala ti na ovome, hvala ti na mom ranjavanju. Zamislite kako je to teško. U početku ne vjeruje čovjek. Ali u tom predanju molitve, hvala ti na ranjavanju, hvala ti što ne vidim, hvala ti što mi je težina života, hvala ti što me neki ljudi ne vole jer tada znam da sam na pravom putu. Prošlost ne mogu promijeniti, budućnosti se mogu nadati, ali samo sadašnjost mogu živjeti. Da proklinjem ovo svoje stanje ili da ga blagoslivljam? Meni je to lijek i zbog toga je moje predanje uvijek jako.
Branitelj….
Razmišljajući o tome što znači biti branitelj uvijek gledam ono duhovno. Isus nam je ostavio branitelja Duha Svetoga, a što je hrvatski branitelj? Pa to je čovjek preko kojeg se prelio Duh Sveti da nas izbavi iz svih ovih problema da na kraju imamo svoju domovinu. Silina je to, koju valja i duhovno gledati.
Nemojmo branitelja promatrati po tome što je bio prije ili poslije rata. Branitelja gledajmo u duhu Domovinskog rata. Nesebičan sam bio upravo u vrijeme rata. Danas sam i grešan i vide me svakakvog, upravo zato zahvaljujem što sam branitelj i trudim se svoj sadašnji put ispuniti molitvom kako bi i danas, poput onog braniteljskog vremena bio što bolji.
Cijeli naš put je težak i put prema Bogu pa tako i naš Domovinski rat. Ipak na kraju postaja križnog puta stoji Uskrsnuće, zaključio je ranjeni hrvatskih branitelj Srećko Karić.
Zahvala zapovjednika generala Medveda
Prisutni ministar branitelja Tomo Medved posvjedočio je kako je bilo dirljivo čuti našeg Srećka, te mu zahvalio što svjedoči istinu i vjeru. Toliko sličnih priča svakodnevno čujem, stoga je posebno važno da hrvatski branitelji imaju priliku prenijeti svoju istinu i prenijeti ju na naše mlade. Važno je da se ne zaboravi istina o Domovinskom ratu, istina o hrabrosti, o žrtvi. U ovom današnjem svijetu gledamo oko sebe toliko nesigurnosti, ratova, toliko stradanja, toliko težnji za slobodom. Mi tu slobodu imamo zahvaljujući našim hrvatskim braniteljima. Čuvajmo ju da se ne zaboravi, kazao je ministra Medved.
Obilježavanje 33. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske već tradicionalno organizira Dokumentacijsko memorijalni centar hrvatskih branitelja “Damir Pintar”, a pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja RH, Karlovačke županije i grada Karlovaca.
Nakon misnog slavlja nastavljen je prigodni program u Velikoj dvorani Nacionalnog svetišta svetog Josipa u kojem su prigodnu riječ kazali potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministra branitelja – brigadni general Tomo Medved, karlovačka županica Martina Furdek Hajdin i karlovački gradonačelnik Damir Mandić, te Višnja Mihalić-Mikuljan, predsjednice Dokumentacijskog memorijalnog centra.
