Homilija vlč. Antuna Kolića, župnika župe Sveta Tri Kralja, Karlovac-Banija na četvrtu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 6. veljače 2019. godine
Draga braćo i sestre u Kristu!
Ako ste dobro slušali današnja čitanja, posebno prvo čitanje Poslanice Hebrejima, gdje se govori o odgoju, a odgoj je teška obaveza, to dobro znaju roditelji. U današnjem, upravo tom prvom čitanju, kaže, čuli smo: "Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja!" Nije baš ugodno za čuti. No Biblija nam želi reći da je Bogu stalo do Njegove djece. Ako su u opasnosti da izgube smisao života, On traži načine kako da pomogne. Nekima se Bog javlja poput lahora kao Iliji, drugima kuca na njihova vrata, treće želi probuditi, nekima dopušta krize samo da dobije mjesto koje zaslužuje u čovjekovu životu. Čuli smo upravo to sve u prvome čitanju danas. Bog ne želi da ga slijepo slušamo, već želi da spoznamo dobro, da izgradimo vlastitu osobnost. Bog nije krotitelj, nego je očinski pedagog koji odgaja, ne autoritarnim pritiskom, već ljubavlju. Ljubav ima strpljenja! Ljubav želi zaštiti od pogrešaka! Ljubav postavlja nužne granice samo da nas izvede na putu blagoslova. Ipak je naša odluka kako ćemo živjeti. Bog nas, čuli smo, odgaja za nebo. Dakle, na nama je da odlučimo želimo li živjeti pod Božjom pedagogijom, to nas pita upravo današnje prvo čitanje. A u Evanđelju imamo Isusa koji je u svom zavičaju. U nedjelju smo nešto čuli slično Evanđelje samo je bilo po svetom Luki u nedjelju, a danas smo čuli po svetome Marku. Njegovi najmiliju su ga odbacili, ali i Njegovu poruku, jer im je bio poznat. "Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin i brat Jakovljev i Josipov?" "Nije li on jedan od nas kojega poznajemo, koji je živio s nama?" Pitanja su koja su postavljali. Zato što je domaći ne prihvaćaju ga kao Boga. Isusova poruka i logika Evanđelja koja u sebi nosi malenost i poniznost, otvorenost i spremnost za prihvaćanje Božjega spasenja u Isusu Kristu, nije prepoznata. Nije naišla na razumijevanje i prihvaćanje kod Isusovih prijatelja, a i poznanika. Dokazalo se opet da oni koji su samodopadni i žive po svome nisu prikladni za Krista i njegovu poruku o kraljevstvu Božjem koje Krist naviješta u svojim porukama. Nasuprot takvima su skromni i maleni. Oni jedini, jer su ponizni, mogu primiti Kristovu poruku. To nam govori i sam sveti Pavao kad kaže: "Najradije ću se hvaliti svojim slabostima, da se u meni nastani snaga Kristova. Jer kada sam slab, onda sam jak!" Isus nas želi osloboditi vlastite slike o Bogu, od pogrešnih predodžbi. Bog nas želi oblikovati, pa ponekad unosi u naše živote uznemirenost. To nam potvrđuje i sveti Augustin kad kaže: "Nemirno je naše srce, dok se ne smiri u Tebi, o Bože!" Dragi vjernici, ljubav je najvažnija, jer je Bog Ljubav! Ali, suprotno možemo reći je opasnost kod vjernika kod čovjeka, ravnodušnost. Ravnodušnost je tragedija ljubavi. Često se u životu susrećemo upravo sa ravnodušnošću. I sami smo ponekad takvi. Ništa ne poduzimamo jer mislimo kako je to bezazlena pojava. 'Ajmo je upoznati. Ravnodušnost je paraliza duše i vremena smrti, "daleko od očiju daleko od srca", kaže narodna uzrečica. Najčešće čujemo što ja tu mogu? Papa Franjo nas često poziva da ne budemo pasivni prema tragedijama i nesrećama. Obilježavanje prošlih tragedija i nesreća je sve više i ljudi se zgražaju, a za suvremene su aktivnosti oko nesreća pasivni. Papa Pio XII misli da je to zbog gubitka osjećaja za grijeh. Ravnodušnost dolazi od gubitka motivacije, gubljenje vrednota, suosjećanje s našima, a ravnodušnost za one druge. Dakle, imamo i uzrok ravnodušnosti. Čovjek se rijetko, ili nikada, pita o svome životnome smislu. Zašto je na svijetu, kamo ide i smije li se nadati vječnosti? Stvara se umjereno zajedništvo. "Čovjek je čovjeku vuk", kaže stara latinska poslovica. To posebno vrijedi za današnje vrijeme, niječe se Bog i sve Njegovo, nije vidljiv, opipljiv. Gubi li vjera kontakt sa svijetom, pitamo se, ako nismo ravnodušnosti, pitamo se. Ljubavi nije prepreka mržnja, nego ravnodušnost. Neki ravnodušnost zovu bezosjećajnost, neki apatičnost. No, za kršćane najgora je vjerska ravnodušnost. To je novo lice ateizma. Nema više zagriženog ateizma, ponekad dramatičnog. Sada ga je zamijenila ravnodušnost. Ravnodušnost otupljuje sve, uklanja boju, uništava identitet i povijest. Najčešće zbog masmedija. Čak je Crkva dala tiskati dokument "Gdje je tvoj Bog?", s pod naslovom "Kršćanska vjera pred izazovom vjerske ravnodušnosti", samo da pokrene ravnodušne. Crkva je danas pozvana suočiti se više s indiferentnošću i praktičnom nevjerom. Koji su uzroci vjerske ravnodušnosti, pitamo se? Sekularizacija! Bog smeta i suvišan je! Uživaj čovječe život je jedan, vlada razmišljanje danas. U takvom okruženju koje se opire samoj ideji Boga, mnogi vjernici dopuštaju da na njih sve više utječe prava diktatura hedonizma, konzumizma i relativizma, koji se sve više šire iz raznih centara moći kroz medije koji oblikuju javno mijenje u današnjemu svijetu. Potom je uzrok i strah od vjerskih odgovornosti, on proizlazi iz kršćanskog ne odgoja. Analizirajući duhovno ozračje u današnjem globaliziranom svijetu u središtu onoga što nazivamo vjerska ravnodušnost ponovno se zapaža ipak potreba za duhovnošću. Tragedija ljubavi je ravnodušnost! Dragi vjernici, evo nam jednog primjera, možda ste i čuli taj primjer, davno, dok je bila na životu Majka Tereza i jedan je novinar pokušao Majku Terezu isprovocirati. Tada je postavio pitanje: "Imate 70 godina, kada umrete svijet će izgledati isto kao i prije Vas. Nakon svega truda što ste uložili, što se promijenilo u svijetu?" Bez imalo nestrpljenja i s osmjehom koji osvaja, odgovorila mu je Majka Tereza: "Znate, nikada nisam htjela promijeniti svijet, samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav! Čini li Vam se to mala stvar?" U prostoriji nastade tišina. Nitko se nije usudio ništa reći. A Majka Tereza iznova se okrene prema novinaru, pa mu reče:" Zašto i Vi ne pokušate biti kapljica čiste vode, onda bi nas već bilo dvoje!" I nastavlja dalje i pita dalje novinara: "Jeste li oženjeni?" On kaže: "Da!" "Recite ovo i svojoj supruzi, onda će nas već biti troje!" "Imate li djecu?" "Da, troje djece." "Ispričajte to i svojoj djeci, onda će nas već biti šestero!" Lijepa pouka od jedne skromne, ali svete žene i svetice Majke Terezije. Kako je poklopila toga novinara i sigurno ga je stavila u jedno razmišljanje, da ne budemo ravnodušni, da budemo oni i da dajemo od sebe ono što nam Bog daje, a to je ljubav. Tu nam je i primjer, sestre i braćo, i sveti Josip, zato smo se danas i okupili u ovom Svetištu. Pogledajte Josipa, njegov primjer, veliku je ulogu imao, ali nosio je ljubav, strpljenje. Nije se bojao jer je prihvatio ulogu da bude zaštitnik Svete Obitelji, da on bude taj koji će pomoći Majci Božjoj i Isusu. Ali sve to činio je zato jer je imao vjere, imao ljubavi i sigurno da mu je dragi Bog bio na pomoći. Sigurno, jer vidimo i u Svetomu Pismu. I zato želimo da nam on bude isto tako primjer i zagovornik kod dragoga Boga da ne kukamo, nikad niste niti čuli da je netko propovijedao da se žalio sveti Josip nekada. Ne, nego je prihvatio ulogu kad mu je rečeno što je s Marijom. Prihvatio je tu ulogu. Kao i Marija što je prihvatila svoju ulogu da rodi Spasitelja kad je začela pod Duhu Svetom. Evo nam primjera sestre i braćo. Čovjek vjere, čovjek rada, čovjek ljubavi i skromnosti, jednostavnosti! Od kuda mu to? Palo s neba? Nije! Nego vjera koju je dopustio da ga Bog nosi. Sve što je prošao, nikad nije bio ravnodušan, nego upravo, vjera ga je nosila kroz život i nagrada je bila velika u svetom Josipu, da on koji je odgajao, brinuo se o Isusu, hranio Svetu Obitelj dok je bio i izučio samoga Isusa da i On može nastaviti kada on ne bude više među živima i to je Isus isto činio i radio dok nije počeo i On svoje javno djelovanje, zašto je i došao, poučiti ovaj svijet, usmjeriti ka Bogu, ka vjeri. I zato čovjek vjere uvijek treba biti čovjek pouzdanja, ljubavi, ali i radosti. Čovjek vjere nikada ne bi trebao biti tužan makar koliko njemu bilo teško, koliko god imao probleme, poteškoće. Fala Ti Bože, ali mi pomozi da se mogu nositi s tim problemima, s tim poteškoćama. Upravo to je važno. To je molio i sveti Josip kada je imao veliku ulogu zaštiti novorođenoga Isusa i sve ostalo što znamo da ne ponavljamo iz života Svete Obitelji, ali sve to jer je imao pouzdanje i slušao je Božji glas. Kad slušaš Božji glas i prihvatiš Božji glas i ono što nas vjera uči, onda ti imaš pouzdanje, onda se ti pouzdaješ u nekoga, a to je u Boga, jer Bog je Istina, Bog je Ljubav! I sam Isus je rekao za sebe: "Ja sam Put, Istina i Život!" I zato, ali taj put nije lagan, ali zato ga ja nosim uz nečiju pomoć, moleći se Boga i Bogu da mi pomogne da hrabro kročim kroz ovaj život, jer samo tako možemo ići naprijed i ja, i ti, uz zagovor naših svetaca, uz zagovor svetoga Josipa i svih mnogih koji nam daju primjer kako su i oni živjeli, ali ne lagano. Nađite mi svetca koji je živio da ništa nije morao raditi, da je bio bez problema, da je bio bez poteškoća. Nema takvoga, jer su i oni bili ljudi, svaki u svome vremenu. Oni su se nosili upravo vjerom i snagom Božjom, čineći dobro i vraćalo im se, jer Bog je onaj koji će uvijek nagraditi, nikad neće zaboraviti ništa dobro što učinimo. Zato neka nam, evo, i u ovom Svetištu svetoga Josipa, doista sveti Josip bude i primjer i putokaz da se možemo suočiti i sa svim problemima i poteškoćama životnim i ovim danas koji su danas i materijalni problemi i poteškoće i nezaposlenost i sve ostalo, ali u tome svemu kad te to sve zahvati i kriza u braku, problemi s djecom, problemi i poteškoće i tako dalje, ako izgubimo i padnem u krizu, izgubim Boga, onda sam doista u joj velikoj krizi, i tjelesnoj, i duhovnoj, i svakakvoj. Tada treba zahvatiti se i tada treba zavapiti Gospodinu: "Utapam se, pomozi mi!", kao što je Petar molio Isusa i pružio ruku: "Pomozi mi!" I Isus mu daje ruku, evo, i podiže ga da se ne utopi jer je na trenutak izgubio vjere u Isusa Krista. I zato ne smijemo izgubiti vjere, jer ćemo se utopiti u problemima ovoga života, izgubiti se, a nismo zato na ovom svijetu, nego kroz križ, kroz probleme, poteškoće ovoga života, ići naprijed uz Njegovu pomoć. Samo s Tobom mogu Isuse, bez Tebe dragi Bože ne ide, jednostavno ja nisam svemoguć, ja sam običan čovjek! Kad se molimo tako i tako vapijemo Gospodinu osjetiš neku puninu, osjetiš neku snagu, ali nisu ti riješeni problemi i poteškoće, ali lako ih nosiš, zato jer osjećaš da ti netko pomaže, a to je dragi Bog! To je ono danas što nam je potrebno! I reći Bogu hvala nekome kad nam nešto učini i reći Bogu hvala kada vidiš da netko je evo, uspio nešto, obratiti se, popraviti se. To je isto jako važno, ne biti zavidan, nego Bože hvala Ti i na njemu/njoj, i tako dalje. Evo i onda tebi se to vraća. I, vidiš, mogu i ja tako isto činiti. Evo neka nam doista svima nama, braćo i sestre, i budimo i mi kap vode u ovome životu i u onoj Božjoj ljubavi koju nam daje kroz molitvu, kroz milosti, kroz sakramente, da upravo mi tu milost što dobijemo od Boga dijelimo drugima i dajemo im da i oni mogu isto to vidjeti u meni kao čovjeku kao kršćaninu, da ne bi netko rekao koji nije vjernik, a zašto ću ja ići na misu kad ne vidim ništa kod svoga prijatelja, susjeda, koji svake nedjelje ide na misu, koji se svaki dan moli, ja ne vidim nešto u njemu. Upravo tu je važnost truditi se ići, ali i moliti se da uspiješ i sebe obratiti i pomoći potaknuti svoga bližnjega u svojoj obitelji, u svom susjedstvu, na poslu, gdje god se nalazili, svojim dostojanstvom, svojim životom, evo i nekoga drugoga pokrenuti da krene ovim Božjim putem. Evo, neka nam to budu svima nama misli današnjega dana i ove večeri, i neka doista u tome nam bude pomoćnik i zagovornik sveti Josip,
Amen!
