Draga braćo i sestre!
Čuli smo jednu od najpoznatijih Isusovih prispodoba. Isus je volio pričati u prispodobama i kako sam kaže obrazlagati Otajstva Kraljevstva Božjeg u prispodobama. Ovu je i protumačio svojim učenicima tako da nam je na svoj način dao ključ za razumijevanje i ove i ostalih prispodoba, ali zapravo možemo reći da ovdje prepoznamo i ključ za razumijevanje vlastitog života. Sijač sjemena jest Sin Božji, jest Bog, mi smo tlo. Ono što je potrebno, ono što je cilj Božji kada sije u nas sjeme, jest da obilujemo životom. Na taj način mi postajemo dionici kraljevstva Božjeg jer prispodobe tumače, odgovaraju, na pitanje kako da se kraljevstvo Božje dogodi meni, tebi i našemu svijetu. Biti bogat životom znači nositi u sebi Kraljevstvo Božje, nositi u sebi milost Božju koju nam donosi Isus Krist. Život koji smo po stvaranju dobili, za koji smo stvoreni, i život koji se u nama ponovno rađa svetim krštenjem kada postajemo sinovi Božji, kada se krštavamo u Kristovu smrt i u Kristovo uskrsnuće. Zato smo pozvani da budemo plodno tlo, da pružimo u svom životu, u svojoj nutrini, u srcu, duši, u mislima i u tijelu, plodno tlo da bi se Božja Riječ u nama primila i da bi donijela plod, da bi urodila plodom, tako i mi ne budemo više neplodna pustinja, suha zemlja, nego da budemo bogati i plodni svakovrsnim dobrim djelima, odnosno Kraljevstvom Božjim. Tajna čovjeka, tajna našeg zemaljskog života, tajna naše sreće ili nesreće sastoji se upravo u tome da budemo plodno tlo ili na žalost da budemo neplodno tlo, to jest, tajna sreće je da učinimo sebe plodnim tlom, a prokletstvo nesreće, prokletstvo nemira i nezadovoljstva, straha i tjeskobe sastoji se uvijek u tome da čovjek nije u svome srcu dopustio da se Božja Riječ primi i da izraste. Isus već ovdje tumači zašto se događa pojedinim ljudskim srcima da ostaju bez milosti Kraljevstva Božjeg. Poput zrna koje pada usput pa dolaze ptice pa ga pozobaju, to jest Sotona koji vrlo brzo čini da se Božja Riječ ukloni, da nestane iz ljudskog srca. Ili poput kamena tvrdoga u kojemu nije moguće da sjeme Božje pusti korijenje. Ili poput trnja, odnosno drače koje uguši sjeme koje se primilo i počelo rasti, ali, nije moglo doći evo do života. Pitanje koje bih postavio svima nama na temelju ove prispodobe, ne koje smo mi plodno tlo, jer svi smo mi povremeno i plodno tlo, a povremeno smo i ovo tlo koje označava pored puta, povremeno smo i poput kamena koje nema u sebi vlage, a povremeno smo i poput trnja koje guši Božju Riječ. Pitanje koje bih postavio jest zašto se to nama događa? Što je to u dubini ljudskoga srca te ono postaje neplodno, te se ono pretvori u tvrdo tlo pored puta u kojemu sjeme ne može pasti pravilno? Što se to događa s ljudskim srcem da se ono pretvori u kamen i postaje i bešćutno poput kamena i ne dozvoljava da se Božja milost u njemu nastani? Što je to što ljudsko srce pretvori u trnje i draču te se u njemu ne može Božja Riječ odnosno pravi istinski život razviti? Tu bih sada kao odgovor osvrnuo se na prvo čitanje koje smo čuli danas, to je čitanje iz Knjige o Samuelu, Druge Knjige o Samuelu, koje nam donosi poznati događaj iz Staroga Zavjeta kada Bog zabranjuje Davidu, velikom, dičnom, Davidu zabranjuje graditi hram. Vrlo neobično. Pa zašto bi Bog nekome zabranio da mu gradi hram, pogotovo što je do tada Kovčeg Saveza, to najsvetije što je Božji narod imao, u tom Kovčegu Saveza bile su Ploče Saveza, bila je posuda s manom, bio je Aronov propupali štap, sve tu to simboli onog bogatstva života koje dobivamo po Bogu. Zašto bi Bog zabranio da se taj Kovčeg Saveza, znak da je Bog sišao na zemlju, da Bog ne zaboravlja čovjeka, nego da je pristan u ljudskoj povijesti, zašto bi dakle zabranio da se taj čovjek stavi u jedan lijepi hram i da bude zbilja i na takav jedan vanjski način, svjedok, svjedočanstvo da je u njemu najsvetije čovjek posjeduje. Očito da je iz ovog odgovora koji prorok Natan daje Davidu da je razlog u Davidovom srcu. Natan Davidu tumači, tko je Bog, a tko je on! To je David zaboravio. David je u svojoj, nekako u toj činjenici da je imao puno uspjeha, da je postao kralj, da je ujedinio plemena Božjega naroda, da je porazio mnoge vojske koje su bile neprijateljske prema Božjemu narodu i prema ispovijedanju vjere David je se nekako ponio, uznio i htio je evo samome Bogu pokazati svoju veličinu i svoju snagu kao da Bog to ne zna. Davidovo srce zahvatila je taština, zahvatila je oholost! I zato mu Bog govori: "Nisi ti Davide taj koji meni trebaš graditi kuću, nego shvati da si ti taj komu sam ja sagradio ime i kuću!" Ne treba Bog tebe, nego ti trebaš Boga! Ne trebaš ti Bogu graditi kuću i nekako na taj način Bogu dizati Njegovu veličinu, nego si ti taj koji trebaš Boga i Božju snagu i veličinu ma da bi bio čovjek, ne samo da bi bio kralj, da bi bio vladar nad narodima, nego da bi uopće mogao živjeti ljudskim životom! To Davide ne smiješ zaboraviti! I zato je stav s kojim trebamo pristupati Bogu, pa i graditi hramove kada ih već trebamo graditi, stav duboke zahvalnosti. Ne jedan stav taštine u kojemu ja želim Bogu pokazati tko sam ja, nego stav duboke zahvalnosti. Taština je dakle ta koja kada zahvati ljudsko srce onda ga pretvara u kamen, pretvara ga u trnje, u draču, pretvara ga u tvrdo tlo u kojemu se Božja Riječ ne može nastaniti. Zašto? Zato jer je tu to Božje, ljudsko srce osvojila jedna umišljenost, jedna samodostatnost, samodopadnost u kojoj više nema mjesta za Boga! I taština je, mi dobro znamo, odnosno oholost, prva i najgora od svih grijeha, izvor svih drugih grijeha. Učinili smo to na vjeronauku. I Crkva ne bez razloga stavlja oholost na prvo mjesto i kada tumači onaj izvorni grijeh, tumači ga, zapravo, kao oholost u kojoj je čovjek si umislio da je on sam dovoljno velik i da mu Bog više ne treba, a ovdje kod Davida dogodilo se i nešto još dalje. David je sebi umislio da njemu Bog treba, da on David treba Bogu graditi kuću. Taština je jako opasna! Kada god doživljavamo suhoću, kada god doživljavamo da smo daleko od Boga, kada bilo unutar vlastitog srca, bilo u svojim odnosima doživljavamo da nešto ne štima, da nije dobro, prvo što se trebamo zapitati jest, koliko je moje srce zahvatila taština ili oholost. To je tako podmukla napast, to je tako podmuklo zlo da se evo zna čak zavući i u pobožnost, što se Davidu dogodilo. Jer, kud ćeš ljepšeg, naizgled i većeg i plemenitijeg cilja nego Bogu sagraditi hram, izgraditi crkvu, podignuti kapelu, staviti i uzdignuti križ, sve simbole naše vjere. Ali, Bog nas upozorava, i to je nekada moguće raditi iz taštine. Taština se uvuče u pobožnost, uvuče se u želju da preobratimo svijet, da drugima govorimo o Bogu, ali zapravo podmuklo u nama Sotona je ubacio to sjeme gdje mi zapravo Boga na svoj način instrumentaliziramo, a hoćemo zapravo na svoj način sebi izgraditi hramove. Zato je borba protiv taštine cijelo životna borba, najžilavija, najteža i naj nekako iscrpljujuća, najviše iscrpljujuća borba koju svatko od nas treba boriti u prvom redu u vlastitom srcu! Onog trenutka kada pomislimo da smo pobijedili taštinu, da smo dovoljno ponizni, da u svom životu dovoljno Boga častimo i slavimo i da bi smo trebali mi onda drugima biti uzor, ili kada se pokušavamo staviti drugima kao učitelji, jedno takve vjere, onog trenutka smo na svoj način već poraženi od taštine. Kako, postavimo sada to pitanje, kako se boriti protiv taštine? Kako postići u svom životu da budemo plodno tlo, da naše srce obiluje plodovima, da se u njemu Božja Riječ nastani, primi i donese višestruk, trostruk, šezdesetostruk, stostruk, plod. Evo tu bi smo mogli staviti pred nas lik svetoga Josipa, dičnoga Josipa kojeg Sveto Pismo predstavlja kao muža pravedna!. Pravednost u biblijskom načinu govora značila je daleko više nego što to redovito kod nas u našemu govoru znači. Biti pravedan u biblijskom smislu značilo je u prvom redu biti pravedan prema Bogu, pravedno odgovoriti Bogu na Njegov Savez, pravedno odgovoriti Bogu na dar života koji nam je dao i na onaj poziv na koji nas je pozvao. Kada Sveto Pismo kaže za Josipa da je bio muž pravedan, a to kaže u onom trenutku kada je Josip došao u duboku kušnju, kada se na njega sručila najsnažnija borba gdje je bilo na iskušenju i njegov muški ponos, gdje je on kao čovjek, kao muškarac bio iskušavan, što Josip tada čini? Postupa po pravednosti! Traži volju Božju! Moli! Pita se, što Bog hoće od mene? Sanja evo do te mjere se sam opteretio želeći naći volju Božju i sanja i u snu traži, želi, vapi za Bogom da mu Bog kaže u tom trenutku što mu je činiti. I kada mu Bog saopćava svoju volju, a Bog uvijek se objavljuje onima koji ga iskrena srca traže, Bog uvijek šalje svoje svjetlo onima koji uporno traže Njegovo svijetlo i kada saopćava Josipu da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, da dijete koje je u njoj začeto je od Duha Svetoga. Kada mu kaže nadjeni mu ime Isus, što znači Spasitelj, Josip pobožno i poslušno prihvaća tu zadaću i znamo vrši je do kraja! Vrši je i kada je trebalo poći u Egipat! Kada je trebalo trpjeti to nerazumijevanje svijeta! Vrši je i onda kada je trebalo bježati sa Marijom i Isusom u Egipat! Vjerujemo da je takav i do kraja ostao takav vjeran iako nam Sveto Pismo kasnije ne spominje toliko njegov život. Sveti Josip je bio velik, bio je svet, bio je pravedan, upravo po toj svojoj poslušnoj vjeri. I poslušnost vjere jest zapravo odgovor na pitanje kako se othrvati toj napasti taštine. A to je ono što je danas velika opasnost za nas i s obzirom na svijet u kojemu živimo, koji slavi individualce, koji slavi neposluh, koji ne voli autoritete, koji se sve više i više okreće i od Boga i od prirodnog zakona i traži nekakvu sreću, ispunjenje čovjeka, negdje sasvim drugdje gdje ga ne može pronaći. Josip nas poziva da Boga tražimo u poslušnosti! Da svoj život shvaćamo kao dar Božji! Da ono što živimo, je li to svećeništvo, je li to redovništvo, je li to očinstvo, majčinstvo, je li to roditeljstvo ili sinovstvo, da sve naše odnose, cijeli naš život živimo kao dar od Boga i da se trajno pitamo što Bog i na koji način Bogu mogu služiti u svom staležu i u svom životu. Nećemo time ništa od života izgubiti nego nam je Josip svjedoči da ćemo tek na takav način zadobiti onaj istinski pravi život, da ćemo doživjeti snagu života, ljepotu, to jest da ćemo doživjeti ono što je on doživio, spasenje Božje po Isusu Kristu! Kada mu Bog kaže, Josipe nadjeni ime svome djetetu Isus, kao da mu želi reći i ti potraži u tome djetetu svoje Spasenje, predaj se Njemu, služi Mu pa ćeš doživjeti Boga i Božju snagu i veličinu! Evo to je i porukama nama, to i nama danas lik svetoga Josipa poručuje. Živimo u svijetu kakav je, svijetu koji sve više nalikuje i na kamen i na tvrdo tlo i na jednu draču, na jedno trnje, odakle više ne znaš gdje će te i tko s koje strane bosti. Poruka je svetoga Josipa, ostanite vjerni Bogu u poslušnosti vjere i upoznat ćete Božju snagu! Bog će na taj način odagnati strah iz vaših srca i doživjet će te ljepotu, snagu i svetost života koji nosimo u sebi, Amen!
Homilija mons. Marinka Mlakića, generalnog vikara Šibenske biskupije:
