Homilija preč. Lojzeka Burje, bivšeg rektora NaSveJaK na dvadeset i prvu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 6. lipnja 2018. godine:

abhom

Braćo i sestre, dragi štovatelji sv. Josipa,

Sjećam se jednog događaja kao da se jučer dogodio. Bio je tmurni jesenski dan i padala je kao neka rosa, magla, ljudi bi domaći rekli solika. Zaista tmurno i oblačno. Nakon što sam u 16,00 sati imao svetu misu, otišao sam u župnu kuću, župni stan građen 1867. godine koji je bio od čvrste hrastovine. Bilo je udobno živjeti u toj kući. Ljeti je bila hladovina, zahvaljujući drveću i borovima, koji su štitili od sunca, a zimi je bilo ugodno jer je kuća imala plin, a termo peći su činile da bilo je ugodno toplo. Došao sam u sobu koja mi je služila i kao kancelarija i kao spavaća soba, nisam skinuo niti reverendu, niti jaknu, odmah sam otvorio televizor i stojeći sam pratio neki program, zanimljiv, bila je neka rasprava o nekom važnom događaju i ljudi struke su raspravljali o nekim budućim planovima. Nedugo zatim oglasilo se zvono na ulaznim vratima župne kuće. Sišao sam u prizemlje, otvorio sam vrata, a na vratima su bile dvije žene, lijepe dame, lijepo skladno obučene, interesantno u potpunosti jednako obučene. Pretpostavio sam da je jedna mlađa od njih kćer, a da je starija mama. Nakon pozdrava ta mlađa, koja je mogla imati svojih 25 godina, je počela plakati. Pitao sam: "Što je?"Već je bio počeo rat na našim stranama. Četnici su napadali naše gradove, sela, bombardirali, raketirali, sijali smrt na sve strane i sada sam mislio da žene traže neku pomoć, neku utjehu, neki smještaj. Bilo mi je na jeziku da im kažem kako je očito da su one kćerka i mama. Namjera im je i bila da me uvjere da su one rodbinski povezane kao kćerka i kao mama. Kada sam pitao zašto ta mlađa plače, rekla mi je da joj je muž završio u bolnici, da mu se pomutilo, izgubio je pamet, on je poludio. Rekla mi je dalje da joj je muž umislio da je on kriv za taj rat, za napadejugovojske i četnika koji su napali Hrvatsku, da je on kriv i da on mora ispaštati i da zato plače. Rekla je da su iz miješanih brakova, da su one katolici, a da je i njezin muž također iz miješanog braka, tako da su bile povezane hrvatsko srpskim rodbinstvom, rekli bi smo. Upotrijebio sam sve svoje znanje iz vjeronauka pokušavajući je uvjeriti da njen muž ne može biti kriv, da za rat nisu krivi pravoslavci, nego da su to ljudi koji nemaju veze s vjerom i pravoslavljem, ništa, nikakve veze, koji su u stvari ne ljudi, razbojnici, divljaci, da oni siju smrt po Hrvatskoj, da njezin muž nije ništa kriv. Na moje pitanje odgovorila je da joj je muž kršten i da priznaje sve vjerske istine naše kršćanske vjere. Ta mlađa žena je uglavnom govorila, a ova starija, koja bi bila kao mama, je uglavnom šutjela i promatrala. Pitao sam ju gdje je njen muž. Odgovorila je da je u bolnici u Popovači, na neurologiju, zapravo na odjelu gdje su bili psihopate. Rekao sam joj da bih ga volio posjetiti, ako mogu, da ga razuvjerim da nije on kriv za rat, da se on nema šta bojati, da bih malo s njim htio razgovarati. Odgovorila je da on to ne bi dozvolio i da bi joj to zamjerio.Pokušao sam ju uvjeriti, a kako sam poznavao ravnateljicu i osoblje bolnice, rekao sam da bih lako mogao doći do njega razgovarati, večeras ne, ali sutra bih svakako mogao, naravno u njezinoj prisutnosti. Htio sam razgovarati s njim da vidim kako je i da li mu se može ikako pomoći. Međutim, odbijala je navodeći da bi to izazvalo još veće zlo i da još nije vrijeme dozrelo za jedan takav razgovor. Starija je i dalje samo šutjela. Na kraju su rekle da zahvaljuju na lijepim riječima, na utjehi, na pomoći koju sam im pružao i da moraju sada ići. Krenule su u mrak, uz cestu, uz koju je bilo sve raskopano radi polaganja kablova za telefon. Ponudio sam im prijevoz jer sam se i sam spremao prema Kutini na koncelebriranu misu u 19,00 sati. Odbile su i rekle su da će ipak ići pješice. Nakon otprilike pola sata krenuo sam u Kutinu, na misu, vidio sam ih uz rub ceste kako hodaju, kao dvije vještice su hodale. Bio mi je malo sumnjiv taj njihov postupak. Kako mi je bio sumnjiv njihov postupak, pokušao sam si malo složiti kockice i došao sam do zaključka, s obzirom na ponašanje, držanje, shvatio sam da je ta starija koja je stalno šutjela, da je to u stvari bio maskirani muškarac, koji je bio znalački uređen, dotjeran, od frizure do odjeće, koji je tamo došao s nakanom, možda, da me likvidira. Zamislite si u jednom katoličkom selu, Repušnica je najveće moslavačko selo, nadomak Kutine gdje je 99% stanovništva katoličko, ubiti svećenika. Kakav bi to bio odjek među ljudima i kakvo bi to bilo zaprepaštenje i strah i tjeskoba, iznenađenje. Međutim, dogodilo se par pojedinosti koje su njih od toga odvratile. Kada sam išao u prizemlje da im otvorim, ja nisam zatvorio vrata svoje sobe, a kako je na televiziji bila dosta glasna diskusija, a drvene kuće su dosta akustične, čulo se kao da je na katu neko društvo. Sjetio sam se da me je pitala mlađa da li imam koga, a ja sam odgovorio da su tu moji prijatelji gore u sobi. Tih dana se očekivao napad na Kutinu, a kako se i civilna zaštita organizirala i župni dvor i prostori na tavanu su bili puni sanitetskog materijala i najnužnijih stvari, očito su njih dvije, odnosno njih dvoje, znali za sve to i mislili su ako ubiju svećenika, u gotovo 100% katoličkom mjestu, na taj način utjerati ljudima strah. Slažući si kockice u taj mozaik, shvatio sam da je taj drugi zasigurno bio muškarac, maskiran, a kada bi napravili to zlo i kada bi mene ubili, na taj način napravili paniku među ljudima. Kome bih zahvalio da se to ipak nije dogodilo? Da sam ostavio otvorena vrata od te sobe? Da sam ostavio televizor koji je bio dosta glasan, pa je izgledao da gore ljudi glasno raspravljaju? Kome bih trebao zahvaliti za sav niz pojedinosti i okolnosti zbog kojih su one otišle, onako podvijenoga repa prema Kutini. Mislim da je to bio plod molitava moje mame, koja je te godine, nedugo prije tog događaja, umrla. Ona je bila velika štovateljica svetoga Josipa. Mnogo puta je došla ovdje, a svaki novčić koji bi dobila nosila je tu kao dar prečasnom Marijanu za izgradnju ovoga Svetišta. Mene je stalno kritizirala zašto ja nisam kao prečasni Marijan. Kad sam se sjetio svih tih njezinih molitava i štovanja svetoga Josipa i onda kada sam povezao neke druge momente u jednu cjelinu, kada sam posložio kockice, onda sam vidio kako je dragi Bog, upravo zahvaljujući molitvama dobrih duša, a i jedna časna sestra karmelićanka, koja je bila moja duhovna sestra i živjela s mojom sestrom u Klošar Ivaniću i ona je posebno molila za mene i druge neke dobre duše su molile. Tu sam osjetio zaštitu, pomoć i brigu Božju za mene da se nije dogodilo ono najgore i ako sam te noći bio određen na odstrjel. Eto, zahvaljujući molitvama moje mame koja je pomagala izgradnju ovoga Svetišta i svaki novčić je davala kao pomoć za izgradnju, kojoj je mons. Marijan bio veliki uzor i primjer i zahvaljujući zagovoru svetoga Josipa, nije se dogodilo ono najgore. Eto, razmišljajući što ću govoriti, izabrao sam baš ovaj primjer i zahvalan sam Bogu što je sve to tako vodio i zagovoru svetog Josipa i molitvama moje mame, što me očuvao od zla i da sam te večeri ostao živ. Tek kasnije me hvatao strah da sam mogao nastradati i pasti njima u ruke, ali Bog je bio na djelu po moćnom zagovoru svetog Josipa. Hvala Bogu i svetom Josipu koji su pomogli, tada u ratno vrijeme i vrijeme agresije na Hrvatsku, koji su čuvali i sačuvali Hrvatsku da bismo mi danas mogli biti ovdje i tako radosna srca slavili ova sveta otajstva. Pa, i mi ako i dalje štujemo svetoga Josipa, osjetit ćemo njegovu pomoć, njegovu blizinu, njegovu zaštitu i prisutnost. Ja sam sada u svećeničkom domu na rehabilitaciji, na oporavku i tamo svake srijede slavimo pjesmom svetoga Josipa, a našu kapelicu resi jedna lijepa, divna slika koju je 1997. godine prečasni Marijan poklonio nadbiskupu Bozaniću, kada je on postao zagrebački nadbiskup, a koja slika urešuje kapelicu svećeničkog doma koja je posvećena svetome Josipu. Eto, neka nam i ovo misno slavljebude poticaj da više štujemo svetoga Josipa i budemo zahvalni, jer mnogi primjeri zagovora svetoga Josipa nas upućuju na to da ga još više uzljubimo i da molitvama i pjesmama to i potvrđujemo,

Amen!