U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:
»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Riječ Gospodnja.
U evanđelju Isus nas upozorava na dvije stvari koje su važne za život svakoga čovjeka. Prva opasnost je licemjerje, kojoj smo svi više -manje skloni i protiv koje se uvijek iznova iz dana u dan valja boriti. Zar nismo sreli u životu ljude koji se vole hvaliti, koji očekuju da ih se na svečanostima javno, glasno pozdravlja koji uživaju u svojoj oholosti? Zar svatko od nas ne očekuje pohvalu i priznanja? Isus u svom djelovanju takvo držanje: pozdrave s hvalama, prva mjesta i tome slično osuđuje! Jasno govori; Hoće li netko biti prvi neka bude poslužitelj svima! Na drugom mjestu je rekao ako štogod dobro napravimo trebamo reći: Sluge smo beskorisne, učinili smo što smo bili dužni učiniti. Kršćanin ne smije živjeti od pohvala već od dobrih djela u tišini, u Bogu i po božjem učinjenih. Druga važna stvar koju evanđelje donosi je „dar Bogu“ Što smo mi spremni Bogu darovati? Da li je Bogu potreban dar? Sam po sebi Bog je sebi dostatan i kako u jednoj molitvi molimo, sve što imamo Tvoj je dar. Ipak iz Svetog pisma vidimo da čovjek ima potrebu nešto žrtvovati, nešto darovati. Sjetimo se samo Kaina i Abela. Abel daje prvine plodova sve najbolje, po izboru, a Kajin daje ono najgore što on ne može koristiti. Znamo da je Abelovu žrtvu Bog sa zadovoljstvom primio. U Isusovo vrijeme je bio običaj žrtvovanja u Hramu i davanje darova za Hram. Uvijek je bilo onih koji su taj običaj na različite načine vršili. Jedni daju nerado, svoj suvišak ili da ih se hvali, oni su poput Kaina, a drugi daju najbolje, daju dio sebe upravo kao i ova udovica iz evanđelja. Dajmo i mi dio sebe i naše molitve Bog će čuti.
