Misno slavlje povodom devetnaeste srijede Velike pobožnosti svetom Josipu 22. svibnja 2019. godine predvodio je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu vlč. Tomislav Krajačić, upravitelj župe svetog Josipa – Barilovečki Leskovac i svetog Vida – Ladvenjak u koncelebraciji s mons. Antunom Senteom, ml., rektorom Svetišta. Misno slavlje animirao je žuni zbor svetog Vida iz Ladvenjaka pod vodstvom Daria Marčaca,a uz orguljsku pratnju mag. mus. Krešimira Klarića, glavnog orguljaša Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu.
U prigodnoj homiliji vlč. Tomislav je između ostalog kazao kako danas živimo u kulturi koja je ovisna povezanošću. Imamo razne mobitele, GPS uređaje, satelite. Svi trebamo ostati u kontaktu. Nikada ne bismo otišli od kuće bez naših telefona, ne daj Bože prazne baterije, ako bi postojala šansa da baterija ne bi izdržala, ponijeli bi smo punjač. Netko bi se vratio odmah doma, jer je zaboravio mobitel, ne daj Bože da kafić nema wi-fi, jer mobitel ne vrijedi ako nije povezan na internet. Razumijemo li sad što je povezanost? Bog nam je i te zemaljske stvari dao da po njima možemo uvidjeti što znači biti trajno povezan s Njim. Imamo li takvu povezanost s Isusom? zapitao se vlč. Krajačić i dodao kako čovjek prekine što radi, samo da odgovori na poziv. Neki, pak, prekinu misu pa odu van pričat na mobitel, najradije bih u tom trenutku i ja prekinuo misu i otišao zaključati vrata da ne može ponovno ući. Prekinemo li mi braćo i sestre naše dnevne radnje samo kako bi bili s Isusom? Trudim li se da moja duhovna grana ne usahne? Da u njoj ne nestane životnog soka? Bog nam govori da naša snaga i naša plodnost ovise o našem odnosu s Njim. Čovjek se iznenadi što sve Bog može učiniti kada provedeš vrijeme s njim, kazao je propovjednik.
Na kraju misnog slavlja svjedočanstvo vjere dala je sestra Vedrana Ljubić, iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi koja je prije trideset godina u ovoj župi vršila službu katehistice. S. Vedrana je već dvadeset godina u misijama u Ugandi, a sa sobom je dovela s. Paskaziu Bushemere, prvu djevojku iz Ugande koja je postala redovnica članica Družbe Kćeri Božje Ljubavi. U svojem govoru opisala je život u Ugandi u koju je došla 1998. godine: Kad sam došla tamo, nismo imali ni kuće, iako nam je kuća bila obećana. Dakle, nas smo pet sestra počele od nule. Ipak uz Božju pomoć uspjele smo malo pomalo izgraditi sebi kuću na zapadu Ugande, uz tu kuću napravile smo dispanzer, domaćinsku školu, mlin za miljenje žitarica. Naša je primarna karizma školovati djecu za što sam baš ja zadužena.
Svaka sestra ima svoje područje, moje je školovati djecu što nastojim činiti. Na žalost mnogo djece nemaju mogućnosti pohađati školu. A oni koji dobiju od nas školarinu, zapravo od vas koji ovdje u Hrvatskoj pomažete naš misijski rad, jer ja ne bi mogla sama ništa, već uz pomoć dobrih ljudi iz našeg naroda koji pomažu meni kako bi ja pomogla njima. Jedna od tih kojima smo pomogli je ovdje prisutna sestra Paskazija, nju smo mi školovali.
No postoje brojna djeca koja se ne mogu upisati u škole radi neimaštine. Oni moraju čuvati koze, ovce ili krave. Udaju se rano. Recimo, ženska se djeca udaju rano, muče se. U Kampali, uz nas dvije, djeluju još druge dvije sestre s kojima odgajamo kućne pomoćnice, što znači da svaka četiri mjeseca imamo drugu skupinu djevojaka koje učimo higijeni, kuhanju i svemu što jedna žena treba znati, a nakon završenog školovanja joj nađemo posao. To je naš posao. No, želimo ići dalje na područje gdje nitko još od misionara nije došao, to je područje zaostalo u svakom slučaju. To se područje i pleme naziva pleme Karamodža, oni su slični Masaima, dosta su tvrde šije i trebat će puno strpljenja i vremena. Želja nam je na tom području sagraditi osnovnu školu, vrtić i centar za žene, te prostor iz kojega ćemo mi sestre djelovati. Za gradnju spomenutih institucija mole nas mještani toga kraja jer oni smatraju da im je to najbitnije. Oni žele vrtić, centar za djevojke i žene, što znači da žele da ih se pouči osnovama higijene, šivanju i tako dalje kazala je između ostalog s. Vedrana.
Mons. Sente, zahvalio je s. Vedrani i Paskaziji na dolasku, svjedočanstvu vjere te im uručio kovertu s iznosom od devet tisuća kuna koje su prikupili župljani, svećenici i redovnice Dubovačke župe za potrebe misija u Ugandi.
