Homilija mons. Zlatka Korena, župnika župe Svetog Blaža u Zagrebu na prvu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 16. siječnja 2019 godine:
Hvaljen Isus i Marija, draga braćo i sestre,
Lijepi su mi sklopovi riječi koji glase ovako: "Lijepo je da postojiš! Divno je da si ovdje!" Baš je lijepo sestre i braćo da postojimo i jako lijepo da smo danas i ovdje u Karlovcu u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa! Lijepo je da si ovdje ti drago dijete! Lijepo je da si ovdje ti djevojko i mladiću! Lijepo je da ste ovdje vi majke i očevi, vi bake i djedovi! Lijepo je da su u ovoj liturgiji prisutni ministranti! Lijepo je da nas glasom, glasom koji izvire iz čistoga srca, potiču na sudjelovanje u ovoj liturgiji naši pjevači. Lijepo je da je ovdje gradonačelnik grada Karlovca! Lijepo je da je ovdje gradonačelnik grada Zagreba! Lijepo je da su ovdje braća svećenici! Lijepo je da su ovdje sestre redovnice! Lijepo je da ste ovdje vi, predragi hodočasnici u svetište svetoga Josipa. Jučer, to jest prije neki dan, proslavili smo blagdan Isusova krštenja i zaključili sveto božićno vrijeme. U tim svetim božićnim danima, koji imaju svoj posljednji trag u liturgiji 2. veljače u blagdanu Prikazanja Gospodnjega, u blagdanu Svijećnice odjekuju naše hrvatske božićne pjesme. Prije neki dan ovdje je bio i koncert božićnih pjesama, koje su nam podarila kulturno umjetnička društva, koja njeguju našu tradiciju čuvajući naše narodne nošnje i čuvajući baštinu koja počiva i izvire iz srca našega puka. Ovih božićnih dana nekako mi je posebno zapela za uho jedna božićna pjesma i jedan stih, a to je stih koji moli, pjeva, potiče i govori. Govori: "Isuse mileni Bože moj, srce Ti dajem da sav sam Tvoj!" I ovdje ne bih ulazio u analizu svih riječi ovoga stiha hrvatske božićne pjesme ali zadržao bih se samo na jednoj, a to je riječ "moj". Ista slova, ista riječ, isto značenje, a toliko različiti trepet srca,a toliko različita energija duha. Kada netko na primjer kaže: ovo je moja knjiga, ili kaže ovo je moj stol! Kada netko drugi kaže na primjer neka dama s pažnjom i poštovanjem kaže, ovo je moja haljina ili ovo je moja frizura. Kada netko treći kaže, ovo su moji prijatelji. Kada netko četvrti kaže, ovo je moj suprug, ili ovo je moja supruga. Kada netko peti kaže, a ta mi je, ta mi je toplina riječi posebno draga u ovom slučaju do koga želim doći. Osjetili ste to mnogo puta vi sestre i braćo. Kada sretnemo nakon dugoga vremena nekoga koga dugo nismo vidjeli, pa se onda prepoznamo, pa se onda počinjemo diviti našem izgledu, pa počnemo jedan drugoga uvjeravati, ili jedna drugu uvjeravati, baš se nisi ništa promijenio. To ti znači, jako si se promijenio. To je samo poza uvjeravanja, ali kada ti taj ili ta želi ovako predstaviti nekoga, pa ti kaže, pa kaže "ovo je moj sin" ili "ovo je moje dijete" onda u toj riječi "moj" imaš toliko srca, toliko duše, toliko snage, toliko energije. I da vam pokažem razliku u toj riječi "moj" iskoristit ću jednu riječ glazbenim rječnikom rečenu kontrapunkt. Osjećate da nije isto kad netko kaže "ovo ti je moja svekrva" ili pak kaže "ovo ti je moj sin"! Pa to je razlika tisuću posto! No, braćo i sestre, u ljepoti božićnoga otajstva želimo si upravo posvijestiti važnost "moj", važnost "naš", jer upravo u blagdanu Krštenja Gospodnjega čuli smo govor Neba, a taj govor Neba je govor koji govori "Ovo je Sin moj ljubljeni, u Njemu mi sva milina!" I zato braćo i sestre, stanimo ponosno, jer taj govor Neba čuje se u krštenju svakoga od nas, mi smo ljubljeno Božje dijete, u nama je sva milina. I u toj radosti dolazimo i u ovo Svetište svetoga Josipa svjesni da smo Božja djeca, da smo Božja svojina, da smo Božji miljenici! Ovo je važno svetište! Ovo Svetište smješteno je u gradu Karlovcu, ovaj grad nalazi se na putu koji povezuje ljepotu središnje Hrvatske sa zlatnim poljima Slavonije, s najljepšim nam morem, s najljepšim nam otocima. Ovaj grad koji u sebi ima i dvije crkve posvećene na čast Presvetoj Bogorodici! Ovo je grad koji se ugradio u ljepotu rađanja naše slobode. Ovo je grad u kojemu je živio i djelovao naš župnik Radanović koji je imao viziju da ostvari ovaj Josipov dom, i koji je ostvario jedan projekt, projekt koji je izgledao neizgledan, ali zagovorom svetoga Josipa ovaj je Božji dom nastao i danas nas je primio pod svoj svod. Ovo je osobito mjesto, mjesto gdje se časti zaštitnik našega doma, svih naših domova i cijele Domovine! I drago mi je biti ovdje s vama u Karlovcu i drago mi je vama reći da je divno baš vama koji živite u ovome gradu da je divno da postojite! Da je divno da vas imamo! Želim vam ovdje izreći i jednu zahvalu. Susreo sam mnogo svećenika koji su djelovali pastoralno u Karlovcu ili karlovačkoj okolici, koji su djelovali i na prostorima danas Sisačke biskupije, i ono na čemu vam želim zahvaliti jest upravo vaša ljubav, vaša pažnja koja se duboko urezala u njihove živote i gdje god oni pošli iz ovoga kraja uvijek su s nostalgijom, ljubavlju i zahvalnošću pripovijedali o vjernicima ovoga kraja. Čuo sam to od prečasnoga Ferde više puta! Čuo sam to od drugih svećenika, da ih sve ne nabrajam, koji su jedan dio svoga svećeničkoga putovanja ostvarili ovdje i s vama i na tome vam osobita hvala! Nekada je bilo važno, nekada u danima do devedesete, da mi u Hrvatskoj imamo jak i velik Zagreb, danas je važno, danas je prevažno, da svaki pedalj Hrvatske zemlje bude jednako snažan i jednako jak i zato mi je drago da je ovdje gradonačelnik grada Zagreba iz jednog osobitog razloga što grad Zagreb i naš gradonačelnik njeguju osobit osjećaj prema svim krajevima naše domovine Hrvatske, prema svim krajevima Bosne i Hercegovine i to je za pohvaliti i tome se diviti jer to liječi naš hrvatski antagonizam, a tom hrvatskom antagonizmu smo ponekad skloni. Važno je biti svjestan da baš ovaj dio Hrvatske koji se razvija od Karlovca prema najljepšem moru, a pokušao sam izračunati koliko stanovnika živi na prostoru od Karlovca do Velebita, ili od Karlovca do Ravne Gore i do mora. Nisam se usudio sada pred vama sada reći podatak, ali čini mi se da je to jako malo, i svaki stanovnik baš ovog dijela Hrvatske, kao i svakog dijela Hrvatske, osobito je važan. Stoga, neka i Karlovačko svetište bude prostor koji će uvijek hrabriti da nam valja ostati upravo tu, da nam valja čuvati ovu zemlju za koju su se toliki borili za koju su toliki isplakali suze. Ako nas neće biti tko će ju čuvati, čuvat će ju netko drugi koji ju sigurno neće sačuvati. I po tome dolazim svetom Josipu. Živimo u vremenu koje je jedino naše vrijeme. Ovo je vrijeme dano tebi i meni. Ono što je bilo jučer na to više ne možemo utjecati, ali ono što živimo sada u to se valja ugraditi. Sigurno da naše vrijeme ima mnoge prednosti, ali jednako tako sigurno da ima i mnoge nedostatke. Evo, na primjer, mi danas živimo u vremenu kada baš svi, ama baš sve znaju! Danas, danas se čini da su svi stručnjaci za sve. Kao da je prošlo vrijeme u kojem je profesor bio profesor, postolar-postolar, keramičar-keramičar, liječnik-liječnik i da ne nabrajam dalje. Kada ste zadnji puta sestre i braćo čuli da je netko rekao ja ne znam pa onda neću o tome govoriti. Ja se ne sjećam, to jest moram reći točno da sam danas čuo,a čuo sam to danas od monsignora magistra Antuna Sentea, koji je za jednu stvar rekao da ne zna, ne znam jesam li to čuo na Laudato televiziji ili Hrvatskom katoličkom radiju. Protumačio nam je ovu Veliku devetnicu koja nas vodi blagdanu svetoga Josipa svaki detalj vrlo poticajno, jezgrovito i ohrabrujuće i onda kada ga je novinarka pitala: "Zašto je srijeda baš posvećena svetom Josipu?" za to je rekao da ne zna, ali je rekao kako je upravo važno moliti zagovor svetoga Josipa i tu sada dok dotičem našega rektora našega svetišta, svetišta u našemu Karlovcu, želim mu zahvaliti za snagu promocije, jer od onda od kada je ovo svetište baš njemu posvećeno, sigurno je da je sve veći i veći postotak Hrvata saznao i spoznao kako je baš sveti Josip, po odluci Hrvatskog sabora učinjen zaštitnikom naše Domovine. I da se opet vratim Josipu, mi danas, usto što sve znamo, ne znamo razgovarati. Možda će te se čuditi ako ja kažem da ne znamo razgovarati, ali, pokušat ću vam rastumačiti. Kada neko dijete progovori prvi riječ, svi se divimo, svi smo zadovoljni i javljamo jedni drugima: "Mali Marko rekao je tu riječ". Onda nakon nekog vremena dok dijete nauči govoriti više riječi dođe neki mudri pod navodnicima rođak i susjed pa to dijete nauči i neku psovku, onda tu psovku mali ili mala tepajući ponavlja, pa se svi smiju, a onda nakon nekog vremena kada to dijete malo ponaraste, pa to izvede na primjer u školi, onda se više ne smiju nego ga špotaju. I sada, što to dijete može misliti o našemu govoru? No, ovdje bih dodao i drugu stvar, kada mislim da ne znamo razgovarati, onda mislim prvenstveno na ovo, da bismo mogli kvalitetno razgovarati, potrebno je, braćo i sestre, znati govoriti ali znati i šutjeti. Znati u šutnji slušati! Jednakom snagom i jednakom energijom! Jednakom koncentracijom potrebno je govoriti, kao što je potrebno i slušati! I zato je braćo i sestre dobro da smo danas kod svetoga Josipa. Sveti Josip! Sveti Josip znao je u šutnji slušati i u šutnji poslušati! Sveti Josip je znao vrednovati govor Neba, premda mu mnoge stvari nisu bile jasne, premda u mnoge spoznaje nije mogao proniknuti, ali je znao da Boga u svemu nadasve valja slušati i k tome poslušati! Nije sveti Josip onda kada je saznao što se događa s Marijom počeo govoriti: "ma znam ti ja to sve i na dugo i naširoko raspredao i pričao da ne bi ništa rekao, nego je sveti Josip bio otvoren učenju, sveti Josip bio je otvoren slušanju, otvoren Nebu, otvoren Božjoj Riječi! Stoga, neka dani ove Velike devetnice, neka okupljanja u ovom Svetištu svetoga Josipa nam svima nam svima na poseban način pomognu da budemo ponizni, da znamo reći "ne znam" kada ne znam i da znamo razgovarati, a razgovor uključuje i govor i slušanje! I da znamo ono što je utemeljeno na argumentu, što je utemeljeno na Božjoj volji, da to znamo poslušati,a to znači provesti u djelo. Posebno mi je draga u ovom svetištu ova slika koja nam pokazuje povezanost svih hrvatskih krajeva koji dolaze svetom Josipu. Od prošlogodišnjih srijeda, onih malih i prije toga onih velikih, u Hrvatskoj se dogodilo nešto veliko što ne smije biti zatvoreno samo u dane prošle godine, a to je uspjeh hrvatske reprezentacije, neću ga tumačiti, jer ga ne znam rastumačiti, ali ono što nam valja naučiti i što nam valja utisnuti u svoje stvarnosti jest zajedništvo i sloga onih Hrvata koji žive u Hrvatskoj, zajedno s onim Hrvatima koji žive u Bosni i Hercegovini, te na svim meridijanima i paralelama ove Zemlje. Neka zagovor svetoga Josipa i njegova škola ovdje u Karlovcu bude otvorena da nas uči zajedništvu, da nas uči slušanju Božje Riječi da nas uči novim spoznajama. I, pred kraj stavljam stih:
Ja sam gledao u svitanje dana,
u tihim noćima od zvjezdanog sna,
rumenim sutonima ona me ljubi,
zelenim poljima i beskrajem dna.
Ja sam je gledao kroz kapljice kiše,
ona je svijetlo što me vodi kroz noć,
olujnim valovima ona me njiše,
ona je ljubav koja ne može proć'!
Ja bih ugledao sunce,kad bih ugledao nju,
ja bih imao ljepotu da je pored mene tu,
ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj
mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj!
Sveti Josipe, molimo te za svaki naš dom i cijelu Domovinu, kako bi ova zemlja, kojoj tepamo da je lijepa i naša, uvijek ostala i lijepa i naša,
Amen!
