Zlatomisnik prof. dr. Josip Baloban, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog predvodio je misno slavlje srijedom 16. listopada 2024. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Koncelebrirao je mons. Zlatko Koren kanonik istog Kaptola i mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje su animirali članovi župnog zbora “Sveti Josip” predvođeni s. Blandinom Rakarić KBLJ. Gospođa Irena Rački, koordinatorica voditelja Molitvenih vjenčića Prečistog Srca Josipova tokom misnog slavlja predala je mons. Senteu kutiju s ispisanima molitvama, preporukama i zahvalama kao molitveni prinos Josipovih hodočasnika ostavljen u Nacionalnom svetištu u nedavnom vremenu.
Misa zahvale za proslavljene lijepe obljetnice
Na početku misnog slavlja mons. Sente je kazao kako nakon velebne proslave prošle subote kada smo obilježili 10. obljetnicu preminuća graditelja ovog svetišta prelata Marijana Radanovića, 40. obljetnicu obnovljenog objavljivanja Glasnika svetog Josipa, 50. obljetnicu posvete ove crkve koju su biskupi hrvatskog govornog područja proglasili Nacionalnim svetištem, 60. obljetnice objavljivanja Župnog lista i 6. nacionalnog susreta članova Molitvenog vijenca Prečistog Srca Josipova predvođeni zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, Josipovi hodočasnicu su i ove srijede ispunili Josipovo svetište u Karlovcu. Stoga je ovo misno slavlje zahvala za mnoge primljene milosti samog slavlja, ali i zahvala za 50 godina svećeničkog služenja predvoditelja misnog slavlja mons. Josipa Balobana, kazao je mons. Sente.
Poziv hrvatskim kršćanima u 21. stoljeću da osudu zamjene oproštenjem
U prigodnoj homilij prof. Baloban je između ostalog kazao kako Isus naš spasitelj i otkupitelj želi da njegovi učenici i učenice žive i svjedoče sklad između svoje vjerničke nutrine i svoje praktične vjerske vanjštine. To znači da se ne ravnamo samo po tijelu bez kojeg ne možemo živjeti i djelovati. Naprotiv ja kao vjernik moram ponajprije biti zahvaćen i vođen duhom kojeg sam u klici primio na krštenju i u potvrdi.
Danas u ovom dvadeset i prvom stoljeću mi hrvatski kršćani od Isusa smo pozvani u svom osobnom životu, u svom braku, u svojoj obitelji, u svojoj župnoj zajednici, na svojem radnom mjestu i hrvatskom društvu općenito da umjesto na osudu čovjeka pokraj sebe zapravo bližnjega svoga mislimo na oproštenje i pomilovanje toga bližnjega čovjeka.
Isus ne samo farizejima i pismoznancima nego i svim svojim slušateljima jasno daje do znanja da on nikada baš nikada ne osuđuje osobu, ne osuđuje grešnika, Isus osuđuje samo njegov grijeh. Stoga se može jasno reći u Isusu iz Nazareta Bog je pomilovao svakog čovjeka. Stoga drage sestre i draga braćo što se više u mojem kršćanskom srcu razvija sposobnost praštanja i opravdanja drugoga to ja kao vjernik više uspijevam u mojem razumu i u mojem srcu presudu zamijeniti pomilovanjem svojega bližnjega. Što ja više dopuštam da u meni djeluje, prevladava, ustvari da me trajno i to dvadeset i četiri sata vodi Duh Božji to će više moje tijelo biti dalje od grijeha koje navodi apostol Pavao u poslanici Galaćanima. Jednako tako ja ću osobno vjerodostojnije živjeti ono što svakodnevno govorim Bogu Ocu u Oče našu, a govorim: „Budi volja tvoja.“ kazao je mons. Josip Baloban.
Odlike svetog Josipa
Upravo u ovoj crkvi koja je hrvatsko Nacionalno svetište svetog Josipa, ovom prigodom ističem nekoliko odlika koje su krasile tog vjernog čovjeka i muža Blažene Djevice Marije. U Josipu otkrivamo odlike koje su mogući izazov i nama današnjim kršćanima i kršćankama. Sveti Josip je bio prije svega plemenit i pravedan čovjek, zatim je bio čovjek povjerenja, čovjek šutnje i čovjek iz drugog plana. Navedene odlike nazaretskog Josipa izazov su kako nama kršćanima tako jednako i svim ljudima dobre volje. Svaki čovjek na ovoj zemlji pozvan je da u svojem osobnom bračnom, obiteljskom i društvenom životu bude zagovaratelj, promicatelj i vidljivi svjedok plemenita i pravedna čovjeka u zgodno i nezgodno vrijeme u svakom povijesnom trenutku. Dakako da se u tom svjedočenju mi kršćani ne bi smjeli od nikoga drugoga dati natkriliti. Nadalje povjerenje u Boga i čovjeka i obratno na početku trećega tisućljeća je na najvećoj kušnji u svim civilizacijama ovozemaljskog svijeta. Mi kršćani glede toga imamo povijesnu odgovornost na svakom kontinentu, a osobito u Europi, a ništa manje ni kršćani u Hrvatskoj.
I u sadašnjem kršćanstvu i u konkretnoj povijesnoj Crkvi u Hrvatskoj svaki krštenik je pozvan prakticirati model čovjeka i vjernika šutnje u raznim zgodama i nezgodama obiteljskog, društvenog i političkog života. Naposljetku mi katolički vjernici u Hrvatskoj nemojmo zanemariti i ulogu djelovanja iz drugoga plana i to u privatnom i javnom životu. Upravo to djelovanje nerijetko može imati veći, dalekosežniji i učinkovitiji utjecaj nego što čovjek obično misli, poručio je okupljenima mons. Josip Baloban.
Čestitka zlatomisniku i na nagradi za životno djelo
Čestitajući prof. Josipu Balobanu 50 godina svećeničke službe domaćin mons. Sente čestitao mu je i na udijeljenoj nagradi za životno djelo iz područja humanističkih znanosti koju je prof. Josipu Balobanu udijelilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja temeljem odluke Hrvatskog sabora na sjednici od 13. studenog 2023.
U svojem obraćanju na kraju misnog slavlja prof. Baloban je izrazio radost što je mogao danas ovdje slaviti misno slavlje. Naime hodao sam ovim vašim dekanatom, jer sam bio arhiđakon neko vrijeme. Pokojni papa Benedikt XVI rekao je da je Crkva barka koja pušta na sve strane. To je rekao dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, poslije kada je izabran za papu više to nije htio ponavljati. Pa i naša hrvatska Crkva je slična toj lađi koja pušta na sve strane. Nikada nije bilo lako vjerovati, danas je najmanje lako. Imamo tolike napasti i izazova koji nas udaljuju od vjere i Boga i od nas samih. Sjetite se samo što čini Internet, što čini mobitel, što čine svi ovi izazovi što se događaju u svijetu i onda još je dobro da smo koliko toliko živi i zdravi. Što se tiče vjere u hrvatskom narodu ona je već davno počela opadati, postoji određena distanciranost i prema Crkvi i prema Bogu i to u svim dimenzijama vjere i u dimenziji vjerskih istina, u moralno etičkoj dimenziji, u dimenziji povjerenja u Crkvu itd. Na temelju prezentiranih činjenica dolazimo do toga da bismo mi svećenici trebali biti ljudima prije svega suputnici i supatnici, da trsku što je lomljena, prelomljena ne lomimo, da stijen što tek tinja ne gasimo nego da svakome čovjeku budemo svjedoci Isusa, Evanđelja.
Kao svećenik uvijek želim govoriti pozitivno, otkrivati u svakom čovjeku pozitivno, grijeha ima svatko od nas, a onda budimo više nego do sada svjedoci vjere svojima najbližima, svojoj rodbini, svojim sugrađanima i onima koji toliko mudruju i svašta govore po Hrvatskoj jer danas u Hrvatskoj nije lako biti ni građanin, a još je teže biti vjernik.
Nas smo dva brata svećenika
Ponajprije ću reći da sam rođen u selu Brebrovac, župa Slavetić, koje se spominje već 750 godina. Sa svojim bratom svećenikom Stjepanom u našem rodnom selu 1997. dovršili smo kapelicu, a koju je pokojni kardinal Franjo Kuharić blagoslovio. To je kapelica svetog Josipa radnika zaštitnika Domovine. Odgojen sam i odrastao u ozračju da se svetoga Josipa štuje i voli. Sjećam se dok sam još kao dijete u trinaestoj godini života boravi u bolnici zbog neke bolesti. Više sam puta tamo izjavio kako je Isus Krist hodao zemljom da spasi sve ljude. Stoga ću biti svećenik i moj će brat biti svećenik. Čuo je to neki djelatnik bolnice te je drugi dana prilikom vizite pomalo pogrdno upitao: “A gdje je onaj mali pop?” dok su svi drugi bojažljivo šutjeli. Mogao sam to tada tako ponavljati jer su mene i mog šest godina mlađeg brata Stjepana naši roditelji tako odgajali. Konačno obojica smo postali svećenici.
Vjera naših roditelja, koja je i nas cijeli život nadahnjivala, najbolje je izražena u izjavi naše majke na Stjepanovoj mladoj misi: “Djeco draga budite dobri svećenici, pazite kako se ophodite s novcem, činite dobra djela i nemojte pred dragog Boga doći praznih ruku.” Nije im bilo lako. Prihvatili su moju odluku da budem svećenik, ali su se ipak nadali da će im barem mlađi sin dati nasljednika. Na kraju su prihvatili odluku nas obojice svojih sinova da budemo svećenici.
Navršio sam sedamdeset i pet godina, u sedamdeset i šestoj sam, ali sam i prilično narušena zdravlja. To ću reći jasno i glasno da ne ulazimo u detalje, svako jutro kada se probudim kažem dragom Trojedinom Bogu hvala ti Trojedini Bože za ovu prošlu noć, ali te molim budi mi i danas na pomoć. Tako sam dragom Bogu zahvalan za svaki novi dan, svaki novi tjedan, svaki mjesec pa ako bude po njegovoj volji i za još koju godinu. Što se tiče mojih dužnosti još uvijek radim u bogoslužnom prostoru koji zamjenjuje katedralu i mogu vam iskreno reći, svećenički i vjernički ako mi je nešto drago zašto sam postao svećenik onda mi je među ostalim jako drago što smijem ispovijedati. U ispovjedi se doživljavam kao svećenik, kao onaj nevrijedni sluga kojim se Trojedni Bog, Isus Krist Spasitelj služi da ljude odriješi od grijeha. Ja sam samo njegova poluga jedan slabi čovjek koji vjeruje, trsi se i na taj način želi pripomoći grešnom čovjeku. Danas ljudima nije lagano. Svi su toliko ranjeni, zbunjeni, toliko se teško živi.
Trudim se da kao svećenik svaki dan ispunim obećanjem na jutarnjoj svetoj misi da ću danas bit miran, još mirniji nego što sam bio jučer, biti ću vedra lica i duha, usrećivati ću ljude u prolazu i razgovoru, nastojat ću koliko je moguće biti kristoliki, sličan Isusu Kristu, i bogoliki, noseći nešto od Božjih darova biti bliži Bogu danas, sutra i prekosutra, kazao je u svom svjedočanstvu prof Baloban.
Profesoru emeritusu i zlatomisniku Josipu Balobanu kao uspomenu na ovaj susret mons. Sente darovao je repliku kipa svetog Josipa iz Nacionalnog svetišta u Karlovcu.
