U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«
Riječ Gospodnja.
Iako je bilo prije 28 godina još se uvijek dobro sjećam nekih zgoda iz služenja vojnog roka u onoj bivšoj vojsci. Vjerojatno kao što se svaki muškarac prisjeća tog vremena. U toj bivšoj vojsci strogo je bilo zabranjeno propagirati vjeru. Bilo kakav razgovor o vjeri mogao je sudionike odvesti u zatvor. Posebno su pazili i vrebali nas bogoslove, buduće svećenike. Naši poglavari o tome su nas dobro poučili prije nego što smo odlazili u vojsku. U mom vodu bio je jedan vojnik Milutin, koji je živio u Njemačkoj, ali je svejedno morao doći i odslužiti svoj vojni rok. Imao je drugačije poglede na život, čovjeka, osobitu vjeru u Boga, a zbog boravka u Njemačkoj nije se bojao o tim temama razgovarati. Kako se znalo se da ću upisati teologiju. (oni su sve znali) Milutin me često ispitivao o Bogu i vjeri. Na kraju bi mu kazao kako me sada može prijaviti i možda dobit nagradni dopust jer o vjerskim temama je zabranjeno razgovarati u vojsci. Godile su mi te rasprave o vjeri i Bogu. Tu nije bilo psovke što je sastavni dio, na žalost i današnjeg, vojničkog rječnika. Osjećao sam neku važnost pri tim razgovorima, a koji put se i sam čudio do kakvih smo spoznaja došli. A s druge strane, bio sam svjestan da bi me taj govor mogao koštati optužbe da širim "versku propagandu". No, nisam se bojao. Istina povjerovao sam Milutinu da su njegova pitanja iskrena, ne provokativna, te da nije neki ubačeni element da me navuče na tanak led. Nakon četiri mjeseca obuke dobio sam prekomandu. Za Milutina više nisam čuo. Nisam bio optužen. A ostala je radost da sam o Bogu govorio i u zabranjenim prostorima i vremenima.
Priznajem bilo je trenutak u mojem životu kada nisam imao takvu hrabrost, iako je opasnost bila manja ili je uopće nije bilo, već samo bojazan da će mi nalijepiti neku etiketu koju ne želim. Ipak ovo vojničko iskustvo je ostalo, a Bogu dragom hvala na daru mudrosti i blizine!
