Drugu srijedu velike devetnice posvećene svetom Josipu, 28. siječnja, hodočastili su u Nacionalno svetište svetog Josipa župljani župe BDM Snježne, Kamensko. Euharistijsko slavlje predvodio je mons Marinko Mlakić, generalni vikar šibenske biskupije u zajedništvu s ocem Krzysztofom Rodakom, vikarom iz Kamenskoga, don Darkom Poljakom, policijskim kapelanom u Šibeniku, te domaćinima mons. Antunom Senteom ml., rektorom Svetišta i vlč. Anđelkom Katanecom, vikarom Svetišta. Tijekom svete mise ispovijedao je vlč. Vlado Mikšić.
Mons. Mlakić propovijedao je kako je u prispodobi iz Markova evanđelja (Mk 4, 1-20) bitno shvatiti da nam Bog uvijek dolazi prvi, kako nam govori, te da nije daleko, da nije skriven. Bog nam dolazi kao riječ. Sve je po Božjoj riječi nastalo i zato ne postoji niti jedan problem koji Božja riječ ne može riješiti. Bog svoju milost i riječ, kao i sijač u prispodobi, daje u izobilju da nitko od nas ne bi bio gladan Božje mudrosti, Božjega života i Božje milosti. A Kraljevstvo Božje se može doživjeti samo onda kad čovjek surađuje s Bogom u toj Božjoj objavi, u tom dijeljenju i prosipanju Božje milosti. Božju riječ nije lako slušati, naglasio je mons. Mlakić, pogotovo kada ispituje našu savjest. Božja riječ je teška i zahtjevna, ali spasonosna. Stoga je slušanje stav s kojim trebamo doći pred Boga. To je prvi čin vjere, tu se ona rađa, tu se rađa život. Prispodoba ukazuje da najveći problem što čovjek ne doživljava snagu Božje milosti i dolazak Kraljevstva nebeskog jest krivi odnos prema Božjoj riječi.
Mons. Mlakić istaknuo je 4 različita stava iz prispodobe. Prvi su oni koju su kao kamenito tlo, bez zemlje. To su oni koji su indiferentni prema Božjoj riječi. Onaj koji dopušta da se Božja riječ ukloni iz njegova srca i misli, koji joj posvećuje malo pažnje, taj nikada neće doživjeti Božju blizinu i snagu Božje ljubavi u životu. Drugi koje opisuje prispodoba su oni koji se oduševe na Božju riječ, ali kad dođe nevolja odustaju od nje, nemaju hrabrosti izdržati. Život donosi mnoge nevolje, a Božja riječ je teška i zahtjevna. Vjera se ne živi samo kada nam je lijepo, već posebno u teškim trenucima i zato se trebamo naučiti odricati radi vjere i biti ustrajni. Treći su oni koji popuštaju pred vremenitim brigama i zapostavljaju Božju riječ. To često činimo pod izlikom brige za obitelj, posla i sl. Ali Božja riječ nije u suprotnosti sa brigom za naš život, već nam pomaže u njemu, pomaže da brige i teškoće gledamo kao blagoslov. I posljednji su oni koji su kao plodno tlo, kod kojih Božja riječ donosi ploda. Bog nas ne može spasiti bez nas, On želi da surađujemo s njime da naš ulazak u Kraljevstvo nebesko bude zajedničko djelo čovjeka i Boga. Zato se moramo truditi da naše srce, duša i pamet budu plodno tlo na koje će pasti Božja riječ i donijeti plodove, jer samo tako ćemo doživjeti ljepotu života. Na kraju propovijedi mons. Mlakić rekao je kako je sveti Josip po svojoj šutnji i vjernosti Bogu primjer kako se u životu surađuje s Bogom, kako se sluša Božja riječ, osobito u teškim trenucima i trenucima kušnje.
Na kraju svete mise, mons. Antun Senete ml. zahvalio je prisutnim svećenicima na zajedničkom slavljenju svete mise i pozvao vjernike da nastave sudjelovati u velikoj devetnici svetom Josipu i svoje nakane predaju ovom velikom svecu.
