Homilija  preč. Većeslava Magića, dekan Garešničkog dekanata i župnik župe Svetog Josipa, Grubišno Polje i Svih Svetih, Veliki i Mali Zdenci na sedamnaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 8. svibnja 2019. godine:

 

190508-DanVatrogasaca-57

 

Kristova Riječ je temelj naše vjere! Ona je putokaz kršćaninu vjerniku i ona nam daje poticaj, potiče nas da razmišljamo o onome što nam Bog želi reći, što nam Isus želi reći, jer smo, evo, sabrani ponajprije u Božje Ime, da bi smo slavili uskrsloga Spasitelja i da bi smo ispovjedili svoju vjeru, u Njega koji je za nas i za naše spasenje došao na zemlju, živio, ponio križ na kalvariju, umro, ali i uskrsnuo. Kristovo uskrsnuće temelj je naše vjere. Kristovo uskrsnuće snaga je kojom Bog pokazuje čovjeku da ga nije ostavio sama, nego naprotiv, pokazuje čovjeku da je Bog uvijek prisutan na ovoj zemlji!

Na žalost svjedoci smo kroz povijest da se čovjek često odrekao Boga i Božjih zakona zbog svojih osobnih interesa i tada smo svjedoci da je iza takvih, bilo pojedinaca, bilo kojekakvih drugih različitih, dakle događaja, u svijetu ostala plejada onih koji su položili svoje živote da bi posvjedočili Krista. Oni koji su se Boga i Crkve odrekli lako su skidali glave onima koji su vjerovali i koji su svjedočili da je Krist Gospodin Spasitelj svijeta. Povijest nam Crkve govori o velikim progonima kršćana prvih stoljeća, sigurno jedan od najvećih i najžešćih dogodio se za vrijeme cara Dioklecijana i tu nisu stali progoni. Progoni se događaju i dan danas. Kršćani izumiru u mnogim krajevima, mjestima i zemljama gdje su stoljećima obitavali, upravo zato jer su uvijek i svagdje propovijedali, svjedočili i živjeli Evanđelje, a Evanđelje je poruka mira, poruka spasenja!

Evanđelje je oslobođenje čovjeka od svakoga zla, bilo unutarnjeg, bilo vanjskoga! I zato silnici i današnjega svijeta žele izbaciti Boga i Evanđelje iz svih pora njihova života jer onda lakše manipuliraju ljudima. No, braćo i sestre, vratimo se mi onome što spomenuh maloprije, progonima kršćana, jer upravo tu u tim vremenima spominjemo se današnjega svetca kojega na poseban način danas ovdje slavimo, a to je sveti Florijan.

Sveti Florijan je znamo živio kao veliki ratnik rimskih legija. I svojim ratničkim životom, ponašanjem, stekao je veliki ugled, ali još više, stekao je mogućnost da bude umirovljen i da živi u miru do konca svoga života. U vremenima, dakle, kada je ratovao, upoznao je Isusa Krista i Njegovo Evanđelje i zarekao se da će to Evanđelje nositi u svom srcu, ali još više da će ga svojim životom potvrđivati i da će svojim životom znati navijestiti Evanđelje drugima. I kao da je slutio što će se s njim dogoditi. To veliko obećanje kojeg je dao Bogu na dan svojega krštenja, došlo je i našlo se na iskušenju 304. godine kada je bjesnilo u Rimskome carstvu veliko Dioklecijanovo progonstvo po svim krajevima carstva. I ljudi koji su bili uhvaćeni kao protivnici rimske države, tako su ih nazivali, bili su osuđeni najčešće na smrt. I dok su iščekivali ono što se im ima dogoditi Florijan je zalazio među njih, hrabrio ih i poticao da ostanu vjerni Evanđelju koje su primili, da ostanu vjerni Bogu i da ostanu vjerni onome u što su povjerovali. Potičući ih na Kristove riječi: "Tko ostane vjeran do kraja, taj će postići vijenac života!"

I u tim svojim svjedočenjima, poticajima, Rimljani su ga zapazili, doveli pred upravitelja, i tražili su od njega da se odrekne vjere, da pogazi Evanđelje i da se ponovo vrati na staru rimsku vjeru. Bio je svjestan što ga na koncu očekuje, ali je isto tako bio svjestan da od Boga, od Isusa Krista, od Evanđelja, od vjere, nema veće i svetije zapovijedi i nema važnije stvari na svijetu, držati se Božjih zapovijedi i živjeti ih, to je najsvetije i najvažnije što može kršćanin činiti. Mučili su ga na različite načine ne bi li ga pritisnuli da se "pokaje" što je prešao na katoličanstvo i vrati se na staru rimsku vjeru. Ali je Florijan znao još nešto, tko ostaje vjeran do kraja, taj će dobiti neprocjenjivi vijenac života u vječnosti, taj će imati život vječni. I to je Florijanu bilo najvažnije. Što mi vrijedi i čast i novci i sve ono što imam, ako izgubim ono što je najvrjednije i najsvetije u meni, svoju vjeru? Ako pogazim ono u što sam povjerovao i u Onoga koji mi je dao život i snagu da mogu živjeti, da mogu napredovati i ljudski, ali i vjernički. Svjestan svega toga on odbacuje svaku njihovu ponudu upravo govoreći: "Ja sam kršćanin, vjernik po cijenu vlastitog života!" I to se, znamo svi mi, i dogodilo, bacili su ga u rijeku s kamenom oko vrata. Mislili su riješili smo se Florijana, neće taj više ni riječ progovoriti za Isusa, za Evanđelje, a zaboravili su, ili možda čak i nisu znali, nisu imali prilike upoznati da su najveći svjedoci vjere upravo mučenici, jer krv mučenička je sjeme novih kršćana! Kada ga je pobožna žena pokopala, na tom mjestu postalo je okupljalište kršćana, mjesto gdje su se ljudi molili Florijanu, mjesto gdje su ljudi tražili zagovor njegov i molili su da i oni imaju tu snagu koju je imao Florijan, da znaju odbiti zlo, a da se znaju držati Božjega zakona i Božjih zapovijedi. To je svjedočanstvo mučenika Florijana, svetog Florijana zaštitnika vatrogasaca.

Ali braćo i sestre to svjedočanstvo u Crkvi Božjoj započinje od trenutka kada je anđeo Gabrijel došao Mariji i navijestio rođenje Spasiteljevo, a onda je došao Josip. Ne boj se Josipe, ne boj se, sve to što znaš je čudno tebi, ali se ne boj, vjeruj u ono što Bog govori! A Bog ti govori ne boj se uzeti Mariju, jer Dijete koje Ona nosi je sveto, Sin Božji! I vjerojatno, nemamo nekih zapisa, ali sigurno znamo iz kasnijih događanja i u prvoj Crkvi, sigurno su ga ljudi poprijeko gledali, sigurno su mu svašta dobacivali. Ali, on je, nakon što mu je Bog progovorio, rekao: "Neka mi bude!" Ne naglas kao Marija, ali je svojim činom pokazao, ja prihvaćam Bože ono što si Ti za mene odredio kao svoju volju! I od tada braćo i sestre, Crkva, znači još prije nego je Crkva postojala, imamo jednog velikog uzornog čovjeka i svetca, svetoga Josipa, koji nam je pokazao i koji nam pokazuje, ako se držiš Boga i Božjih zapovijedi, ne trebaš se bojati!

Štogod se dogodilo, štogod te snašlo u životu, ako se držiš onoga što Bog govori, nemaš brige! Ako se držiš onoga što ti je Bog objavio i na što te Bog potiče, ne moraš se sekirati zbog ovoga ili onoga što se možda događa okolo tebe. Imaš li pouzdanje u Boga, ideš naprijed! Josip je to znao. I on je pošao s Marijom u Betlehem, s Marijom u Egipat, s Marijom se vratio u Nazaret, s Marijom u hram u Jeruzalemu. To je Božja volja, da činim ono što mi je Bog odredio, da budem čuvar Svete Obitelji, da budem čovjek vjere i čovjek svjedočanstva vjere! Makar, Josip nije progovorio riječ barem što se tiče evanđelista, ali je ostavio snažan dojam i ostavlja snažan dojam, ne samo dojam nego i snažnu sliku na nas zbog svoje vjere i vjernosti Bogu.

Tako je i sveti Florijan. Znao je on što mu se može dogoditi, i mučilište i sve ono što se događalo nije moglo učiniti da promijeni svoje mišljenje, ostao je vjeran do kraja, do konca svoga života. I zato se samo spominje nekakav upravitelj tog dijela Rimskoga carstva da ga je osudio na smrt, a njegovo ime stoji, ne samo da stoji i dan danas, nego je uzor tisućama i tisućama i stotinama tisuća ne samo vatrogasaca, nego i svima onima koji svoju vjeru žele živjeti onako kako trebaju živjeti. I tisuće i tisuća, milijuni, stotine milijuna mučenika crkve nam pokazuje upravo ono što nam je Josip jasno pokazao. Ne bojte se ako vjerujete u Boga, ako se držite Božjih zakona i zapovijedi, ne bojte se, idite s Bogom naprijed!

Draga braćo i sestre, kroz povijest našu, danas mi je spomenuti još jednog čovjeka, kojeg nažalost evo jučer čusmo, da se trebaju razjasniti nekakve povijesne činjenice, a to je blaženi Alojzije Stepinac. Mi svi znamo tko je bio Stepinac. I upravo sam, čitajući i pripremajući ovo, naišao na jednu propovijed njegovu koju je izrekao vatrogascima za svetoga Florijana, mislim da je 1939., nemojte me uzeti za riječ, gdje je upravo povezao ovo što ja rekoh, Josip, Sveti Florijan, mi, vjernici danas, ne smijemo se bojati ničega pa koliko god udaraju po nama, koliko god pljuju po nama i koliko god nas žele od Crkve i od vjere i od Boga odvojiti! I, ne treba nama ni ovo ni ono govoriti, mi znamo da je i Josip i Florijan i blaženi Alojzije Stepinac i Papa Ivan Pavao II. sveti kojega je proglasio blaženim, svi oni su znali što je to biti kršćanin vjernik i svjedok.

I zato braćo i sestre, kad govorimo o našim uzorima, onda tu iza svetog Josipa, iza svetog Florijana iza sigurno dolazi i naš blaženi Alojzije Stepinac. Uzori naši! Putokazi naši! Povijest nam govori i dan danas da još ima ljudi i u našim hrvatskim krajevima i u hrvatskom narodu koji se žele i koji bi željeli Boga izbaciti iz života pojedinaca, iz života obitelji, iz života, 'ajmo reći političkog, kad uzmemo ono što Bog jest i što Bog govori i koji su Božji zakoni, i šta nam ostaje? Samo lopovluk, krađa, ogovaranje, ubijanje nerođene djece, ubijanje starih. Europa se davno odrekla kršćanskih korijena i više ih praktički nema, ima na papiru, ali nema duha, duha nema. Onog istinskog kršćanskog, vjerničkog duha nema. I dokle mi, braćo i sestre, koji vjerujemo u Isusa Krista, koji vjerujemo u Božje zakone i zapovijedi budemo toga svjesni i dokle se mi budemo okupljali, dokle budemo molili, dokle budemo svjedočili, dotle će biti i radosti u ovom našem narodu, hrvatskome narodu, ali i radosti u svijetu.

I možda da se malo prisjetimo i 1991., i nadalje. Imao sam priliku, ili nepriliku, biti na ratištu dubrovačkom tih godina i ono što je zapravo bilo vrlo poučno, vrlo lijepo, plemenito, jest povezanost između policajca, vojnika i naroda koji je ostao ili bio po hotelima, po skloništima, krunica je bila znak, poveznica. Za krst časni i slobodu slavnu! A narod kleči, moli! I koliko su naši branitelji doprinijeli da imamo našu Hrvatsku državu, toliko je narod doprinio da oni mogu izdržati i da mogu osloboditi ovu našu lijepu Domovinu. Draga braćo i sestre, sloga, zajedništvo, poštovanje, ljubav, to je ono što je krasilo i svetoga Josipa i svetoga Florijana i blaženoga Alojzija Stepinca i naše branitelje i to treba krasiti i nas! Ne smijemo se sramiti onoga što je vrijedno i dobro! Što je vrijedno i dobro trebamo njegovati, trebamo poštivati, trebamo u tome živjeti!

I zato smo danas ovdje da bi smo dobrome Bogu zahvalili na takvim lijepim primjerima, da bi smo ga molili da nam da snage, svima nama i nama svećenicima i vama vatrogascima i vatrogaskinjama i vama zborašima, vama draga braćo i sestre, da Bog da snage da izdržimo u toj svojoj vjeri, da tu svoju vjeru proživimo onako duhovno, ne da to bude samo na papiru da smo vjernici, nego da doista pokažemo svojim životom, jer i biti vatrogasac, znate i sami, ima u sebi veliku dozu povjerenja.

Znamo svi mi koji smo na bilo koji način vezani uz vatrogastvo, da treba biti ljudi koji će uvijek misliti na drugoga, ljudi koji će biti spremni žrtvovati svoje vrijeme za pomoć drugome i ljudi koji će biti spremni fizički i materijalno ono što je potrebno, da se ima da se pomogne drugima. Zato braćo i sestre, dragi vatrogasci i vatrogaskinje, molimo svetoga Josipa i svetoga Florijana, neka nas čuvaju svojim zagovorom, neka nas dragi Bog blagoslivlje i neka nas poživi u miru i neka svjedočeći ono što vjerujemo i mi jednog dana prispijemo u vječnu domovinu, u zajedništvo ovih naših uzora, svetaca i svetica Božjih, 

Amen!