U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«Riječ Gospodnja.
Zakej je nadcarinik. Materijano ne oskudijeva, ali ga svejedno silno zanima tko je to Isus? Želi ga upoznati. Ne čeka neku povoljnu priliku nego se istinski trudi da ga vidi. To što ima problem, niskog je rasta, ne sprječava ga u naumu da vidi Isusa.
I danas postoje ljudi koji su bogati materijom, ali siromasi duhom. Oni tragaju za radošću, poput Zakeja. Smijemo li im to zamjeriti, ili će nam biti korisinije da ponešto iz njihova primjera naučimo, kako materijalna sigurnost nije jamac istinske radosti.
Nadalje, iako Zakej imao teškoću, ne predaje se. Žurno se penje na smoku s koje može vidjeti Isusa. Na žalost mnogi ljudi današnjice kada naiđu na neku teškoću lako se predaju i jadikuju kako ništa ne mogu učiniti. Možda bi poput Zakeja trebali pronaći neku svoju smokvu i na nju se popesti kako bi vidjeli Gospodina. Brojni ljudi to ipak čine, poput sve većeg broja hodočasnika, koji posjetiše naše Svetište i nakon dugo vremena, baš zato što su odlučili hodočastiti spoznaše ljepotu Božje blizine. Zapravo je tako malo potrebno da Gospodin uđe u naš dom.
