Kada biblijski pisac oslikava određeni događaj iz Starog zavjeta u kojemu se Bog obraća pojedincu ili čitavom narodu, onda on želi naglasiti Božju brigu i ljubav spram čovjeka. Primjećujemo da tu komunikaciju ili dijalog gotovo uvijek započinje Bog. Inicijativa dakle dolazi od Boga ničim ne uvjetujući čovjeka. Bog nudi svoj savez. Noa, Abraham, Izrael, David… ništa ne moraju učiniti. Savez je Jahvin nezasluženi dar: ne će više biti potopa, Abrahamovo potomstvo napučit će zemlju, Izraela će njegovati i štititi, Davidovo kraljevstvo trajati će do vijeka…
Međutim, ne prođe puno vremena i čovjekov odgovor na Božju ljubav nažalost opet bude grijeh. Biblijski izvještaj o Noinim potomcima zorno pokazuje tu stvarnost. Pripovijest o babilonskoj kuli je pripovijest o gradnji jedne građevine, ali i namjere njezinih graditelja. Ovdje je riječ o slikovitom prikazu grijeha ljudske oholosti. Čovjek je u stalnoj napasti biti uronjen u svoju samovolju i graditi svoj život bez Boga. Dakle, namjera i cilj graditelja je da sebi podignu grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime… (Post 11, 4). U latinskom prijevodu bi bilo et celebremus nomen nostrum…
Ovaj pokušaj uzdizanja do Božje razine biblijski pisac uspoređuje s prvim grijehom – biti kao Bog. Naravno, kao rezultat takve oholosti nastaje babel, pomutnja, nesloga, zavist, srdžba, zbrka… Dakle, nema više jedinstva nema blagoslova.
Nasuprot ovom odlomku iz Post 11, 1-9 gdje su jezici ljude pomutili i razdvojili možemo povući paralelu s odlomkom iz Novog zavjeta Dj 2, 1-13 gdje na malu okupljenu zajednicu silazi Duh Sveti – blagdan Pedesetnice. Luka zatim nabraja sve one koji su živjeli među Židovima, dakle strance različitih kultura i jezika. Svi su oni posve razumjeli što Bog u Kristu nudi. Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi su oni čuli gdje apostoli razumljivim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.
Dakle, razglašavati veličanstvena djela Božja i Njegovo ime uzveličati je sasvim suprotno od pribaviti sebi ime ili et celebremus nomen nostrum!
Drugim riječima, ovdje se ne radi o lingvističkoj moći ili poznavanju mnoštva jezika nego se radi o prekidu babilonske pomutnje i zbrke. Isusov Duh Branitelj upućuje na sve ono što je Isus govorio i činio. On postaje prisutan u svim našim ključnim životnim situacijama jer one nisu plod samo našeg planiranja. Duh Sveti čini sve novo. Stvara nove međuljudske relacije i novi odnos čovjeka s Bogom.
Crkva je dakle zajednica Kristovih vjernika rođena snagom Duha Svetoga na Pedesetnicu. Sveti Pavao izvrsno pojašnjava kako je sila Duha jača od sile tijela. I kad tjelesno nestane, ostaje Duh. Ono što je duhovno po svojoj naravi je nenadvladivo. Djelovanje Duha Svetoga najzornije se pokazalo u životu tolikih kršćanskih svjedoka vjere u svim vremenima Crkve. Stoga svi odatle znamo da su plodovi Duha nemjerljivi, ta tko je izmjerio ljubav, radost, velikodušnost, mir…
Jedino one sežu do Boga!
