Homilija vlč. Mladena Škvorca, vicekancelara Nadbiskupskog duhovnog stola na osamnaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 16. svibnja 2018. godine

180516-Skvorc-1

 

 

Predraga braćo i sestre,

Kada me je na početku ove Svete mise monsignor, župnik, predstavljao, rekao je da sam domaći sin, tu iz susjedne župe, s Banije. I upravo, ta činjenica budi u meni veliko strahopoštovanje prema ovom mjestu na kojem sada stojim i s kojeg sada govorim. Kao dječačić sjedio sam tu, s ove druge strane Oltara, kao mladi Križar, živo se sjećajući blagopokojnog župnika,monsignoraRadanovića. Strahopoštovanje budi i činjenica, da su s ovoga mjesta govorili mnogi nadbiskupi, mnogi biskupi, mnogi profesori, a ja se usuđujem reći i svetci. A, evo, taj domaći sin iz susjedne župe, stoji tu pred vama kao ponizni radnik u vinogradu Božjemu u nastojanju da vam razlomi Božju Riječ. A  Božja Riječ je nešto što uvijek iznova fascinira. Koliko god puta čitali jedan te isti odlomak te Božje Riječi, ona uvijek iznova fascinira, upravo zato jer je ta Božja Riječ živa, jer je djelotvorna, jer čovjek koji čita Božju Riječ, uvijek iznova dobiva neke nove poticaje Duha Svetoga, kako da je razumije, kako da se njome nahrani i možda, ono najvažnije, kako da je primijeni u svome životu! Ljepota Božje Riječi, uz tu već spomenutu živost, sastoji se u malim detaljima, malim riječima, malim rečenicama koje su za nas vjernike, koji se okupljamo na slavlja Božje Riječi, na Euharistijska slavlja, iznimno bitna. I dok hodočastimo prema vrhuncu Vazmenoga vremena, u kojem čitamo odlomke iz Djela apostolskih, kao odlomak Evanđelja danas smo čuli jedan nama vrlo drag, vrlo blizak, mnogo puta ponavljan odlomak Evanđelja. Možda ga neki znaju i napamet, ali njegov sadržaj uvijek nosimo u svome srcu. Danas bih, s ovoga mjesta, upravo na temelju tog odlomka Evanđelja, želio se zaustaviti, ne toliko na samom svetom Josipu, koliko na njegovu snu. Sveti Josip našao se u jednoj, naizgled, bezizlaznoj životnoj situaciji. Međutim, ta bezizlaznost situacije nije svetog Josipa ostavila bez potrebe za snom, za spavanjem. I, sveti Josip, u tom snu, doživljava nešto što će iz temelja promijeniti ono njegovo snovanje na javi, kako otpustiti Mariju koja se našla trudnom prije nego se oni sastadoše. I uvijek mi je zanimljivo postaviti pitanje, sebi i drugima, kako se tako nešto osobno, tako nešto intimno poput jednoga sna, jedne osobe, našlo u svetom pismu. Činjenica je da Bog je i prije Josipa progovarao kroz snove. Primjere nalazimo u Starome Zavjetu. No, pokušajmo nekako razmisliti o tom procesu. Čovjek nešto sanja. Kako netko drugi može znati što je čovjek usnio, ako mu sam o tome ne posvjedoči, ako mu sam to ne priopći? I možemo, nekako sa sigurnošću reći, da ono što je Josip sanjao, te rečenice koje mu je anđeo uputio, Josip je prvo priopćio Mariji! I zacijelo je u tom razgovoru, s jedne strane Josipu, s druge strane Mariji, pao kamen s njihovih srdaca, osjetili su jedno olakšanje! Dobili su ohrabrenje, dobili su usmjerenje! I prva rečenica koju bilježi evanđelist kao sadržaj te poruke, kao sadržaj toga Josipova sna glasi: "Ne boj se!" Poruka ohrabrenja, biti hrabar! U toj hrabrosti prepustiti se Bogu u onim trenucima, kada nekako po ljudsku ne vidimo rješenje, ne vidimo način kako svojim ljudskim nastojanjem staviti neku situaciji pod kontrolu, kako zadovoljiti svoju nutrinu, kako zadovoljiti svoju okolinu. "Ne boj se, uzmi Mariju za svoju ženu! Ono što Ona nosi pod svojim srcem, doista je začeto od Duha Svetoga!" Nije to bilo kakav čovjek, to je Bog i čovjek, to je Jedinorođeni Sin Božji! I kao što je Marija dala svoj pristanak anđelu, očito je i Josip dao svoj pristanak, upravo na temelju ovoga sna, ove anđelove rečenice i prihvatio je onu ulogu, onu jedinstvenu ulogu, koju je dragi Bog svetom Josipu namijenio u povijesti ljudskoga spasenja. Druga zanimljiva stvar, jest činjenica, da ono što je sveti Josip izrekao Mariji, da se to našlo pred svima nama, da se to našlo unutar Svetoga Pisma, unutar Evanđelja, unutar Radosne Vijesti, Božjeg govora čovjeku, i to, po peru čovjeka koji Josipa nikada nije upoznao. Kako je moguće da je ne samo informacija o snu, nego i sam san, ušao u Matejevo Evanđelje? Očito, Blažena Djevica Marija, koja je pratila Isusa na Njegovom zemaljskom putu,na Njegovom javnom djelovanju, očito je i ona komunicirala s Isusovim učenicima, s onima koje je sam odabrao kao najbližu pratnju, kao one koje će u trenutku svoga Uzašašća na Nebo poslatipo svem svijetu da svjedoče tu Radosnu Vijest Božjeg ulaska među nas u ljudsku povijest, Radosnu Vijest našega spasenja. I očito je sveti Matej, to što je čuo od Blažene Djevice Marije, smatrao iznimno važnim i Bogom nadahnut odlučio je to staviti u Evanđelje, to staviti u ovaj u tekst kojem se uvijek iznova vraćamo, nad kojim meditiramo, nad kojim Bogu zahvaljujemo za taj Božji upliv među sve nas. I kada nekako pokušavamo u današnjem vremenu razmišljati i o načinu kako je ta poruka prenesena i o sadržaju te poruke, nekako se nalazimo razapeti između ono što je intimno pravo svakog čovjeka, povjerljivost osobnih informacija, povjerljivost onog sadržaja koji priopćujemo jedni drugima. A druge strane, prava javnosti da saznaju ono što je bitno, ono što se tiče svih nas, a upravo ova informacija, sadržaj ovoga sna, tiče se svih nas. Jer kako bismo inače znali što je ohrabrilo Josipa, što se Josipu dogodilo da je učinio okret od 180 stupnjeva i da je već slijedećega dana hrabro nastupio kao zemaljski zaštitnik Isusov i kao Marijinzaručnik, muž Marijin? Braćo i sestre, vidimo koliko je ta Božja Riječ, u koju uvijek iznova ulazimo, vrlo zanimljiva, vrlo nadahnjujuća i zato vas pozivam s ovoga mjesta, da uvijek, iznova, baš onako kao što je i naš papa Franjo više puta izrekao, da imamo taj Novi Zavjet negdje u svojoj blizini, da uvijek iznova uzimamo tu malu džepnu knjižicu, danas veličine naših pametnih telefona, da je imamo negdje u nekom džepiću i da je prolistamo, da se nadahnjujemo, da crpimo te životne sokove iz te Božje Riječi. Sveti Josip bio je zemaljski hranitelj i zaštitnik našeg Gospodina Isusa. Kad god poniremo u Božju riječ, u Evanđelje, sjetimo se upravo ovoga o čemu smo danas razmišljali, koliko je važno biti otvoren Bogu, koliko je važno biti otvoren Božjem nadahnuću, danas, osobito u ovom vremenu, gdje svatko inzistira na nekom svome pravu, a premalo gleda svoje obveze, gdje svatko želi biti zapažen u svijetu, a Bog se proslavlja u običnim ljudima u njihovoj svakodnevici, u onim malim stvarima na koje su pozvani, ali koje su pozvani činiti na jedan izvanredan način, na jedan način koji Bog daruje čovjeku. Neka nam sveti Josip, zaštitnik ovoga mjesta, zaštitnik naših obitelji, zaštitnik naše Domovine, bude poticaj, bude poticaj da jedna običnost i možda povučenost od onih nekakvih glavnih tokova svjetskih zbivanja, itekako može uroditi velikom svetošću! Isus nas poziva na tu svetost. I kaže: "Neću vas ostaviti siročad! Poslat ću vam Branitelja! Poslat ću vam Duha Svetoga da vas vodi", da nas vodi kroz ovaj život u ovome svijetu. Braćo i sestre, budimo otvoreni tom djelovanju Božjega duha i neka nas prati Josipov zagovor,

Amen!