Homilija mons. Marinka Mlakića, generalnog vikara Šibenske biskupije na dvanaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 3. travnja 2019. godine:
Draga braćo i sestre, dragi štovatelji svetoga Josipa,
Ovu svetu misu slavimo u vremenu Korizme, a osobito Korizma nas poziva na obraćenje. To je riječ koja odzvanja korizmenom liturgijom, čitanjima koja čitamo kroz vrijeme Korizme, pjesmama koje pjevamo. Što znači obratiti se? Vjerujem kada bi smo onako, bez puno razmišljanja odgovarali na to pitanje da bi smo u prvom redu rekli, obratiti se znači ne činiti grijehe, odvratiti se od krivoga puta, odreći se zla, živjeti prema Božjim zapovijedima i to bi sve bilo jako točno, ali, je li to dovoljno da bi se netko obratio? Postavimo pitanje, zašto se treba obratiti? Koja je svrha obraćenja? Samo zato da ne činimo grijehe i da živimo po Božjim zapovijedima? Meni osobno, taj odgovor nije dovoljan. On mene osobno ne zadovoljava. Ne motivira me toliko na obraćenje, osim možda ako uz to netko još kaže, jer ako se ne obratiš propast ćeš. Ali onda se zapravo stvara jedan odnos straha. A ni s time nekako nisam zadovoljan. Obratiti se treba radi onoga što ćeš dobiti obraćenjem. Obratiti se treba radi života prema kojemu se okrećeš od zla i grijeha. To je svrha obraćenja i to je razlog obraćenja. A koja je to stvarnost, što to mi dobivamo obraćenjem? Dobivamo zajedništvo s Bogom, već ovdje na zemlji, kako kaže Isus u Evanđelju, onaj koji mene sluša ima život! Kod Isusa su stvari vrlo jednostavne, gotovo bi se reklo crno bijele. Ako živiš s Bogom imaš život! Ili ako ne živiš s Bogom nemaš života, imaš lažan život, imaš u glavi zabludu. To je prolazna lažna sreća. Istinski život imaš samo onda ako si s Bogom, i zato se treba obratiti. Da bi imao život! Da bi doživio istinsku radost! Da bi doživio u dubini svoje duše tko si, zašto si stvoren! Za komadić sreće? Za nekakav užitak koji traje pet minuta ili sat vremena? Za časti i vlasti u svijetu? Sve je to malo da ispuni ljudsko srce. A do kraja, potpuno ljudsko srce može samo Bog ispuniti. Zato obratiti se znači ići prema Bogu! Truditi se ostati u Njegovom zajedništvu! Biti u ozračju Njegove ljubavi!
I zato nam pomažu i misna čitanja, a današnja nam na osobit način pomažu s dvije usporedbe, kako ovdje doživjeti Božju blizinu, kako je zamisliti, a onda i kako u njoj prebivati, kako u njoj boraviti. Prva slika kojom nam se predočava Bog, Božja ljubav jest u prvom čitanju, koje smo čitali iz Knjige proroka Izaije, Izaija kaže Sion reče Gospod me ostavi. Govorio je ovo Izaija u teško vrijeme židovskoga ropstva u Babilonu, kada su Izraelci pripadnici Božjega naroda mislili, Bog nas je napustio. Doživjeli su rušenje Jeruzalema, doživjeli su oskvrnuće i rušenje Hrama. Doživjeli su da je Kovčeg Saveza, ta svetinja nad svetinjama za starozavjetni Božji narod, nestala, shvatili su da se sve to dogodilo, ne toliko što se pojavila nekakva veća sila koja je srušila Jeruzalem i Hram, nego zato što se sam Božji narod iznevjerio Bogu i Božjem Savezu. I onda su se pitali, hoće li nas se uopće više Bog sjetiti? Hoće li se sjetiti onih obećanja koja je dao našim praocima? Hoće li se sjetiti one zakletve s kojom se zakleo Abrahamu i njegovim potomcima? Izaija kaže – hoće! Zašto? Zato što je Bog, ma čak i više ispunjen ljubavlju, više nas ljubi, više ljubi čovjeka, nego li majka može voljeti svoje čedo na grudima, svoje dojenče.
U našemu ljudskome iskustvu nema snažnije veze s kojom su vezane dvije osobe, od one roditeljske ljubavi, koje roditelji, majka ili otac, osjećaju prema svome djetetu. Nema te zemaljske sile koja može u glavi, u srcu jednog normalnog oca ili normalne majke dokinuti ljubav prema svom djetetu. A Izaija kaže, ma čak ako se i to dogodi, ako možete i zamisliti da bi majka ostavila, napustila čedo, svoje dojenče, ja tebe zaboraviti neću! Ali veliko je pitanje, jesi li ti toga svjestan? Kao što dijete ne može doživjeti majčinu ljubav ukoliko ode od majke, ukoliko se iznevjeri majčinoj ljubavi, jer ljubav se može događati samo u slobodi, u međusobnom beskrajnom povjerenju, tako ni ti Izraele ne možeš doživjeti Božju ljubav koja je veća od majčinske, ako odlutaš od Gospodina!
Gotovo istu tu poruku tumači Isus u današnjem Evanđelju, u jednom ovom dugom razgovoru između Židova, odlomak teksta iz Ivanova Evanđelja, kada bi smo nekako imali u glavi cijelo Ivanovo Evanđelje, kada bi smo rekli koja je osnovna tema Isusovih govora koje on govori Židovima, svojim učenicima i svima koje je susretao, mogli bi smo slobodno kazati, Isus tumači Boga kao našega nebeskog Oca. To je temeljna misao, ne samo Ivanova evanđelja, nego zapravo cijeloga Svetoga Pisma.
Bog nije netko tko nas je slučajno stvorio! Bog nije netko tko nas čeka na sudu sa strogim mjerama, koji možda jedva čeka da nam naplati za svaku našu nevjeru, ili grijeh. Bog nije nikakav trgovac čiju bi smo mi naklonost i ljubav trebali kupovati, a sve je to zapravo bio problem ovih Židova koji nikako nisu mogli prihvatiti tu Isusovu poruku, Isusovu sliku o Bogu kao Ocu. A Isus to govori – mene šalje Otac, sve što vam govorim, govorim jer sam primio od Oca. Učenicima na posljednjoj večeri govori da odlazi k Ocu kada im govori da ide na križ, ali doći ću k vama, idem gore pripraviti vam mjesto da i vi budete gdje sam ja, u kući Oca moga i vašega. I to je ono što Isus se svim silama trudi, ne samo riječima pokazati, nego ovdje i Židovima kaže: "Djela koja činim, čudesa koja činim svjedoče za mene, da sam od Oca, da je meni Otac povjerio svoju božansku vlast. Vlast ne samo da ozdravim slijepoga, nego čak da i uskrisim mrtvoga." I mrtvi će, kaže On Židovima vidjeti slavu Sina Božjega! To je taj autoritet s kojim Isus dolazi Židovima. On hoće kazati da taj odnos između Njega i Oca je odnos beskrajnog povjerenja i ljubavi. Otac Njega šalje! Zašto? Da izvrši ono najveće što je na Božjem srcu, a to je spasenje čovjeka! I povjerava mu i osposobljava ga, daje mu svu svoju vlast! Zato Isus kaže : "Sve što činim od Oca, činim djela Očeva. Ja i Otac, jedno smo!"
Dakle, Isus se trudi Židovima objasniti da je On od Oca, da je tu došao da izvrši volju Očevu, da On sam u tu volju Očevu beskrajno vjeruje, toliko vjeruje, toliko ima povjerenja, da evo iz vjernosti, poslušnosti svome Ocu, pošao i na križ da izvrši Volju Očevu, a volja Očeva jest da svu svoju djecu privede k sebi. To je ono što Isus tumači Židovima. A sada dolazimo do ove drame, drame koja se već ovdje nazire, a kasnije raste i raste i kulminira, kulminira križem, a to je da Židovima se opiru, oni kojima Bog prvima govori, oni koji su imali sve moguće privilegije da spoznaju i starozavjetnu Objavu i pamte sva ona čudesa koja je Bog učinio po svojim prorocima, a osobito po Mojsiju, oni se, evo, opiru toj najvećoj Isitni i zapravo ovi njihovi razlozi zbog kojih oni planiraju ubiti Isusa, ukloniti Ga, pravi se jednak Ocu, huli – to je samo zapravo jedna izlika, izlika da se ne obrate.
I u čemu je zapravo tajna, u čemu je problem? Zašto se Židovi opiru jednoj tako lijepoj slici o Bogu, tako jednom uzvišenom Otajstvu, Bog je naš Otac, više nas voli nego li majka može voljeti svoje čedo, nego li ijedan zemaljski otac može voljeti svoga sina! Zašto što ljubav traži ljubav! Na ljubav se samo ljubavlju može odgovoriti! I samo onda kada ljubav prihvatiš i ljubav živiš možeš ljubav i primiti, drugačije ne možeš! Ljubav se ne može kupiti! Ljubav se ne može ni zaslužiti! Ljubav se samo može zahvalno primiti, a primio si je onoliko koliko je živiš s drugima. Drugim riječima, to je zapovijed ljubavi, kako kaže Ivan, pisac Evanđelja, Poslanica, da lažac je svaki onaj koji kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga. To je apsurd! To je nelogično, to je laž! Teška laž, teška zabluda! Zašto? Jer upravo u odnosu prema svome bratu pokazuješ koliko istinski ljubiš Boga, odnosno koliko si doživio Božju ljubav.
Jer Božja ljubav je u prvom redu iskustvo koje imam prema Bogu! Božja ljubav je u prvom redu milost na kojoj trebaš biti beskrajno zahvalan Bogu, a onda živjeti je s drugima i pokazati prema svima drugima svojom ljubavlju prema njima, kako tebe Bog ljubi! I to je tajna kršćanskog života. Kada Isus govori o svojoj poslušnosti Ocu, On upravo govori o poslušnosti iz ljubavi, ne iz ropske poslušnosti, ne iz neke poslušnosti koja je utemeljena na strahu, nego iz jedne slobodne, svjesne poslušnosti, kako kaže kasnije Petar apostol u svojoj Poslanici, znam kome vjerujem, znam koga slušam! Znam kome sam povjerio svoj život. Isus, ne samo da nam tumači taj odnos svoj s Ocem, nego On nas hoće u taj odnos uvući. Njegov cilj je, ne samo da nam to objasni kao jednu tajnu, nego da nam otvori vrata da i mi možemo po vjeri u tu stvarnost ući. I zato kaže, tko u mene vjeruje, tko drži moju Riječ, tko je u zajedništvu sa mnom, u zajedništvu je s Ocem! Već sada, ovdje, ima život vječni! I to je najljepša istina naše vjere! Mi sada, ovdje, živeći zajedništvo s Isusom Kristom, a po Njemu i zajedništvo s našim Ocem, mi smo već sada u vječnosti! Koliko? Onoliko koliko vjerujemo i onoliko koliko živimo tu vjeru.
I zato je kršćanin čovjek koji jest na zemlji, ja bih rekao jednom nogom, a drugom nogom je već u nebesima. On se ovdje nigdje ne zadržava, nego On ovdje zemljom hrabro ide naprijed znajući kome je povjerovao i kamo ide. Evo i naša Korizma u kojoj se nalazimo, četrdesetodnevni hod, označava zapravo cijeli zemaljski život, jer broj 40, između ostaloga, u svojoj biblijskoj simbolici, označava ljudski zemaljski život. Cijeli naš zemaljski život nije ništa drugo nego jedna Korizma, jedno obraćenje, jedan hod prema punini života kojeg jedino možemo naći u zajedništvu s našim Bogom, a On nam to zajedništvo otvara po Isusu Kristu, otvara ga i sada ovdje na ovoj svetoj Misi.
Zato je poslušnost, poput Kristove, temeljna odlika naše vjere, ono što bi trebalo nas resiti. Poslušnost Bogu. I to je ono po čemu prepoznajemo i svetce, a među njima, evo, na osobit način i današnjeg našega vrlog muža, pravednika, svetog Josipa kojeg smo došli častiti. Jer, ono malo iz njegovoga života što znamo, govori nam beskrajno puno, govori nam koliko je Josipovo pouzdanje u Boga bilo veliko, koliko je on Boga tražio, sanjao da otkrije Božju volju što da napravi kada se njegova Zaručnica našla trudna. A Bog svoje pravedne ne ostavlja bez svoje milosti i bez svojega svijetla i daje mu. I kada Josip spoznaje Božje svjetlo, kada shvaća što je volja Božja, on ne koleba ni jednoga trenutka, nego pristaje učiniti ono što Bog od njega traži, kao i Isus Krist, njegov sin kasnije. Nije to ropska poslušnost, nije to poslušnost iz straha, nego je to duboka promišljena, zrela poslušnost vjere, koja onda naš zemaljski život otvara prema Nebu, čini ga ispunjenim božanskom milošću i pretvara ga u jedan beskrajni stvaralački čin kojemu i mi postajemo svjedoci Božje ljubavi u svijetu.
Draga braćo i sestre, neka nam ova današnja misna čitanja budu poticaj da se trajno obraćamo prema Bogu, koji je naš Otac, koji nas beskrajno ljubi! Da Mu budemo zahvalni na toj ljubavi i u toj zahvalnosti da tu ljubav živimo sa svima koje nam je Bog darovao i poslao na naš zemaljski put , a neka nam naš sveti Josip bude vrli i sveti uzor,
Amen!
