Draga moja braćo i sestre, dragi štovatelji sv. Josipa, dragi roditelji naših prvopričesnika!
Ovu srijedu htjeli smo nekako imati u ovom jednom našem intimnijem odnosu, stoga smo pozvali vas dragi roditelji prvopričesnika, da i vi sudjelujete u ovom našem pobožnom hodu srijedama o Josipovim blagdanima i svetkovinama, ne bi li upravo zagledani u tog djevičanskog oca Spasitelja svijeta i sami izmolili njegovu zaštitu za svoju obitelj. Nikako ne mogu zaboraviti susret s jednim popravljačem kopirnog stroja, kojega sam zvao dok sam još bio župnik u Sisku, da očisti, popravi, napravi servis nad kopirnim strojem. To obično traje jedno vrijeme. Promatrajući ga kako on to čisti, popravlja, zapodjenuli smo razgovor. I sam je bio otac, iako ne iz moje, nego iz susjedne župe, i pričao mi je kako su trebali dolaziti na tri susreta roditeljska uoči proslave prve svete pričesti svoje djece. Čovjek je veoma zauzet i znam da sam ga i ja morao više puta zvati da dođe i popravi mi taj kopirni stroj, a to kad vam zastane, onda svima treba tog trenutka. I, pričao mi je kako se pomalo ljutio što ga još sad taj župnik zove da treba tri večeri dolaziti, to traje, nikako nema kraja, bude misa, pa onda neki duhovni nagovor i tek onda one neke tehničke stvari. I na kraju mi priznaje, koliko god sam se ljutio na župnika što nas je zvao, zapravo, treći dan kada sam došao, znao sam da to trebam odraditi, osjetio sam baš neki mir i radost i na kraju mi je bilo drago što sam kroz sva ta tri dana dolazio na susrete važne za organizaciju prve svete pričesti moga djeteta, zapravo i sam sam tu puno dobio, upravo u ovom užurbanom vremenu kada čovjek teško pronalazi vrijeme za sebe i kada je neprestano opterećen hoće li ispuniti sve one nametnute termine, koje si možda sami stavljamo, jednostavno, okolnosti u svijetu u kojem živimo, koji je tako užurban, to od nas zahtijeva. Ništa se ne događa slučajno. Niti je on to meni bez razloga pričao, a još manje sam ja to bez razloga, bez opravdanja zapamtio. Upravo to povjereno iskustvo i mene kao župnika naginje da osmišljavam različite programe kako bi smo vas ljude dobili u crkvu. Priznam, da mi je nekako ugodnije slaviti svetu misu kada su ove klupe pune, kada sve vrvi od ljudi, kada je sve nekako napeto. Ali, u crkvu se ne dolazi radi svećenika, ma čak niti radi Boga, nego radi sebe samog. Vjerujem da je to dobro znao i apostol Pavao. Čovjek koji je nekad proganjao kršćane i koji je mislio da čini pravu stvar. Koje li to silne poruke. Koliko puta se mi ljudi zalažemo za neke stvari i onda nakon određenog vremena shvatimo da je to bilo krivo, da smo mogli korisnije, pametnije, iskoristiti svoje vrijeme, da smo u nešto drugo mogli utrošiti svoj napor. Ali usudim se reći da to čak pred Bogom i nije toliko važno, možda baš zato, ne možda nego sigurno, što je dragi Bog u Pavlu prepoznao revnost htio je takvog revnog apostola imati na svojoj strani, pa ga je zdrmao malo srušivši ga s konja, ne bi li ga pridobio za svoju stvar, za Božju stvar. I onom istom revnošću kojom je nekad privodio kršćane, pa čak i pogubljivao, istom tom revnošću širi Božju ljubav. Pa, evo ima potrebu doći u Atenu, glavni grad ondašnje kulture, i tamo na njihovom trgu propovijedati im o neznanom Bogu, kojega već štuju, a kojega još ne poznaju. Usudim se reći da i mi danas živimo na takvim trgovima kada nam se neprestano prezentiraju različite vrijednosti i ljudi čeznu za tom duhovnošću i lako možemo i povjerovati tim različitim ponuđenim sadržajima, ali nam treba onda netko tko će nam rastumačiti što je za nas dobro. Da, treba nam to, jer kad gledamo televiziju ili različite reklame oni proizvođači, odnosno prodavači tih reklama, tih proizvoda, silno se trude da nas uvjere da baš njihov proizvod je za nas najbolji. Možda možete i mene kao svećenika doživjeti kao jednog trgovca koji vas želi uvjeriti da moj proizvod jest najbolji za vas. Samo ipak postoji jedna razlika, ja ne prodajem svoj proizvod, nego živoga Boga pokušavam navješćivati, i na temelju osobnog iskustva, a i tako brojnih svjedočanstava koje ovdje osluškujemo, svima nama dozvati u pamet kako je lijepo biti Kristov učenik, kako je lijepo biti s Bogom! Jučer smo slavili 120. rođendan blaženog Alojzija Stepinca koji je sam osjetio teret križa odgovornosti. Koliko je to bilo teško i zahtjevno vrijeme,dovoljno je malo osluhnuti i današnje različite glasove koji nikako ne mogu prihvatiti istinu, a kako je tek onda bilo u ono vrijeme kada je to sve bilo na njegovim leđima ili na njegovoj koži. Ali, osluškujući ili čitajući njegova promišljanja, možemo iščitati i određenu slatkoću baš zato što je ostao vjeran Isusu Kristu, što je Njemu povjerovao i na neki način cijeli život stavio pod svoje geslo "U Tebe se Gospodine uzdam – In Te Domine speravi"! I znao je da je na pravom putu, da čini dobru stvar, pa makar zbog toga i tako mnogo trpio, pa makar zbog toga i bio trovan, pa makar zbog toga i po ljudskom računanju prerano završio svoj zemaljski život. U evanđelju smo čuli kako nam Isus govori kako će nam poslati Duha Istine, Duha Branitelja. Zanimljivo, znamo već da je On savršen pedagog i točno zna na koji način i kako prezentirati Istinu. Stoga i govori: "Još vam mnogo toga imam kazati, ali sada ne možete nositi". I u našem ljudskom procesu, u našem ljudskom životu postoje određeno vrijeme i procesi kada se oduševljavamo Bogom, kada onda dolazi na propitivanje naša vjera, onda ponovno spoznaja da je jedino s Bogom sve moguće i dobro, dok u konačnici ne shvatimo da bez Boga nema ništa! Možda, i zato onda ima i više starijih ljudi u našim crkvama, jer za određenu spoznaju treba i određeno vrijeme. Pa, evo, naše je biti pripravan, da ono sve što nam Isus kroz Duha Svetoga želi darovati mi možemo primiti, odnosno da na neki način izmolimo tu bistrinu uma da u ovom zagušenom prostoru brojnih ponuda, mi znamo prepoznati ono što je uistinu najbolje za nas. Ne ono što nam netko drugi kaže što je za nas dobro, nego Istinu što će nas učiniti kvalitetnijim ljudima. A može li tko bolje ponuditi osim onoga tko nas je stvorio, samoga Boga. Uvjeren sam da je sveti Josip toga itekako bio svjestan, iako je ušao u teškoću prihvaćanja trudne žene s kojom nije bio, osiguravanja smještaja gdje će se ta njegova voljena žena poroditi, bdijenjem, čuvanjem, životom povjerenog mu djeteta, kako će sve to biti. Brojna iskušenja, brojna pitanja, brojne neizvjesnosti. Ali je se cijelo vrijeme pouzdavao u dragoga Boga, dobro je, ako to smijem tako laički reći, odradio svoj posao, odnosno izvršio je povjerenu službu. Nadalje, upravo zagledani u lik svetog Josipa, možemo vidjeti kako Bog treba puno suradnika u svojim misijama. Bog se utjelovio, uzeo je ljudsko obličje, začet u utrobi žene, Blažene Djevice Marije, htio je imati i zemaljskog oca Josipa, koji je na neki način u drugom planu, ali iz tog drugog plana on vrši nezamjenjivu dužnost i zadaću, odgaja Božjeg Sina! Svega toga moći ćemo prepoznati i u svojem životu. Bit će trenutaka kada ćemo osjetiti važnost Božje ljubavi, ali bit će i trenutaka kada ćemo morati djelovati iz sjene, poglavito vi dragi roditelji kada na neki način bdijete nad svojom djecom i propitujete se kako im pokazati dobar put, koji primjer dat, koju riječ izgovoriti, i što sve učiniti da uistinu postanu dobri ljudi. Stoga, zagledani u likove Svete Obitelji, uvijek možemo naći odgovore i smjernice u našem životnom hodu! Pa, neka nam ovo zajedničko misno slavlje uistinu bude svojevrsno ohrabrenje i osvježenje u užurbanom životu, a i molitva da nam Bog rasvijetli pamet kako bi smo mogli dobro razlučivati što je dobro za nas i da potrebnu snagu da tu spoznaju možemo prihvatiti i nositi, kao što je davao svetom Josipu, Amen!
Homilija mons. Antuna Sentea, ml., rektora Nacionalnog svetišta svetog Josipa:
