Draga braćo i sestre,
Evo kako idemo sve bliže Uzašašću kojeg sutra slavimo, tako isto možemo primijetiti da se Isus u Evanđelju stalno ponavlja, to jest, neprestano govori: "Ja idem, Ja odlazim, moje je vrijeme da odem, da se maknem, moje je vrijeme da ja završim ono što sam ovdje započeo i što radim da bi mogao krenuti dalje, to jest da bih mogao poslati onoga koji će brinuti o vama!" Slušali smo u nedjelju i nekako kroz ove dane se provlači, "Evo poslat ću vam Duha jednog koji će biti uz vas, koji će vas pratiti, koji će dati snagu, jednog Duha koji će vam dati tu milost da svjedočite na drugačiji način, da propovijedate kako nikad to niste činili do sada!" I, ono što je meni zanimljivo u današnjem Evanđelju, posebno ovaj početak, Isus kaže: "Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi!" Kada sam mlade pitao, koji su sa mnom došli, o čemu govori? Pa reci, to je to, evo Isus je sve rekao nemoj ništa više dodavati i to će biti i previše! No, ipak, treba nešto reći. Što to Isus govori? Što je On to mnogo kazao? Što je to Isus mnogo učinio? Ove riječi koje mi danas u Evanđelju slušamo, to su riječi koje Isus izgovara na posljednjoj večeri i dok apostoli slušaju to, oni znaju što je bilo, oni se okrenu iza sebe i vide tri godine. Ali ne bilo kakve tri godine! Ja mislim da svatko od nas kad se okrene iza sebe, kad staneš u ovom trenutku i gledaš što je bilo prije tri godine, dovoljno ti je pogledati samo godinu dana unatrag, kolike su se stvari dogodile u tvom životu! Koliko predivnih stvari, koliko milosti! Naravno i s druge strane, sigurno da je bilo i onih trenutaka koji nisu bili lagani, koji nisu bili jednostavni. Da u tvom životu bilo puno borbi, puno nesigurnosti, sigurno u životu da je bilo i nekih gubitaka, da smo možda i voljene osobe izgubili u protekloj godini dana ili tri godine. Ali, evo, tri godine su jako puno u čovjekovom životu jer je svaki taj trenutak bio prilika da se nešto nauči. Svaki taj trenutak je bio prilika da čovjek nauči kako ljubiti, da nauči brinuti o drugome. I, kada Isus to kaže: "Evo još imam mnogo kazati, ali puno sam vam rekao!" Toliko stvari koje ne možete do kraja ni živjeti. No, kaže; evo reći ću vam u pravom trenutku, poslat ću vam Duha koji će vas uvesti u Istinu, poslat ću vam Duha koji će vam stvari objašnjavati!" I to je ono što, evo vidimo danas posebno, u prvom čitanju, kada slušamo u Djelima apostolskim, kaže: "Pavao odlazi u Atenu i počinje propovijedati i staje pred taj narod koji vidi!" Evo, čuli su o tom nekom Bogu, ali, oni ga ne znaju i treba ga sada navijestiti, treba donijeti Istinu u njihov život. No, ono što se zanimljivo događa i to nije nama nepoznato, kaže; "dok Pavao propovijeda u jednom trenutku neki ne žele slušati, neki ga ismijavaju, a ima i nekih koji pođu za njim i prihvate tu vjeru" kad Isus dolazi i to se vidi u svakom trenutku njegova života, od onog prvog kada je došao na ovaj svijet, kad se rodio, pa do onog posljednjeg dok je boravio s apostolima. Ima onih koji ga prihvate otvorena srca, a ima onih koji kažu; "Nama je to previše, makni se od mene, nemoj smetati!" Tko Isusa prima? Kakav čovjek prima Isusa? Evanđelje nam kaže u prvim recima, da Isusa primaju pastiri, to su oni maleni, jednostavni! Isusa primaju oni koji su neuki, rekli bi ljudskim rječnikom, ali zapravo oni koji su ponizni, oni koji stanu pred Boga i kažu: "Ja ne znam sve, ja sve ne razumijem." I to je tako u našem životu, kad ti misliš da Boga razumiješ, kad misliš da su ti stvari jasne, onda zapravo nisi baš blizu Bogu, onda su ti te stvari daleko! A kad staneš pred Boga i vidiš Njegovu veličinu i Njegovu ljepotu, onda kažeš, pa je, ja sam stvarno malen! Ja itekako imam što primit od Boga, itekako su mi stvari nejasne. I tako, lijepo, nikada nije namješteno, ali Sveto Pismo uvijek govori ono što treba, mislim da evo i danas daje priliku da govorim, evo, o svetom Josipu. On je tako stao pred Boga! On stvari nije razumio! Kad mu je bilo naviješteno, to mu nije bilo jasno, jer ja sam siguran da tebi ne bi ništa bilo od toga jasno, kao ni svetom Josipu. Ali on je rekao, evo Gospodine, ako ti to želiš, ja ću poći za tobom, isto kao i Marija! Ja ću činiti ono što je tvoja volja, a vjerujem da ćeš mi objasniti malo po malo." Evo, ovi primjeri koji se stavljaju pred nas, primjeri svetaca, zapravo su nešto što govori kako Bog ulazi u tvoj i moj život. Naš život funkcionira na način da mi posložimo stvari. Svatko od nas voli stavit svaku stvar na svoje mjesto, pa kažu, obično žene vole onako stvari urediti, da sve mora funkcionirati, ali, svi smo takvi ne samo žene. Žene možda malo više pate na red nekakav i čistoću, na onaj perfekcionizam koji izjeda i nju i one oko nje. Ali svi imamo tu tendenciju život posložiti da nađemo nekakav mir. Ali vi stariji jako dobro znate da još niste uspjeli naći mir u životu, jel' tako? Stvari niste uspjeli posložiti? I zapravo to je nekakva iluzija koju mi stvaramo. Naši planovi su jedno, a Bog kaže nešto drugo. I svaki put kad mi stvari mislimo da smo posložili, onda Bog dođe i kaže, ma to ti ne funkcionira, evo ti nešto drugo, evo malo ću ti sada pomrsiti te planove. I to Bog ne radi nikad zato što je zločest, ne radi u pokvarenosti, ne radi da bi tebi unio nemir, nego da bi ti donio nešto ispravno u život, da ti pokaže da je tvoj plan skučen, da ti ne gledaš dovoljno široko i tvoj život može biti puno bogatiji i ljepši, jer je Bog s tobom u svakom trenutku. Napravio je to Josipu, napravio je to Mariji, pa zašto onda ne bi tebi i meni to napravio u svakodnevnom životu, koji smo tako jednostavni i obični maleni ljudi i grešni u svemu onome što činimo. Evo, Isus kaže: "Ne možete razumjeti, a toliko vam toga imam za dati! Kad ćeš razumjeti? Razumjet ćeš kad ti pošaljem Duha Svetoga!" Kako mi razumijemo one stvari koje nam se događaju? Kad se tebi nešto dogodi, pitanje koje redovito postavljaš, ne mislim na lijepe stvari, kad se lijepe stvari dogode mi svi znamo, to je sigurno zato što to zaslužujemo, jer eto, Bog je dobar pa me nagrađuje malo zato što sam dobar. Ali, kad se dogodi nešto loše, prvo pitanje koje si postavljamo: "Zašto, jel' tako? Zašto mi se to događa? Što sam ja to skrivio? Bože, čime sam ja to zaslužio? Sigurno sam negdje nešto pogriješio i eto sad mi je Bog to dao da mi pokaže da sam krivo radio. Bog me nekako kažnjava." Evo, to je ono pitanje koje je uvijek krivo, jer Bog koji tako radi je Bog, oprostit ćete na izrazu, ali to je divljak. Jer onaj koji te kažnjava za nešto što si loše napravio, to nije Bog. To bi bilo da izgleda da netko uživa u tvojoj boli, a Bog nije takav! Kada gledamo na takav način, onda vrlo vjerojatno ne poznajemo baš Boga. Danas nam Isus kaže: "Boga ćete upoznati, mene ćete upoznati kad dođe Duh Istine, upoznat ćete Boga onakvog kakav jest!" Što Isus govori s ovim? Govori, ja sam u Bogu, On u meni, Duh je u nama, primit će te od mog, od njegovog i na kraju ne znaš više koga primaš. Od koga primaš? Primaš od Trojstva, ovo Evanđelju koje ćemo slušati na blagdan Presvetog Trojstva, na svetkovinu. I On nam tu govori, evo Duh Sveti kad dođe, On govori ne od sebe nego od onoga što je primio, govori o drugome. Duh Sveti je jako zanimljiv. On priča kao zaljubljenik jer On je Ljubav i On nikad ne govori tko je On, nego kad slušaš što on priča o drugima shvatiš tko je On. To je kao onaj mladić koji se zaljubio u djevojku, koju voli ludo, on ne vidi ništa drugo osim nje i on ima potrebu samo pričati o njoj, kao i djevojka o dečku, ona ima stalno potrebu pričati o njemu s njime i tako dalje. Znači, ili kao ono dijete koje voli nešto, koje je dobilo nešto što ga je oduševilo, to dijete ima potrebu svima ispričati što je dobilo i što ga je oduševilo. Evo, Duh Sveti kad dolazi, govori tako, govori o Ocu, govori o Sinu, govori o njihovoj ljubavi i onda shvatiš da je On ljubav i onda kada mi ulazimo u to, onda shvaćamo kako mi trebamo progovarati. Kako vjernik progovara? Kako vjernik govori o stvarima koje se njemu događaju? Vjernik ne govori o sebi. Vjernik, koji poznaje Boga, koji s Bogom živi, on govori o drugome, ali govori dobro, govori što Bog čini u njegovom životu! Vjernik ne nastupa na način da priča o sebi, da se hvali, da nabraja stvari koje dobro je on činio, a mi to svi volimo, nekako, jer lijepo je kad nešto dobro napraviš malo se s tim pohvaliti i ljudski, to nije problem. Ali to ne može biti sve. Ne mogu se vrtiti oko toga! Jer, ako se oko toga vrtim dogodi se nešto teško i onda ja to ne mogu shvatiti. I onda me to muči, to me opterećuje i onda se tomu protivim i onda i Boga ispitujem zašto mi se događa. Ali, kad ja živim s Gospodinom, evo kad živim u tom odnosu, onda progovaram o Njemu, onda drugom mogu reći što je Bog učinio u mom životu! Braćo i sestre, danas Bog na neki način preispituje i našu savjest i naš život. Evo, s kim ti živiš? S kim se ti susrećeš svaki dan? Kako ti živiš ljubav prema drugima? Presveto Trojstvo je ljubav u sebi. I on kaže; evo mi smo pozvani živjeti u Njemu, ali i iz toga izaći i drugima svjedočiti ljubav. Gdje se svjedoči ljubav? Gdje se naviješta ta ljubav i kako se naviješta? U trenucima života kad je lako, onda bi rekli, pa nije problem svjedočiti ljubav! A kad je teško, e onda treba ljubav svjedočiti, onda se ona prepoznaje. I sigurno da od tebe drugi traže baš tada ljubav. Drugi tada u takvim trenucima traže razumijevanje, a ne ono da se ti pomiriš s tim, nego da uđeš u taj odnos, da uđeš u tu situaciju i da progovoriš zato što ti Bog daje snagu. Evo gdje Gospodin tebe poziva da svjedočiš tu ljubav? Netko misli, to jest, mnogo puta mislimo da trebam ići 'vamo, tamo, pomagati, brinuti o ovima i onima, a zaboravimo da se ta ljubav prvo svjedoči tamo gdje nas je Bog stavio, u našoj obitelji! Sveti Josip je radio predivne stvari! I kad smo molili krunicu, molili smo i razmišljali o onome što je on činio, o brizi koju je on pružao prema Isusu i prema Mariji. O ljubavi koju je on njima iskazivao! Sigurno je da je on i na mnogim drugim mjestima pokazao tu ljubav, jer da nije pokazivao u obitelji, teško bi to činio i drugdje. Evo, ali najteže je tamo baš gdje živimo, baš u onom krugu najbližih! Volim reći, da život Svete Obitelji se vrlo često prikazuje idilično, dakle, sve je lijepo, sve je savršeno i sve je posloženo. Ja sumnjam da je tako bilo, jer Evanđelje nam kaže da je Josip odmah na početku se pitao što će biti, kako će biti. Bilo ga je strah. Pa kad su dobili dijete, onda su morali s njim bježati. A prije toga se rodio u štali, odbačen od sviju. Oni su bili stigmatizirani od svih jer su bili drugačiji, jer nisu poštivali Zakon, to jest, drugi nisu vidjeli da poštuju taj Zakon. A sveti Josip nam je jako blizu u svemu onome što živimo. I on nam kaže; evo, stavi sve što imaš u ruke Božje! Stavi sve, evo, povjeri sve Duhu Svetom i On će te voditi! I Duh Sveti će ti dati snagu! I Duh Sveti će onda progovarati po tebi, ali ne samo u tvojim riječima nego i u tvojim djelima što je puno važnije! Jer, mnogi ljudi oko nas slušaju naše lijepe priče i propovijedi, ali, na žalost, rijetko vide ono što mi govorimo. Rijetko vide ono što mi doživljavamo i ono s čim se mi susrećemo ovdje u crkvi. Evo to nas razmišljanje dovodi ponovno do svetog Pavla. Sveti Pavao, kaže, išao je u Atenu i svjedočio je i pričao je. Ali, u svetom Pavlu su oni vidjeli nešto drugo. Vidjeli su da to nije samo lijepa priča! Vidjeli su da Krist progovara iz njega i to ih je oduševilo! I, odlučili su prihvatiti vjeru, iako se mnogima činilo da to nema nikakvog smisla. A Isus i nas poziva na isto, da svoj život stavimo u Njegove ruke i da s Njim onda krenemo, da onda po Njemu progovorimo. Jer kad ti živiš s Bogom, onda ti kad dođeš večeras kući, onda ćeš ti govoriti ono što Isus treba reći po tebi, onda možda neće biti tvoja nekakva ljutnja. Jer, ja znam da vi kad se vratite kući, mnogi, bez obzira što je ovdje lijepo i što je ugodno i što tu primiš puno milosti, vratiš se u obitelj gdje nije baš sve savršeno, gdje nije sve posloženo i gdje ne treba biti posloženo. Ali kad živiš s Bogom onda i ne posložene stvari dobivaju svoj smisao i onda i tamo imaš snagu svjedočiti! A, onda kad te drugi vidi i kaže pogledaj kako živi, ne kako mu je lijepo bez problema, nego i s problemom zna živjeti! Zašto? Jer ne živi sam! Jer ovaj čovjek živi s Bogom i sve što ima stavlja u Božje ruke! Pa tako neka bude, Amen!
Propovijed preč. Ivana Valentića, povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije:
