Homilija mons. Antuna Sentea, ml., rektora NaSveJak na dvadesetu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 29. svibnja 2019. godine:

11-170322-mons-Antun-Sente-mlppp

 

 

Drage sestre i braćo, dragi hodočasnici!

 

U pripjevnom smo Psalmu više puta zapjevali: "Neka te slave narodi Bože, svi narodi neka te slave i hvale!" Kako je došlo do toga da svi narodi slave i hvale Boga? Jedan dio tog Božjeg posla opisan je u ovom prvom odlomku Evanđelja kojega smo čuli iz Djela apostolskih. Naime, apostol Pavao i ovih dana pratimo, zapravo, njegovo putovanje kako ide iz grada u grad po ondašnjem Rimskom carstvu i nastoji širiti Božju Riječ. Tako je došao i do Atene. Zanimljivo, Pavao se vazda služi nekom konkretnošću, on ne govori samo o Božjoj ljubavi, nego pokušava doći do njih, služi se različitim zgodama iz svakodnevnog života i onda pomoću tih zgoda on progovara ljudima o Kraljevstvu Božjem. Tako je promatrao kako su Atenjani veoma pobožni. Napravili su spomenik, ili žrtvenik ovome bogu, sad ovome bogu i čak u strahu da nisu nekog boga zaboravili, onda su oni napravili taj jedan spomenik i neznanom Bogu, Bogu koga oni nisu još upoznali. Za svaki slučaj neka se nađe i taj spomenik, da se ne bi slučajno bog naljutio. Znači, oni su bili jako bogobojazni, bojali su se Boga ili bogova. I, zanimljivo, Pavao koristi tu situaciju, da onog neznanog Boga, kome su oni postavili spomenik ili žrtvenik, on im ga predstavi i s Njime ih upozna. I o tom Bogu je počeo propovijedati. Danas, barem u prostorima gdje mi živimo, vjerujem da Isus Krist, barem na prvi pogled, nije neznani Bog. Vjerujemda kad bi smo radili istraživanje, evo u našoj Domovini ili Europi, da bi svi znali tko je to Isus Krist. Možda u Africi tamo ne bi znali jer im nitko nije o tome imao što reći. No, da li bi ti ljudi, među kojima bismo napravili anketu tko je Isus Krist, u stvarnosti znaju tko je On zapravo. Često su iskrivljena vjerovanja, tako da možemo naći ovu poveznicu s Pavlovim propovijedanjem na trgu, u Ateni naAeropagu, to vam je središnji trg gdje su se okupljali, koji od neznanog Boga im oslikava tko je zapravo taj neznani Bog,a to je Isus Krist, da bi onda i danas trebao mnogim ljudima, koji tražeći Boga, pod krinkom imena Isusa Krista, zapravo svašta predstavljaju i svačemu se nadaju i svakako ga karakteriziraju. No, tko je taj Isus Krist? Jako dobro je opisao: "Bog koji stvori svijet i sve na njemu, On neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima i ne poslužuju ga ljudske ruke kao da bi što trebao, On koji svima daje život, dah i sve!" To je Bog u koga mi vjerujemo! Istina, već je tu ušao malo u vjerovanje nekih njihovih boga, ali im je zapravo htio reći da tog Boga kojega oni nisu još poznavali, sve drži, sve je stvorio i sve o Njemu ovisi. Mogu vam priznati da kao svećenik, s jedne strane doživljavajući i ove srijede, kao jednu posebnu milost u koje mnogi vi rado zalazite, zahvaljujete Bogu posredstvom svetog Josipa na primljenim milostima, ili se pak preporučujete Bogu, opet u zajedništvu svetog Josipa, da vam usliša i pomogne u nekim vašim potrebama, često svjedočim o tome kako je Bog i danas ovdje među nama živ i prisutan na različitim aeropazima današnjeg vremena, gdje ljudi, s jedne strane misle da znaju da postoji Isus Krist,ali zapravo nemaju tog iskustva susreta sa Živim Bogom, što vjerujem da mi ovdje iz srijede u srijedu, iz svjedočanstva u svjedočanstvo, neprestano nanovo si osvješćujemo i nanovo osnažujemo svoju vjeru - da je Isus Krist taj koji je sve stvorio! Istina, ovdje na osobit način promatramo i ljude oko Isusa Krista, svetog Josipa koji je i sam imao teškoće prepoznavati tko je pravi Bog i na koji način On djeluje. Osobito je to bilo teško u onom trenutku kada se nije sve odvijalo onako kako su on i Marija zamislili, ali su u zajedništvu, zajedništvu s Bogom, otkrivali kakav je taj Bog i da taj Bog s njima ima i posebne namisli, posebne misije. I oni su to prihvatili. Tako bi smo valjda trebali i mi, neprestano otkrivati tog neznanog Boga, koji nam se uvijek pomalo skriva i zapravo želi da ga uvijek iznova otkrivamo. I vjerujem da bi smo mogli to svi posvjedočiti u našem vjerničkom hodu, kako nam Bog uvijek nešto novo o sebi otkriva, baš onako kao što i mi ljudi koji živimo zajedno damo se jedni drugima iznenaditi, pa i sami sebe znamo od vremena do vremena iznenaditi i u pozitivnom i u negativnom smislu, a kamo li neće onda Bog, koji je tvorac svega, neprestano nas iznenađivati,ali ponajprije svojom dobrotom i svojom ljubavlju. Sveti Josip, koga ovdje na osobit način častimo, toga je silno bio svjestan. Zato je povjerovao tom Božjem glasu! Zato mu nije bilo teško prihvatiti Mariju i uzeti u naručje svog djevičanskog Sina, Isusa Krista! Zato mu u konačnosti nije bilo teško služiti u skrovitosti betlehemskog egipatskog i na kraju nazaretskog doma, kuda ga je već Bog vodio da bi zaštitio Mariju i Isusa! Josip na ta putovanja, u Betlehem je išao po odredbi cara, u Egipat je išao jer je trebalo zaštiti Dijete, vratio se u Nazaret jer je to tako zapisano u Svetom Pismu. To nisu bile njegove namisli, ali ih je on uzeo kao svoje i kroz to je postao blagoslovljen. U životopisima različitih svetaca možemo iščitavati neku njihovu unutarnju čežnju i želju. Mnogima te želje nisu bile ostvarene, ali su se upravo predajući u molitvama za tu svoju unutarnju želju, posvećivali i došli do osobne svetosti. Dali su da Bog o tome odlučuje! Tko to od nas nema neke svoje čežnje i želje? I koliko puta čeznemo za njima, a ne ostvaruju se onako kako bi smo to mi htjeli, ili kako mislimo da to treba biti? Hoćemo li zbog toga biti nesretni? Hoćemo li tražiti neko ranjeno naše dijete u našem djetinjstvu? Hoćemo li uvijek okrivljavati neke druge, pa možda čak i naše roditelje, djedove i bake? Pa, vazda ćemo biti nesretni. Umjesto da prihvatimo da nam i taj, možda i križ, dolazi od Boga. Ne mora sve biti onako kako to mi zamišljamo, upravo to možemo iščitati iz života svetoga Josipa, pa i Pavla, kojega vidimo kako propovijeda Grcima, nekim stranim ljudima, jer ga ta spoznaja susreta sa živim Bogom ne može ostaviti mirnoga, nego ga tjera da o tom susretu u ljubavi ima potrebu propovijedati i drugima. Na to smo pozvani i svi mi, da tog, mnogim ljudima nepoznatog Boga, kojega mi ovdje iz srijede u srijedu, iz dana u dan, otkrivamo, svjedočimo i ljudima oko sebe. Možda nisu svi pozvani poput Pavla stati na neke trgove i o tome progovarati, ali našim pobožnim, ustrajnim, poslužujućim služenjem sigurno ćemo, baš zbog toga što smo vjernici, dokazivati kako u različitim životnim situacijama možemo činiti dobro, makar zbog toga osjećali i određenu teškoću. Vjerujem da je i to jedan od razloga naših konstantnih hodočašćenja u ovo Svetište, da bi smo baš tu pronašli snagu za naš svakodnevni život, kao što je to Josip pronalazio u neprekidnom susretu s Marijom i Isusom, zamolimo ga da to isto možemo ostvarivati i mi u svojem životu, u ovom vremenu i na ovim prostorima,

Amen