Drage sestre, draga braćo!
Ovo je dobro znani odlomak kad je Krist došao u svoj zavičaj, nisu mu povjerovali i kaže da su se čak sablažnjavali kad je počeo govoriti u sinagogi. Kaže, nije li to sin stolarov i tu su mu svi njegovi među nama, i kako sad, što on sada želi, kažu, sablažnjavaju se o njega. To je njima bio skandal, jer poznavali su ga. I kaže da se Isus čudio čak njihovoj nevjeri. Čudio se nevjeri ljudi, mjesto radnje tu je sinagoga, znači to je mjesto gdje su se ljudi skupljali na molitvu, svi su se došli moliti, svi su kao pobožni, svi su kao došli iz nekih, računalo bi se, vjerskih pobuda. Isus je stao i čudio se njihovoj nevjeri i to ljudima koji su došli na molitvu. U prvom čitanju čuli smo o Davidu koji je odlučio popisati izraelski narod i nije se to svidjelo Gospodinu. Zašto je sad to u prvom čitanju, kakva je veza između ta dva čitanja, kakve veze sad ima popis stanovništva koje je napravio David tisuću godina prije Krista sa Isusovim posjetom svom rodnom kraju. David je starozavjetni kako bih rekao "prototip" Krista, on je starozavjetna najava Krista, on je lik starozavjetni onoga što ima biti, što će biti u Novom Zavjetu, što će Krist dovršiti. I sad ova tri tjedna već čitamo, tko ide svaki dan u crkvu, tko je razmatra nad ovim tekstovima, razmatra Davidov život, u biti puno čitajući o Davidu učimo o Kristu, puno sličnosti, puno paralela između života njih dvojice. Puno proroštava koja su izgovorili Davidu u biti konačno se ispunjavaju u Kristu. Večeras bih evo samo jednu stvar možda malo usporedio između Davida i Krista, ima tu stvarno jako, jako puno stvari u njihovim životima ali jedna stvar koju imaju zajedničko, obojica su bili odbačeni. Isus je bio puno puta odbačen, nije bio samo u Nazaretu odbačen, možda ga je to malo više boljelo jer je to bio njegov rodni kraj to su bili njegovi ljudi koje je poznavano, s kojima se možda igrao kad je bio dijete. Isus je bio odbačen još kad ga je Marija začela, nije se znalo čije je to dijete, da nije Josip spasio stvar, Isus već bi tada bio osuđen na smrt. Onda u Betlehemu kad nije bilo mjesta, pa kad je Herod naredio da se pobije sva novorođenčad u okolici, Isus je jedva izmakao i u Nazaretu u svom rodnom mjestu. Izbacili su ga izvan gradskih zidina i uvijek kad je napravio nešto veliko nekima je smetalo. Najviše kad je uskrisio Lazara, onda su definitivno svećenici i farizeji odlučili da ga ubiju, a on je napravio najveće svoje čudo. Odbacili su ga kao proroka, odbacili su ga kao Sina Božjega, lažno su ga optužili, lažno svjedočili, mučili i ubili. Na kraju krajeva u maslinskom vrtu kad je računao na utjehu apostola onih svojih najbližih s kojima je proveo život, kojima je predao sve ono zbog čega je došao na svijet, cijeli taj nauk da nastavljaju za njim, nisu mogli biti s njime, nisu mogli biti uz njega, Judinu izdaju, kad ga je Petar zatajio, onda u to vrijeme kad se molio u maslinskom vrtu pali su na Njega grijesi cijeloga svijeta, a upravo posljedica tog grijeha je taj osjećaj odbačenosti. Užasan je to osjećaj odbačenosti. To je osjećaj koji razdire dušu i stvara duboke rane. I On kad je umirao na križu, kad sagriješimo kad duboko padamo u grijeh imamo osjećaj kao da nas je čak Bog ostavio. Isus je zbog toga što je u sebi nosio sve naše grijehe na križnom putu, ne zbog svojih grijeha nego zbog naših, On je imao taj osjećaj, na kraju je osjetio u tim mukama koje su bile zvjerske, tom zvjerskom ponižavanju koje je doživio i vapio je, Bože zašto si me ostavio? Osjećaj ostavljenosti na kraju, čak i od samoga Boga. Sve ono najgore je proživio, to je samo ta odbačenost koja je Isusa pratila, što nije lako. David isto, kad je bio dijete, David je bio plav, zamislite među Židovima koji su svi crni tamo rodi se plavo dijete, njega su ismijavali, njega se vlastiti otac sramio. On je spavao izvan kuće sa stadom, njega su braća ponižavala, ismijavala, odbacivala, vlastita obitelj ga odbacivala, da ne može u vojsku kad su njegova braća otišla u vojsku branit se protiv Filistejaca. Međutim, David je uspijevao s time izlazit malo po malo na kraj, mada je to bilo teško i stvaralo je sigurno u njemu rane, premda su njegova braća bila u vojsci i predbacivala su mu za to što je on preslab da brani da ne daje ništa za svoju zemlju, David je stao pred Golijata i ubio Golijata. Onda, postao je slavan u Izraelu. Kralj Šaul, koji je tad bio kralj, vidio je tu slavu, prestrašio se Davida, kao Herod Isusa, isto ga je odbacio, isto ga je htio ubit, gađao je kopljem, promašio je. David je bježao od Šaula i David mu je oprostio sve što mu je napravio. Kasnije njegov sin Abšalom se okrenuo protiv njega, htio je postati kralj umjesto svoga oca, skupio je vojsku, jedan dio dobar Izraelaca i David je opet morao bježati, i opet jedva spasio živu glavu. Onda kad ga je Jišaj proklinjao zapitao se jel' me to Bog proklinje, jel' me Bog odbacio jer su ga svi odbacili, ali sa svime je David nekako izlazio na kraj. Bog je bio s njime. David se puno molio Bogu. Kad je vršio pokoru, bos je išao u maslinski vrt poput Isusa plačući. I što se na kraju događa? Na kraju kad je David prošao kroz sva ta nekakva teška razdoblja, puno je tu bilo odbačenosti i rada, u jednom trenutku sjelo je sve na svoje mjesto, kraljevstvo je izraelsko bilo na vrhuncu, David je učvrstio svoju vlast, neprijatelji više nisu više toliko napadali i sad David odlučuje popisat stanovništvo. Nije bilo više nekakvih prijetnji, nije ga nitko odbacivao, sad David i zašto se to toliko nije svidjelo Bogu? Zašto je to bio tako veliki grijeh? Zašto je Bog toliko se razljutio na njega? Činilo se normalno da kralj popisuje svoje stanovništvo, zbog socijalnog, zbog zdravstvenog, normalno je da imamo oib, da nešto jel' da, zašto je to bilo toliko tada strašno u Božjim očima? Zato jer cijeli život, dok je David bio, David je od djetinjstva bio odbačen, David dok je čuvao ovce, David se počeo pouzdavat u Boga, jako je vjerovao u Boga jer nikoga drugog nije imao, čak i vlastita obitelj ga je odbacila. U svim tim situacijama David je bio uz Boga, vjerovao u Boga, kad je sam sagriješio, kajao se, vjerovao u Božje milosrđe. Ovdje isto vidimo da vjeruje u Božje milosrđe, da će mu se Bog smilovati iako je sagriješio. Cijeli taj život i sa Šaulom i opet, uvijek se poziva na Boga, kaže to je Božji pomazanik kad je imao priliku ubiti svog neprijatelja Šaula, neću ga ubiti, to je Božji pomazanik, vidio je u njemu tu jednu natprirodnu stvarnost u njemu uvijek, vidio je tu prisutnost Boga nije se osvećivao, plakao je kao je čuo da je njegov sin Abšalom, koji je njega htio ubiti, koji je njega ponizio, koji je spavao s njegovim ženama čak, kad je čuo da je ubijen, plakao je, nije se radovao. Vjerovao je. I cijeli svoj život proživljavao je s Bogom i svoje uspjehe i svoje rane, ali međutim sad nije bilo neprijatelja i sve se ustabililo i on popisuje stanovništvo, jer nitko nije bio uz njega, samo je Bog bio uz njega, on na nikoga nije mogao računati, ni na svoju braću, ni na svoga oca Jišaja, ni kad je bio na Šaulovu dvoru na nikoga, bio je tamo kao uljez i kad je on vladao isto su radili protiv njega. Nitko nikad nije stajao iza njega. I sad zbog tih rana, ali cijeli život je nosio to. Želio je vidjeti koliko je sad tih ljudi mojih, tko sve stoji iza mene. Želio je tu naći jednu stabilnost, ovo su moji podanici, da ima taj broj, da se divi tim brojevima, da to su svi moji podanici, ja sam njihov kralj. Tu je želio se nahraniti, zato jer je nosio te rane odbačenosti još od djetinjstva od mladosti, želio se nahraniti tu brojkama. Gle koliko imam bogatstvo, gle koliki su tu moji uspjesi vojni, gle koliko naroda mi se klanja, zato je taj popis. Više kad je bilo mirno, kad je došlo sve na svoje mjesto nije trebao Boga i zato je Bog toliko bio gnjevan, zato jer to su sve te situacije, odbačenost kažem stvara rane, na te rane mi najčešće stavljamo oklop, mi se izoliramo od onih koji su nas odbacili, koji su nas ranili, mi se zatvaramo. I što se onda događa? Taj popis stanovništva, to su možda sigurnost kada banci mi brojimo novce, pregledavamo račun koliko tu imamo, tu smo osigurani, nema veze neka su svi protiv mene, ja imam tu, ja ću se snaći, to može bit. Nitko ne razumije. Ti si odbačen, možda ismijavan od djetinjstva možda, od obitelji, možda te se vlastita obitelj sramila kao Davida, može tu biti alkohol koji te jedini razumije. Kad je dovoljno alkohola u pijanstvu, da je čini ti se velika utjeha dolazi, tu čovjek sam može misliti svi me razumiju, tu može biti različiti drugi opijati. To može biti promiskuitet kod djevojaka se to često javlja, može biti masturbacija, može biti bijeg u pornografiju, zadovoljavanje svih mogućih tjelesnih potreba, može biti prežderavanje, neumjerenost u jelu, zadovoljava se tu gdje si bio ranjen, želiš te rane koje su nastale, ta praznina od odbačenosti, zatrpat bilo čime. I možda Isus se čudi tvojoj nevjeri, čudio se kaže njihovoj nevjeri da ne vjerujemo Bogu u tim situacijama, nego taj svoj ego, onda počinje vladati tijelo, ne možemo se oduprijeti uopće tjelesnim požudama da vlada nad nama, vrlo često. Kad je Isus bio odbačen, vratimo se još malo na Isusa. Zašto je došlo do te odbačenosti? Rekao sam da su ga ljudi poznavali, poznavali su sve njegove i ljudi su, zbog predrasuda, zbog sudova, mi imamo često predrasude, čim vidimo mi ljudski nekako stvaramo te uzročno posljedične veze među ljudima, vrlo često, vrlo krivo. Pa gledaj tu su mu braća njegova, tko zna kakva su ta njegova rodbina, braća, to su njegovi rođaci, gle tu su oni, sad se on pravi pametan, to je mater ga imala vanbračno, sad se on tu pravi pametan, on će meni nešto propovijedati, gdje je on bio prije, sad je on najednom došao, sad je on najpametniji u selu, gdje je bio on kad je u selu bila možda neka tragedija, kad smo nešto gradili, kad smo ne znam dizali zajednički zid, gdje je onda bio, sad će mi on pričat, gdje je bi "91 sad će on meni pričat nešto? To su te predrasude i sudovi koje imamo unaprijed o nekim ljudima. Zato su ljudi imali očekivanja od njega kakav on treba biti. Može on stati i sad govoriti to sad misli sebi, može od iskakat iz naše sredine, naša sredina je takva i tako funkcionira, tad se molimo, takve običaje imamo i sad šta će on nama pametovati. Trajalo je već puno puno godina a on je premlad da bi nam nešto pametno rekao. Razumijete? Moglo bi tako, ta ogromna očekivanja koja su imali. I možda sad kad gledate mene, možda sad vidite me onakvim kakvim mislite da bi ja trebao biti, možda će neki biti razočarani, možda će neki biti začuđeni, možda uistinu stanje jest. Možda kad ja gledam vas imam neku sliku kakvim ja želim da vi mene vidite da sam visok i plav na primjer ili ne znam. Razumijete? Ta očekivanja su veliki pritisak i mi gledamo ljude po tim očekivanjima koja za njih imamo i ne gledamo čovjeka, ne prihvaćamo ga onakvoga kakvi jest. To je isto vrsta odbačenosti, to je doživio u biti Isus. Onda to stvara rane. I, to što kažem da imamo očekivanja jedni od drugih, to u Starom Zavjetu je na puno mjesta bilo suđeno kad je Bog rekao: Ja sam Stvoritelj. Mi uzimamo u ruke, opasna je to stvar, uzimamo u ruke ulogu Stvoritelja. Bog je stvorio s ljubavlju svakoga od nas, svakog je želio, za svakog ima plan, a mi to kao ljudi ne vidimo. Mi želimo stvarati ljude na svoju sliku. Isus se čudio njihovoj nevjeri i s pravom se čudio. I našoj nevjeri se vjerojatno puno puta čudi kad mi na svoju sliku stvaramo tog čovjeka, mi znamo kakav bi on trebao bit, kako bi se trebao ponašati, naša očekivanja bi trebao ispuniti, ne može on biti loš, nema on pravo na greške, zašto je sad on ovakav, zašto je sad napravio ovo, zašto je sad ovako, jesi čula što je sad bilo i što mu je sad palo na pamet? Razumijete? Mi stvaramo njega na svoju sliku i stavljamo odmah na njega očekivanja i to su predrasude a priori koje bi taj čovjek trebao imati. Mi se premalo trudimo ljudima približit, izravno, do srca, da ljudi pred nama ne moraju imati upute za upotrebu ovoga čovjeka, kako se njemu približit uopće. I to vodi do toga da se ljudi zatvaraju. Mi se čudimo da smo mi zatvoreni, da više se ne posjećujemo, da svi u ekran gledamo, da jer ekran će zadovoljit tu našu odbačenost, tamo ima mnoštvo boja i sve u bojama i zadovoljit će prije svega naše emocije i tu našu glad očiju, zato svi gledamo u ekran, ne gledamo jedni u druge, puno je teže konfrontirati se jedni s drugima jer tu se treba pomučit, ovdje se ne treba mučit. Razumijete? Do toga to dovodi, dovodi do osude. Uzimamo sud u svoje ruke. Oni su osudili Isusa, njegovi mještani koji su ga znali možda dok je bio dijete, dok je bio mlad. Koji su poznavali i majku i oca Josipa i osudili su ga i odbacili su ga van, kaže, nije ništa tamo učinit mogao. I čudio se njihovoj nevjeri, ljudi koji su crkvu išli i moramo se vrlo čuvati osude, sud ne pripada nama. Mi nemamo pravo komentirati druge ljude, ocjenjivati druge ljude, sudit druge ljude. Puno puta se čini da smo mi pozvani komentirati joj znaš kako je ovaj onaj ili kako je on da je svijetu potreban taj naš komentar i naše zapažanje o nečijim manama. Znate kom to odgovara jedino? Vragu. Vragu odgovara reklama kad se dogodi nešto negativno, kad nešto sagriješi, nad netko nešto pogriješi, kad netko padne, kao što je pao sad u ovom slučaju David, da se to naglašava, da se od toga radi reklama, to odgovara vragu, a Isus, Isus sakriva grijehe. Vrag je diabolos u Svetom Pismu, tužitelj, to je stručan naziv pravni, na grčkom jeziku diabolos tužitelj, to je stručan naziv iz pravosuđa diabolos, đavao, vrag jel da. I kad je David popisao narod, Bog ne popisuje, ne popisuje tvoje grijehe, ne osuđuje te, ne odbacuje te, ne gleda te kroz tvoj grijeh. Isus ih nije gledao kroz njihov grijeh. Isus je onaj koji sije i po putu, Isus je onaj koji voli, koji priča, koji ima strpljenja i za Mariju Magdalenu i za onu Samarijanku na izvoru, koji voli i one koji su ga i zatajili i koji su ga izdali i još im daje šansu i Judi kad ga je poljubio, i dobro Juda gledaj, na kraju jel poljubac proba iskoristiti da ga spasi. Sa križa prašta! Bog ne popisuje naše grijehe! I u nama 1% dobra Isus bi vidio tamo 1% i mi, što je naš najveći problem, naš najveći problem je jer mi ne vidimo Isusa dobro, mi njega vidimo, ne priznajemo puno puta njegov autoritet, druga stvar je, mi jedni druge ne znamo gledati Isusovim očima, ne znamo vidjeti to natprirodno i to je se dogodilo u Nazaretu. To je bio problem broj 1 jer su ljudi gledali, odakle to ovom, "nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, brat Jakovljev?" Oni su sve znali. Oni su tamo sve živo znali i nije on mogao biti drugačiji, nije imao prava bit drugačiji. On je iz takve obitelji, takvi su mu ovi i takav imaš biti i to je tvoje. Nisu pogledali ništa natprirodno, nego samo prirodno i mi kad god ljude osuđujemo, kad ne vidimo u sestri ili bratu, onima koji sad možda sjede kraj nas, onima kojima ćemo se vratiti s ove mise u obitelji, s kojima možda ne razgovaramo, koje možda ne možemo podnijeti, možda onima od kojih se mi osjećamo odbačeni, mi nećemo vidjeti nekoga koga je Bog s ljubavlju stvorio, isto kao što je i mene i bilo koga od vas i onoga za kog je Isus umro na križu! Mi ne vidimo to jedni u drugima. Ne gledamo natprirodno na druge, ako budemo gledali samo prirodno mi ćemo samo u drugima vidjeti grešnike, on je ovako, joj znaš da ona ima drugoga muža, joj znaš ti da je ona s ovim, mi ćemo samo to vidjeti i time ćemo se zamarati i gledat ćemo ono prirodno što je pred nama. I kaže "Isus čudio se njihovoj nevjeri", kako ne mogu malo povjerovati u Božje milosrđe, malo pogledat da je Isus zbog toga umro na križu i nemaš ti pravo sudit, previše je to koštalo, preveliki su ulozi bili i zato Boga takve stvari ljute. I zato kaže "Isus se čudio" i čudi se puno puta nama i čudi se isto nama u našim situacijama koje su takve ili slične ovoj. A događaju se. Događaju se kad Isusa odbacujemo iz svog zavičaja. Što to znači evo za nas konkretno? Idemo mi u crkvu, molimo se, znamo kad je Uskrs i kad je Božić, ali imamo doma u svojim sredinama, možda evo kao što su se Davida sramili njegovi, možda se sramimo oca i matere, možda se sramimo svoje djece, možda ne pričamo sa susjedima, možda u obitelji isto ne možemo doći ne možemo izdržati, da nam se čini da je to pakao više nego neko mjesto ljubavi koje bi trebalo bit, na radnom mjestu, bilo gdje. I ne vidimo tu tog domaćeg Isusa u svoj zavičaju, tamo gdje mi odemo doma, tamo gdje spavamo, tamo gdje radimo, tamo gdje svaki dan odlazimo, tamo ne prepoznajemo Isusa u tim ljudima, tamo je Isus, to je taj nazaretski Isus. Tamo gdje se provodi djetinjstvo, gdje se radi svaki dan, gdje se živi, tamo gdje je Josip imao stolarsku radionicu, tamo je Nazaret i odande su ga bacili. I tvoj Nazaret je tamo gdje si svaki dan, tvoj Nazaret je tamo gdje Isus se čudi da ti nemaš vjere, ne znam, da ne pričaš sa susjedom zbog gluposti, a znate to ja ne bih nikada da nije ona ovo rekla meni. Znači samo prirodno, nema natprirodnog gledanja na stvarnost, nema tu milosrđa. Razumijete u čemu je stvar? Tu su naši Nazareti! I tu Isusa boli kad tamo gdje je odrastao, gdje bi trebao biti doma, u našim kućama, u našim dušama nas koji se molimo, koji idemo u crkvu, tu bi trebao biti doma. On tu želi imati svoj Nazaret, i On je, tu je odbačen, to su ti Nazareti koji ga bole. Nemoj sad čuditi se Nazarećanima, pa ti Nazarećani su stvarno bili ekstra smotani ljudi, da možemo se mi čuditi i doći doma i opet ne razgovarati i opet osuđivati i imati predrasude, isto to raditi i ne prepoznati da je to taj Nazaret iz kojega je Isus istjeran, da je to taj Nazaret gdje se mi sablažnjavamo nad iste takve koji imaju iste probleme za koje je Isus isto umro kao što je za nas umro i gdje Isus se čudi gle kako ovdje nema vjere. On u crkvu ide, ali tu ja u Nazaretu njegovom vjere nema i ne mogu nikakvo čudo napraviti. I bespomoćan je taj Isus nazaretski, tvoj, u tom Nazaretu. Razumijete? A Isus dobar je vijest da ne odustaje unatoč svim odbačenostima koje je si proživio, unatoč svim ranama koje su one uzrokovale, unatoč možda oklopu koji si navukao na sebe, koji ne dopušta da se otvoriš, koji tim ranama ne dopušta da zacijele. Kad navučemo oklop mi se ne možemo više konfrontirati s time te rane ne mogu zacijeliti dok ne povjerujemo Bogu da nas Bog čuva, da je On uz nas, da ne moramo popisivati stanovništvo, da ne moramo tražiti utjehu na krivim mjestima, da je Isus stalno uz tebe, razumio je, proživio je te tvoje odbačenosti i to nam vrlo brutalan način, proživio je to, želi ti pomoć, želi ući u te tvoje situacije, želi ući u tvoj Nazaret kao što je ušao u svoj Nazaret, znao je što će tamo biti, svejedno je ušao. Nije ni Mariji bilo lako gledati što se dogodilo, možda je i Josip to vidio što se dogodilo, Isus je svejedno ušao i suočio se s time i suočit će se s tvojom životnom situacijom, samo ga pusti! Samo mu vjeruj! Isus sad stoji uza tebe! Želi liječiti te tvoje rane. Isus ima za tebe Radosnu vijest ovdje u Evanđelju, nas koji slušamo Božju Riječ, da ona ima moć liječit te rane! Samo vjeruj! Samo vjeruj i primaj Isusa u svakoj situaciji! Prepoznaj ga u svakom čovjeku bez obzira možda on tebe odbaci, možda si ti njega, možda ti na živce ide, možda te osudio, možda ne znam što ti napravio, prepoznaj ga, nemoj tu odbacit Isusa u tvom Nazaretu! Natprirodan moraš bit da pređeš preko toga kao što je David natprirodno riješio neke situacije. I nemoj se srozat na to da popisuješ one koji te obožavaju, da kupuješ ljude koji te vole, koji ti govore lijepe riječi da imaš taj popis tog stanovništva, podanike svoje, možda nekakav novac ogroman na banki, nešto bilo što što ti sigurnost daje! Nemoj si dozvolit. Bog može! Vjeruj Mu da može! Ovo je sve drugo samo obmana, samo Isus živi Bog može, zato jer je to proživio i zato jer je Izaija još rekao u Njegovim ranama je naše zdravlje, ozdravljenje naših rana. Amen!
Homilija fr. Maria Škrtića:
