Draga braćo i sestre!
Slika trsa i loze danas vjerojatno za mnoge ne posjeduje istu snagu do koje se dopire življenjem te stvarnosti u svakidašnjici, ali ostaje govorljivom slikom iste žile kucavice, istoga životnog soka u venama. Ako je Krist trs, a mi loze, znači da između njega i nas postoji životno zajedništvo, davanje i primanje istoga božanskoga života, besmrtnosti. Često čujemo kako je potrebno nasljedovati Isusa u smislu oponašanja, ali u tome poticaju leži i kušnja stvaranja nemoguće duhovne napetosti. S pravom kaže jedna kineska poslovica: „Ne može se dugo stajati na vršcima prstiju.“ Koliki su pokušali oponašati Isusa Krista, ali bez Krista u sebi. Njega je moguće nasljedovati samo u mjeri Božjega dara u nama.
Sveti Pavao ne kaže da je prvo i najvažnije oponašati Krista, nego živjeti u Kristu. U krštenju smo postali pritjelovljeni Kristu. Poput loze na istome trsu, rastemo osnaženi protjecanjem božanske životne rijeke koja postoji u Kristu. To nije naša zasluga, nego Božji dar. Na nama je da dopustimo biti prožeti tim životnim protjecanjem: da dopustimo biti ljubljeni od Boga.
Pred nas kršćane postavljena su dva zahtjeva: ostati tj. „boraviti u Kristu“ i „donijeti rod“. Kristov je učenik istrgnut od sebe samoga i njegovo je središte u Kristu. No, taj je odnos uvijek uzajaman: Ostanite u meni i ja u vama. Razumljivo je zašto Isus upućuje poticaj: „Ostanite u meni i ja u vama“. To je poziv da se u njemu pronađe mogućnost nadvladavanja besplodnosti od koje toliko puta trpimo. A kada smo to suhe grane koje ne donose rod? Svaki put kada živimo razmrvljenost bez povezanosti koja objedinjuje našu težnju prema vječnosti, kada ustrajavamo u životnim neistinama ne prihvaćajući Radosnu vijest.
Mi, kršćani, lako primjećujemo da živimo u svijetu prepunom proturječnosti i napetosti, u svijetu bez vrijednosti koje bi svi prihvaćali, bez jezika u kojemu bi iste riječi imale isto značenje. Lako uviđamo da nedostaje uporište, kao da je 'izgubljeno središte', zbog čega svakodnevno susrećemo životnu nesigurnost, a nerijetko i izgubljenost.
Ostanite u meni, skupite komadiće svojih spoznaja, svojih osjećaja, svojih iskustava; iscijelite raspršenost koja lako zamagljuje pogled, izađite iz besplodnosti rasprava, planova, uvjeravanja, nadmudrivanja koja proviru iz sebičnosti. Pritom se ne radi o sidrištu koje bi nas držalo na mjestu, nepomične, nego o središtu kao osovini gibanja, o korijenu ili dijelu živoga organizma koji odražava pripadnost i pridonosi rastu. Životno tlo Crkve je Krist. Ako se Crkva, pisana velikim slovom, ukorjenjuje negdje drugdje, može biti sve drugo samo ne vinograd Gospodnji. Ako ne računa na 'evanđeosko proturječje' i osporavanje u poslanju, znači da se oslanja na ljudska sredstva, zaboravljajući da Crkva prima snagu isključivo iz Križa i Uskrsnuća. Njezina je snaga Duh Sveti, onaj koji tvori život, Životvorac.
Naša se, pak, vjerodostojnost očituje u drugome zahtjevu – donijeti rod. Taj se glagol u ovom kratkom evanđeoskom tekstu ponavlja čak šest puta. Plod na trsu nije neki ukras, već daje trsu smisao. No, Isus upozorava: Bez mene ne možete učiniti ništa. Tekst koristi glagol dynamai, koji izriče nutarnju moć i snagu. Plodnost Crkve ne izvire iz ljudskih sposobnosti, iz lijepo sročenih dokumenata, iz političke važnosti, iz savršene organizacije, već iz poziva da očituje Kristovo otajstvo. A to se očitovanje vidi i u organizaciji, i u dokumentima, i u kulturi i u politici. Crkva koja donosi plod često se ne vidi. Život se rađa i raste u tajnosti, u dubini, u prostoru koji ne pripada znatiželji, javnosti, prividu i ispraznosti, daleko od svega što odudara od skrovitosti dobra.
Ta Isusova riječ – da bez njega nećemo postići ništa– jedna je od najradikalnijih rečenica u Novome zavjetu. Ne kaže da ćemo postići skromne rezultate, već baš ništa. Bilo koja aktivnost izvan Boga ostaje neplodnom; bilo koji rad bez njega je uzaludan napor, čak i ako poprimi izgled velikih i važnih djela. I Crkva se i kršćani mogu pretrpati i gušiti aktivizmom koji vodi u ispraznost.
U životu Crkve i kršćana pojedinaca postoje kriteriji koji su po Božjoj mjeri. Oni koji nisu povjerovali Kristu neće ih moći razumjeti. Možda će pohvaliti humanitarne akcije, diviti se žrtvi i izgaranju za bližnje, ali će im ostati dalekim motiv i ukorijenjenost u Krista i jedini istinski razlog svakog kršćanskog djelovanja. Ljudski je život uistinu nalik vinogradu i njegovim plodovima. Mnoštvo loze bit će očišćeno, mnoštvo lišća i ljepote uvenut će, ali će plodovi donijeti radost pogledu i srcu svih onih koji će u zajedništvu biti zahvalni za dar.
Večeras u ovo Svetište hodočaste vatrogasci koji će za par dana proslaviti svoga zaštitnika, a ujedno i suzaštitnika zagrebačke nadbiskupije – sv. Florijana. Ovaj svetac simbol je očišćene loze, ploda na trsu Isusa Krista. I nije čudno što su baš vatrogasci ovoga sveca uzeli kao svoga zaštitnika, ali i što hodočaste sv. Josipu jer to su osobe za koje se ponekad čuje misao koja govori jače od zvuka njenih riječi. Zgusnuta je i zbijena, jasna i otvorena, precizna i ujedno široka. Glasi: „On je na svom mjestu!; On je rođen za to mjesto!; On je čovjek na svom mjestu!“ ili jednostavno: „On je na mjestu.“
Dragi vatrogasci!
Na kojem ste vi mjestu? Pokušat ću s vama i pred vama promišljati… Gdje možemo pronaći naše vatrogasce?
… možemo ih naći
U našim vatrogasnim domovima, kako marno brinu oko vatrogasne opreme i vozila…
… možemo ih vidjeti
U našim školama, gdje preventivno poučavaju djecu…
… možemo ih zateći
Dežurne, budne kada svi spavaju…
… možemo ih gledati
Na vatrogasnim vježbama, gdje pokazuju stečeno znanje…
… možemo ih slušati
Kada oblikuju zvuk svirajući u vatrogasnim limenim glazbama…
… možemo ih vidjeti ponosne
Na svaki metar izgrađenog i obnovljenog vatrogasnog doma, na sate darovanog dobrotvornog rada…
… možemo ih sresti
Na takozvanim dislokacijama uz najljepše nam more, kako prijateljski priskaču u pomoć svojim kolegama okupljenim u vatrogasnim društvima…
… možemo ih pronaći
U Vatrogasnoj školi i na raznim veleučilištima, gdje stječu znanja koja će ugraditi i u našu sigurnost
… možemo ih naći
Kao stalno zaposlene, možemo ih naći kao dragovoljce – volontere…
… možemo ih naći
Zamišljene nad godišnjim proračunima, potištene zbog varljivih obećanja, a neizmjerno zahvalne za svaki dar svojim načelnicima i gradonačelnicima, županima i ministrima…
… možemo im se diviti
Na koji način znaju okupiti i povezati ljude što se najjasnije zrcali u podizanju kornatskih križeva, spomenika stradalim vatrogascima iz Šibenika, Vodica i Tisnog, spomenika koji je stopio tolike korake, ruke i srca i utisnuo u kamen neprolazni hvalospjev vatrogasnoj žrtvi…
… možemo ih vidjeti
Kako prelaze granice Lijepe našekako bi pošli ususret prijateljima vatrogascima Slovenije, Austrije, Njemačke, Europe i svijeta; i tako mi, koji smo kulturno oduvijek Europa, po njihovim prijateljstvima Europu živimo…
… redovito ih vidimo
Kako prvi priskaču u pomoć kada treba spasiti čovjeka i njegovu imovinu, kada treba štititi polja i šume, kada treba izići ususret stradalom čovjeku…
… možemo ih vidjeti u molitvi
Jer su oni sastavni dio naših župnih zajednica, stoga su s pravom nezamislive procesije, križni putevi, proslave župnih patrona bez vatrogasaca…
… možemo ih naći
Duboko sabrane, kao na Veliku subotu, kada odaju počast Božjem grobu, čuvajući stražu…
… možemo ih vidjeti
Vesele jer su organizirali susret – druženje za svoje sumještane i prijatelje…
… možemo ih vidjeti tužne
Kada se sa pijetetom i poštovanjem opraštaju od svojih pokojnih članova ili članova njihovih obitelji ili prijatelja…
… možemo ih vidjeti kao hodočasnike
Koji se svake godine u mjesecu svibnju okupljaju oko sv. Josipa ovdje u Karlovcu, zaštitnika ovoga grada, županije i naše domovine Hrvatske, moleći njegov zagovor…
I vraćam se misli… Čovjek na svojem mjestu! To je čovjek na svom mjestu!
Dragi vatrogasci!
Hvala vam što ste danas na ovom mjestu i što ste uvijek na svom mjestu. Od Boga ste ljubljeni, stoga, dopustite si živjeti živjeti u Kristukako bi donosili obilat rod!
AMEN.
Homilija preč. Matije Pavlakovića, rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu:
