Homilije

Svetkovina Rođenja Gospodinova, 25.12.2018. – homilija mons. Ivana Šaška

Homilija mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog na danjoj misi svetkovine Rođenja Gospodinova - Božića u utorak 25. prosinca 2018. godine.

Homilija mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog na danjoj misi svetkovine Rođenja Gospodinova – Božića u utorak 25. prosinca 2018. godine:

 

1.Na Božić posebno lijepo i snažno odjekuje, kada se izgovori 'Riječ'. U početku bijaše Riječ, Logos. To je pojam koji se ne može prevesti jednom riječju, niti tisućama riječi. Njega prevode životi, punina života. Zato ta Riječ u svetištu Marijina Zaručnika, ima posebno mjesto, jer Bog koji je Riječ, stvarateljska i djelotvorna, unesen je u svijet srcem dvoje ljudi: Marijom koja govori Neka mi bude i Josipom koji govori Šutnjom koja je djelo.

Riječ koja bijaše na početku prevodili su kao: smisao, kao djelo, kao Duh, kao pokretačku snagu svega što postoji. Ta Riječ je sve to – i neizmjerno više od toga. Ona je ponajprije Božji plan koji se ostvaruje, ili – danas je ta riječ posvuda dobrodošla: ona je 'projekt'.

Toliko smo se puta uvjerili da se bez plana, zemljopisnoga, radnoga, duhovnoga, osjećamo izgubljeno i lako postanemo površni, privučeni prolaznim, ostavljeni s prazninom u duši. Bez Božjega plana, oslanjamo se na svoje nacrte, svoja htijenja, koja najčešće traže ispunjenje u onome što na kraju vodi u razočaranje i što zarobljava: površni užitak, moć i posjedovanje.

Božji naum, njegov plan sa svakim i sa svakom od nas lijek je protiv ropstva u koje vode ljudski planovi bez Boga. Sveti Josip je čovjek Riječi, jer je na mjesto svoga plana dopustio ostvarenje Božjega plana.

2.Čuli smo i što je cilj toga Plana – dati život.

U nama ljudima postoji praznina koju može ispuniti samo Božja prisutnost i njegov život. Tu prazninu susrećemo i tamo gdje se čini da ima puno sadržaja; najviše tamo gdje osjećamo pretrpanost, a to je najlakše provjeriti danas na takozvanim 'društvenim mrežama'.

One bi trebale olakšati komunikaciju, povezati i zbližiti ljude, razvijati vrjednote suradnje, solidarnosti i suosjećajnosti. Međutim – uz puno dobrih primjera koji su pomogli da se očituje ljudskost – vidimo da u tim prostorima često nema susreta, nitko ne sluša nikoga, dopuštene su bilo kakve riječi, prosudbe i osude, tako da se lako osjeti čudna samoća, kao neka pretrpanost samoćom; nagomilanost praznine. Štoviše, to mogu lako postati sredstva bijega od susreta.

Bog dolaskom na svijet u Djetetu ispunja tu prazninu, ispraznost nad ispraznošću, kako o njoj piše biblijski Propovjednik; ispraznost koja se odlikuje površnim i prolaznim.

Gledajući Mariju i Josipa u njihovoj brizi za Dijete, za Život, susrećemo privlačnost koja od nejasnoće stvara blizinu i razumijevanje. Njih dvoje otvaraju prostore životnosti. To nas uči da ne krenemo u potragu za životom daleko od sebe, od svojih bližnjih, od obitelji.

Božić je slavlje Božje blizine, a radost Božića, koja ne traje nekoliko dana, započinje od nas, ne tako da udaljimo Boga, da se udaljimo od bližnjih, nego da od sebe udaljimo sve što je protivno životu. Na prvome mjestu ono što nas čini neslobodnima; što ne dopušta prihvaćanje Božjega života u Kristu koji je prihvatio našu tjelesnost.

Evanđelist nam naviješta da je Riječ postala tijelom, naznačujući da pritom misli na ljudsku slabost, na naše potrebe. Bog ulazi u svakidašnjicu i preobražava ju ljubavlju. Djelima ljubavi naša se svakidašnjica ispunja Bogom koji svemu daje život.

3.Radosna vijest koju živimo u današnjemu slavlju kaže: Onima koji ga primiše, onima vjeruju u njegovo ime, podade moć da postanu djeca Božja. U toj smo vjeri, u Kristovu imenu, kršteni i postali smo Božjom djecom.

Stvoritelj nam daje da budemo njegovi suradnici.

Kreator svijeta daje nam svoju kreativnost, daje nam moć na zemlji, da poput slikara unesemo boju u sivilo; stavlja nam paletu u ruke s tri temeljne boje: vjera, nada i ljubav. One su u nama kršćanima. Pred tim bojama nestaje sivilo, da bi se vidjelo istinsko svjetlo, jer ono je s Kristom došlo na svijet.

Tako smo slušali: Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet, svijet po njemu posta, ali svijet ga ne upozna. Očito je: ako postoji istinsko svjetlo, postoji i lažno.

Onima koji Božić shvaćaju kao bajku, sve je jednostavno; sve počinje i prestaje lijepom pričom od dopadljivoj noći, svjetlu, pjesmi anđela, ljepuškastom djetetu. No, ne zaboravimo da su pastiri preplašeni, da se snažno svjetlo ostavljajući ih u noći sličnoj drugima…

No, postojala je riječ koja je u njima tutnjala: naći ćete dijete, povijeno u jaslama. I oni su trebali prihvatiti neobičnu paletu s neobičnim bojama; odnosno, trebali su ugasiti vatru na mjestu gdje su bili, skupiti stado, ostaviti sigurnost i stvorenu kakvu-takvu udobnost i tražiti. Jer, da bi se našlo, treba tražiti, a traženje zahtijeva ostavljanje, napuštanje.

To su Josipovi stavovi, njegovo način življenja, njegove boje kojima je u tišini skidao lažni sjaj. Tražiti i naći najprije se rađa u srcu čovjeka koji vidi da nešto nedostaje. Traženje oslobađa straha, straha od nedostatnosti, straha od neuspjeha, straha od novih početaka, od uspona i padova.

4.Svjetlo istinsko nas stavlja pred Gospodina čiji sjaj ne može podnijeti pogled zaustavljen na zemaljskom. Naš Bog je Bog slave, ali ne boravi u zemaljskoj slavi; Bog svjetla, ali boravi u nedostupnu svjetlu; naš se Bog zaogrće slabošću do te mjere da ga je teško prepoznati. Zato nam danas pruža znakove da ga prepoznamo i da se ne iznenadimo, kada ga susretnemo u svome siromaštvu i u bijedi drugoga čovjeka.

Isus nas uči prepoznati Boga u jaslama, da se ne sablaznimo pred njegovom mukom, kada nije više bio nalik čovjeku. U Božiću je neprepoznatljiv zbog malenosti i prevelike ljudskosti, a na križu mu je i ona oduzeta. I dok k jaslicama rado pristupi svaki čovjek, u ganuću zbog početka života, od križa su svi pobjegli i odvraćali lice.

Lažno je svjetlo ono koje toliko osvjetljava ljepotu ljudskosti da se ne vidi njegova cjelina, a ona obuhvaća i našu smrtnost. Svjetlo istinsko u toj cjelini vidi radost koja nije zaustavljena na ljudskoj riječi, već pogađa smisao našega postojanja, naše čežnje za ljubavlju i naše vječnosti u Bogu.

Sveta nas obitelj uči da prihvatimo život i onda kada ga neposredno ne vidimo, od njegova početka u krilu majke, do njegova završetka, kada čovjek ne može više izgovoriti niti jednu riječ. Naš ljudski početak i završetak ne pripada snazi ljudske riječi, nego one Božje, koju trebamo izgovoriti mi ljudi, da bismo sačuvali ljudskost, smisao, Božji projekt sa svakim od nas i cijelim svijetom.

Amen.

 

 

Čitaj dalje

Oblačeći nošnju obucimo i vjeru predaka

Cvjetnica na Dubovcu

Župni listić 6. korizmena nedjelja 24.3.2024.