Homilija mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog, na prvu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 22. siječnja 2020. godine:

200122-JosipovaSrijedaMladiSaskoNCentar-10

Draga braćo i sestre,

Danas nam može izgledati nestvarnim sukob o kojemu govori naviješteno Evanđelje. Čini nam se da smo daleko od pitanja koja se u Evanđelju pojavljuju, dijeljenje ljudi na obredno čiste i obredno nečiste, izgleda kao da je ostalo zaključano u prošlosti. Nevjerojatnim se čini i to da bi netko mogao imati ozbiljnu dvojbu o tome smije li se nekoga liječiti na Dan Gospodnji. Gotovo je nemoguće da bi zbog učinjenoga dobra netko mogao biti progonjen ili stradati. Pa, ipak, ako dublje zavirimo u svakidašnji život vidjet ćemo da se i u sadašnjosti susrećemo s okolnostima koje su veoma slične. Istina, razlikuju se obredi, razlikuju se ozračja, ali i dalje postoji isključivanje ljudi iz određenih zajednica. Na rubove društva gurnuti su ljudi koji se smatraju manje važnima, manje vrijednima, ili ih je netko proglasio neuglednima, nedostojnima, nepripadnima. I suvremeno društvo, pa i onda kada govori da je prema religiji ravnodušno, nije bez neke religije, nije bez određenih pravila koja se ne smiju kršiti. Čas je to svijet raznih kompromisa, takozvane političke korektnosti, dokidanja dostojanstva čovjeka, svijet grubosti od riječi do postupaka. Zato s pravom duboko u sebi osjećamo da ovo Evanđelje govori i nama u okolnostima svaki put kada čovjek nije stavljen u središte. Čuli smo Isusa kako govori bolesnom čovjeku: "Stani u sredinu". Tom bih dodao jedan detalj, naime, u izvorniku na grčkome jeziku Isus doslovno kaže: "Ustani u sredinu!" Tako su spojene dvije stvarnosti. Najprije treba ustati što je izraženo istim glagolom kojim se koristi Evanđelje kada se govori o uskrsnuću, "Ustani, podigni se na život!" Taj je glagol i kršćanska zajednica Markova, evanđeliste Marka koristila za izražavanje uskrsnuća i očito da je u ušima zvonio taj isti glas i značenje. Nakon toga treba stati u sredinu, biti u središtu pozornosti, ali jednako tako i prihvaćen od drugih, jer očito ako je morao ustati da je bio negdje sakriven sa strane da ga nitko ne vidi, ne primijeti jer nema pravo. Isus mu vraća ono što mu ljudi nisu htjeli dati smatrajući ga manje vrijednim, braneći određena pravila, stavljajući propise iznad čovjeka. Sinagoga u subotu je mjesto i vrijeme koje očituje zajedništvo ljudi u zajedništvu s Bogom. Isus vraća taj smisao, biti zajedno s Bogom, a za Boga nije niti jedan čovjek isključen iz zajedništva života  iz kruga brižnosti, iz kruga ljubavi. Primijetimo i to da se radi o čovjeku usahle ruke. Kao što pojedini dijelovi tijela upućuju na neku životnu djelatnost čovjeka, glava na razmišljanje, srce na osjećaje, na ljubav, tako ruka označuje djelovanje, stvaranje. Ne imati zdrave ruke, ne moći proizvoditi i danas je razlog da se ljude udaljuje i smatra manje vrijednima ili čak nekorisnima. U središtu je čovjek! Ne zbog onoga što može biti korisno, ili čemu može koristiti, nego zbog onoga što čovjek jest! Čovječe stani u sredinu, da se vratimo na ono što je najvažnije u životu! I takvoga, usahle ruke, Isus stavlja u sredinu, ne ozdravlja ga, njega poziva da  ustane i da uskrsne na život i da bude uključen među ljudima. Zbog toga je još zanimljivije pitanje onako kako ga Isus postavlja s jedne strane religijskim vlastima, s druge strane građanskim, političkim. Isus je mogao pitati je li subotom, je li na Dan Gospodnji dopušteno brinuti se za bolesnike? Ali Isus zaoštrava pitanje. On koristi glagol činiti. "Je li subotom dopušteno činiti dobro, ili činiti zlo?" I još snažnije: "Je li dopušteno život spasiti ili ga pogubiti?" Jer, ne čini se samo rukama. Čini se i mislima, čini se jezikom, čini se i nečinjenjem, to jest propustom, nemarom, udaljavanjem. Isus je rekao: "Kako god se postavili nešto činite." Recite mi: "Je li dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Nema neutralnosti. Nema onoga stava koji je često prisutan i u našemu društvu. Isus pogađa bolno točku pitajući: "Što zapravo vi činite?" Sustav, koji drugima oduzima život, činite li to? Činjenje ne ovisi o rukama nego ponajprije o srcu i čini se da su barem to shvatili i postupili onako kako su najbolje mogli - šutjeli su. Za govor i za djela ljubavi nisu bili sposobni, a šutnja im je poslužila kao sklonište. Braćo i sestre, nema puno mjesta u Svetomu Pismu na kojima čitamo o Isusovim osjećajima. Ovdje, pak, nalazimo Njegovu ražalošćenost i Njegovu srditost. Iznimno zanimljivo, jedan jedini put u Evanđelju po Marku, nalazimo Isusa koji je ošinuo pogledom srdito svoje sugovornike. No, žalostan, ponajprije je žalostan zbog tvrdoće srca, zbog dopuštanja ljudi da im srce bude zahvaćeno umiranjem, kada se oko njega stvori kora, naslage, nepropusnost, nepropusnost za sućut, za ljubav, za drugoga. Tu poroznost, tu tvrdoću poznavali su i proroci i redovito je vezano za srce i to je najteža bolest jer se srcem vjeruje. Onda kada iz srca iščupamo ili kada srce obložimo tvrdoćom da ne može vjerovati, nestaje i životnosti. Osim što je bio žalostan, Isus je bio i srdit. To je onaj pogled kojega susrećemo češće kod Isusa koji sve vidi i sve zahvaća! Sjetimo se kada su ga upozorili da su vani braća i sestre, da su njegovi vani, a On je pogledao i obuhvatio sve i rekao: "Ovo su moja braća sestre!"  Ima važnost činjenica da smo rođeni negdje. Međutim, postoji puno dublja povezanost, a to je povezanost vjerom u konačnosti povezanost stvaranjem. "Braća i sestre su oni koji slušaju moju Riječ i vrše ju", kaže Isus. Taj pogled koji obuhvaća i vidi, Isus uvijek upućuje prema nama. No, ovdje je očito nečim iznimno dirnut. Znamo da sveti Pavao Efežanima piše srdite se ali nemojte griješiti. Znači postoji srdžba koja nije grijeh, srdžba koja je duboko u nama kada smo ljuti jer ne možemo pomoći drugomu, jer nas nešto u životu izaziva do te mjere da nas prožima i zapravo i ne znamo na koga smo ljuti. Ljutnja koja govori zapravo o ljubavi, pogled koji vidi sve i zahvaća sve, koji bi htio pomoći da možda i tim pogledom bude razbijena kora, naslaga oko ljudskoga srca. Isus se ljuti zbog tvrdoće srca, zbog građenja neljudskosti, neosjetljivosti koja previđa dar čovjeka i dragocjenost života, a ponajprije osjetimo blagi Isusov pogled. Ali, nekada trebamo osjetiti i takav Isusov pogled. Braćo i sestre mi, ovdje, u ovome slavlju živimo dragocjeno otajstvo života u zajedništvu smo s Bogom, sa svojim bližnjima, s Marijom i Josipom koji i šuteći čini dobro, jer čini ono što mu je rekao Gospodin. Naši mladi, kao slogan Susreta mladih izabrali su Marijine riječi: "Štogod vam rekne, učinite!" Tu se spajaju riječ i djelo, tu se spaja osluškivanje Gospodina, šutnja i ruke koje, nikada, nikada u našem životu nisu tako suhe da ne bi mogle donijeti radost i blizinu drugima. Večeras su mladi unijeli križ u ovo Svetište, i to kao što sam rekao s jedne strane da bi ga pokazali svima nama i svoju spremnost da ga nose, a s druge strane je taj križ njih međusobno približio i približava, postao njihovom poveznicom i njihovom zaštitom. Podižući stavili su ga pred nas kao poseban znak, premda je u središtu svakoga slavlja oltar i žrtva Gospodinova, križ u koji smo i mi ugrađeni slavljem, ovaj nam križ ima što reći za našu sadašnjost, za ono što je pred nama moleći zajedno s mladima i moleći za mlade. U središtu je našega zajedništva Bog koji je postao čovjekom, koji je došao da bi nas ozdravio, da bi nas oslobodio, i to, pobjeđujući najvećega neprijatelja, onoga koji dijeli, razdire čovjeka, unosi neistinu koja nas udaljava jedne od drugih. Danas smo u ovome Svetištu čuli kako je David, a iz njegova roda potječe sveti Josip, pobijedio filistejca Golijata, uz zanimljivu naznaku da David nije u ruci imao mač. I ta stranica iz Biblije, koja može zbuniti okrutnošću, govori nama danas kada se nađemo pred Golijatima našega života koji izgledaju veći, snažniji, ne pobjedljivi da ne gubimo pouzdanje u Gospodina, jer Bog je očitovao svoju vjernost u Davidovu pouzdanju kojim je hrabrio i druge: "Neka nikome ne klone srce!" U ovomu Svetištu tu riječ čujemo od Josipa koji progovara šutnjom s pouzdanjem u Gospodina, neka nikome ne klone srce. To je vidljivo u zagovoru svetoga Josipa, to je vidljivo u koracima naših mladih!  Bog je u tome trenutku djelovao u prilog naroda. Često, vjerujem i mi u srcu osjetimo, ali i čujemo pitanje - kada će Bog djelovati tako da bude nama očitovano, u sadašnjosti, u našim životima. Ne zaboravimo, braćo i sestre, da tu Božju moć osjećamo upravo u onome što je Krist učinio, On je djelovao i ostao s nama i djeluje i danas. Kada će nam Bog pomoći? Taj vjernički upit i molba ima odgovor. Bog jest pomogao, Bog je pobijedio, očitovao se pobjednik u križu Gospodin koji je pokrenuo, ponajprije pokrenuo je čovjeka da mu se obrati, da prepozna na križu pobjedu koja svakoga neprijatelja udaljava od nas. Večeras, dolazimo pitajući Gospodina što nam je činiti? Što nam govori? I vjerujem da svatko od vas u srcu nosi neki lik Golijata, različite su životne okolnosti u kojima nam se čini da je nešto jače od nas. To predajmo Gospodinu s pouzdanjem, ne imajući mač u rukama, nego dovoljno poniznosti, dovoljno otvorenog srca, mekanog srca, ne okorjelog koje će upiti ono što nam Bog govori! Svako od nas poznaje svoga Golijata života. No, jednako tako poznaje da Gospodin svojih ne ostavlja! I ono što nam u prvi mah izgleda kao poraz, kao nemogućnost Bog preobražava u blizinu i u pobjedu! Ovih dana, ovih tjedana, nastojimo pripremiti susret koji je naš hod, ali jednako tako i hod za druge. Poziv je i mladima da se uključe kao dragovoljci, kao volonteri koji će pripremiti ovaj susret i za druge. I dragi mladi neću vas poticati, motivirati, da se uključite na neki poseban način. Ovdje pred Gospodinom, pred svetim Josipom, osluškujte što vam govori i srce će vam reći na koji se način se možete uključiti, vođeni geslom, Marijinim geslom "Štogod vam rekne, učinite!" Kada je Gospodin birao Davida nije ga birao po izvanjskoj snazi, birao ga je po srcu. I upravo srce Gospodin gleda, ne gleda niti naše tjelesne sposobnosti, niti umne sposobnosti, nego srce. Tim srcem Gospodinom dolazimo, tim srcem preobražavamo svijet! Tim srcem donosimo slobodu drugima, a sveti Josip zna što nam je potrebno! I kada nam ne ostaje ništa osim šutnje, ili poneke suze, ne zaboravimo da i tada činimo, činimo dobro koje dolazi iz srca dodirnutog Gospodinom,

Amen