Homilija vlč. Ivice Tolla, župnika župe Svetog Antuna padovanskog, Generalski Stol na dvadesetu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 30. svibnja 2018. godine:

itollahom

 

Srdačno vas sve pozdravljam, svi koji hodočastite ovdje u Nacionalnom svetištu, dragi vjernici!

Sveti Josip mi je nekako uvijek bio utjeha u molitvi, jer možemo reći da on, poput Duha Svetoga, nekako je i branitelj i tješitelj i svih nas, a posebno Svete Obitelji. Zanimljivo je danas Evanđelje kojeg Marko nam daje izvještaj, kako zapravo Isus ide ispred i to nam je znak da uvijek trebamo pustiti Isusa ispred sebe da ne budeš ti, ili bilo tko drugi, ispred Isusa. Najčešće slijediti Isusa, zapravo, svi mi znamo što će nam se dogoditi ako počnemo živjeti kao vjernici. To je danas problem što se čovjek uplaši, prestraši kao što su se i apostoli bojali jer su znali što će se dogoditi ako budu živjeli po Božjem. Mi danas, kao vjernici, ako želimo živjeti po Božjem, ako želimo biti više Božji, ako želimo imati više Duha Svetoga u sebi, ako želimo više sudjelovati u misnim slavljima, ako želimo biti pobožniji, ako želimo služiti Gospodinu, znamo što će nam se dogoditi, osudit će nas ovaj svijet, bit ćemo ismijani. Ismijavat će nas svuda i na ulici i na poslu i gdje god se nalazite ako krenete za Kristom. I tu nekakvu viziju mi vidimo i mnogi se toga prestraše i tu znaju zatajiti Boga. Pa čak i ako se sjećate u komunizmu su ga zatajili na taj način da su se odrekli i vjere radi posla, jer su se bojali, što će im se dogoditi ako ostanu bez posla. To je znak da Isus nije ispred nas, nego da je negdje daleko iza, da stavljamo svoj život ispred Krista. Zapravo mi kao vjernici bi uvijek trebali staviti Boga na prvo mjestu i kada je Bog na prvom mjestu, kada Bog ide ispred tebe  onda možeš ga uhvatiti za ruku, kao što vidimo svetoga Josipa kako ga Isus drži za ruku, tako i mi poput Josipa možemo isto uhvatiti Isusa za ruku, ali ne da ga mi vodimo, nego da On vodi nas. Nekakome baš dotakla večeras ta riječ da Isus bude ispred nas, da nas Isus vodi i onda neće biti straha, bojazni, jer smo onda u sigurnoj lađi, Isusovoj lađi. Isto tako nekada neke stvari molimo za koje ni ne znamo što će nam se dogoditi i zato je recimo najbolja molitva i moliti Gospodina upravo ono što je najbolje za nas, odnosno što je volja Božja. Isus je vidio Očevu volju i kako će se Otac proslaviti kroz Njegov život i zato On izvršava svu volju Božju, sve što Bog Otac želi od Njega On želi to učiniti. A znamo da Isus je nekako htio samog Oca približiti čovjeku, približiti kako Otac ljubi čovječanstvo, jer ga je On stvorio, jer ga je On zamislio, jer Bog nas jako, beskrajno voli. Nekada mi zaboravimo na to. Zapravo je ono što, ako živimo po Božjem, onda je to najbolje za nas. Mi trebamo moliti ono što je najbolje za nas. Zadnje riječi Evanđelja su savršene, jer promatrajući Isusov život, onda možemo vidjeti da ni u jednom trenutku Isus nije došao da ga se služi, da On bude kao onaj koji će biti kralj, koji će sjesti i čekat da mu netko nešto donese, da mu se poslužuje tako da ga se časti, na taj jedan zemaljski, prizemni način, nego Isus dolazi da služi. I to je zapravo ono što nas vodi k Bogu. Mi često želimo da se uvijek nama ugodi, da budemo ugođeni, da budemo počašćeni i tako dalje, ali Isus traži suprotno i mi smo toga svjesni kao vjernici, ali se bojimo što će drugi reći ako ja počnem nekome služiti, ako ja počnem biti sve više poput Isusa. Sveti Josip je, zamislite koja je to ludost bila svetog Josipa kad je on, zamislite u snu mu se objavi arkanđeo, u snu mu se objavi i kaže mu i on to posluša jer je prepoznao Božje zakonitosti, prepoznao je tu Božju volju kroz snove. U Svetom Pismu i govori čak da će neki imati kroz snove, da će im se Bog objavljivati. I, sveti Josip u toj poslušnosti prema Bogu zapravo je izvršio i Bog se proslavio kroz njegov život. Mogao je on isto reći, ma da koji anđeo, ma da baš će se njemu ukazivati, baš će njemu nešto govoriti. Međutim, on je poslušan Riječi Božjoj. A sada zamislite, mi smo svi djeca Božja i sigurno Bog tebi govori svaki dan i kroz Sveto Pismo, ili kroz propovijed, ili kroz svetu misu, i kroz različite pobožnosti, pa i večeras kao hodočasnik, kao onaj koji je došao u Nacionalno svetište svetog Josipa, zapravo, Bog ti sigurno nešto kaže i sigurno ga čuješ negdje, jer Bog se služi nama da poslužimo ljudima, da poslužimo jedni drugima. I tako se Bog proslavlja. I, uistinu, ako želimo biti prvi, onda gledajmo biti posljednji, ne moramo uvijek biti na prvom mjestu, ne moramo biti uvijek izloženi, viđeni, nego jednostavno biti oni koji će uvijek služiti i zato Isus i kaže: "Oni koji su posljednji bit će prvi!" I to me uvijek tješi, jer, zapravo, biti posljednji isto je kao i da si prvi, tako da Gospodin sve nas jednako voli. I, mi možemo čuti u svome srcu Riječ Božju, mi možemo čuti Njegov glas ako imamo otvoreno srce, ako smo otvoreni Bogu, ako živimo po Njegovim zakonitostima. Recimo, mi kao vjernici i kao ljudi, imamo zakonitosti života i pravila kojih se često držimo. Recimo, na primjer, kada kupite neki novi proizvod, onda prvo pogledate one upute i onda se prema tim uputama ponašate prema tom proizvodu, ali ako je nama Bog, mi nismo Božji proizvod, ali smo djeca Božja i htio nam je dati te zapovijedi da nam bude dobro i ako Isus kaže da budem posljednji, onda ga probajmo poslušati, probajmo od danas služiti, tako da budemo poput Isusa. To je zakonitost gdje će se Bog proslaviti. Ili Deset Zapovijedi Božjih, koje nam je dao, On je to dao iz razloga da tebi bude dobro, da možeš normalno živjeti i ako iskočiš iz kolosijeka onda se uvijek nešto poremeti, ako se ne držimo uputa bilo kojeg proizvoda, nešto će se pokvariti. Tako je i sa čovjekom ako se ne držimo Božjeg pravila i zakona, jednostavno ne možemo ići naprijed, onda se vraćamo nazad i moramo ići na popravak, ali Bog je smislio naše popravke koje često pronalazimo u onim malim kutijama, odnosno ispovjedaonicama, gdje se susrećemo sa živim Bogom, gdje zapravo doživljavamo oslobođenje od svojih slabosti, grijeha i propusta. Sveti Josip me uvijek nekako utješio na način kada mu se moliš, jer nisam doživio, niti čuo uopće nekoga da se molio svetom Josipu i da ta molitva nije uslišana. Isto tako je bilo i sa mnom. Prije nego što ću poslati zamolbu svom biskupu Mili Bogoviću, današnjem u miru, gospićko-senjskom, izmolio sam devetnicu svetom Josipu i nakon te devetnice sam tako jednostavno napisao zamolbu i biskup me je odmah pozvao da dođem k njemu. To je meni bila tako znakovita zaštita svetog Josipa i utjeha u molitvi koju on daje. Evo, to mi je za mene jako snažno i jako u mom životu, tako da sveti Josip mi je uvijek nekako u srcu. S druge strane promatrajući ga u duhu, razmišljajući u duhovnom smislu njegovu ulogu, vidio sam da jedino možemo sa poniznošću koju je on imao, a to je biti potpuno ponizan bez obzira što je muškarac, što je živio u vrijeme, zamislite prije 2000 godina u patrijarhalnom je odgojen, gdje je muškarac glava obitelji, gdje je zapravo on morao nekako sebe poniziti u onom smislu da prihvati Mariju. Međutim to je mogla samo poniznost. A Dijete Isusa je mogla donijeti na svijet samo ponizne osobe, a to je Blažena Djevica Marija, jer da je Ona bila bahata, da je bila ohola jer nosi Boga u sebi, jer Ona će Boga roditi, nije se tako ponašala, nego je u poniznosti i u poslušnosti možemo reći i to je jedan proizvod koji nam je potreban kao vjernicima da uistinu shvatimo ozbiljno biti ponizni i poslušni. I to prema Bogu, prema čovjeku, na poslu, da možemo čuti druge. Samo ponizna osoba može razumjeti, čuti, poslušati drugoga. I, zato su oni uzori, uzor Svete Obitelji je zapravo sveti Josip i Blažena Djevica Marija, a kroz poniznost se proslavio Gospodin. I, vidim, u tom jednom duhovnom smislu, da poniznošću Sotona ne može ništa učiniti kad je osoba i duša ponizna, jer onda on ne može ništa, Zlo ne može osobi koja je ponizna, koja je malena, koja ne traži da bude prva, nego koja će reći ja ću služiti pa makar bio i zadnji, ali ću ući u to kraljevstvo nebesko, bolje i zadnji, nego ne ući. Ta poniznost Sotonu iritira i on ne može imati udjela s poniznim osobama, ali oni koji su bahati, oholi, koji su puni sebe, zapravo njih nekako zlo i može zahvatiti jer se otvaraju zlu, ponizna duša se otvara samo Bogu. I poniznost je zapravo da mi danas možemo biti ovdje zajedno jer smo ponizni, da čovjek nije ponizan on ne bi ni došao u crkvu, jer onda bi on rekao što će mi sveta misa, što će mi crkva, što će mi popovi, što će mi svećenici, što će mi to.Pa Bog je svuda! To je ohola duša. Jedino ponizna duša može doći na svetu misu, jedino ponizna duša može Boga slušati i čuti. Evo, pa ta poniznost me oduševila kod svetog Josipa, naravno i Blažene Djevice Marije. Tada sam shvatio kako slušati Sveto Pismo, kako ga čitati, kako ga bolje razumjeti, a to je da budeš ponizan pred Svetim Pismom. Jer, mnogi danas čitaju i onda kažu: "Joj, pa to je predugačko, pa dosadno i tako dalje." Ali ako s poniznošću počneš čitati Sveto Pismo, onda će ti sve ulaziti u srce i bit će ti puno jasnije i onda ćeš vidjeti da neke stvari ti ne možeš jer Bog te stvorio takvog/takvu kakav jesi i treba samo prihvatiti sebe i ono što ti Bog daje da ti možeš učiniti, ne iznad svojih mogućnosti. Bog ti daje sam ono što ti možeš podnijeti, ono što ti možeš nositi. Evo, pa tako da i sveti Josip, Bog je znao i poznavao njega, zato je izabrao, zamislite izabrao je baš njega i Blaženu Djevicu Mariju. Možete misliti koliko Bog ima radosti u srcu kada je shvatio kome će dati da čuvaju i odgajaju samoga Boga, odnosno Isusa Krista. Evo, i Isus Krist dolazi da nas otkupi, da nas spasi i da nas uvede u to svoje vječno kraljevstvo za koje živimo, trudimo se i molimo,

Amen!