U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«
Riječ Gospodnja.
Naš dekan preč. Dražen Karačić, moj je školski prijatelj. Deset smo se godina zajedno školovali. Prije 20 godina dobili smo i prve župe. Dražen je imenovan kapelanom u Glini. Bila je to 1996. godina. Te su se godine neki ljudi vratili u Glinu, ili s okolnih sela: Viduševca, Maje, Male Soline smjestili u Glini koja nije bila razrušena kao spomenuta hrvatska sela. Za vrijeme velikih ispovijedi, adventa i korizme pozvao bi Dražen nas svećenike svoje generacije da mu pomognemo ispovijedati vjernike. I mi smo došli. Posebno su mi ostale u sjećanju te Glinske ispovijedi. Tu nije bilo pokornika kome netko od članova obitelji nije stradao u ratu. Stradao je preslaba riječ. Kome netko od članova obitelji nije bio ubijen ili masakriran. Bili su sretni ako im je samo imanje bilo razrušeno, a obitelj, uz svu tegobu prognaništva, ostala cjelovita. Svjestan upravo te činjenice ispovijedi tih ljudi bile su posebno svjedočanstvo vjere. Od nikoga nisam čuo da mrzi drugu stranu, čak što više, baš zbog proživljene patnje, kao da su imali više snage i volje opraštati.
I sad s Ivanom Krstiteljem želim uskliknuti: Ja sam to vidio i svjedočim On je sin Božji, jer upravo zato što su vjerovali Krstu koji je i sam na križu trpio mogu opraštati i živjeti.
Neka nam je blagoslovljena naša Hrvatska, već 25 godina međunarodno priznata, i 330 godina u svetog Josipa zaštitu stavljena.
