180411-Trinaesta-srijeda-Velike-poboznosti-sv-Josipu-33

Draga braćo i sestre!

1. U liturgijskim se slavljima često čuju psalamski stihovi: „Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!“ (Ps 24,7)Vrata crkve, koja smo večeras svečano blagoslovili, nisu tek jedan dio građevine, niti je njihovo oblikovanje istovjetno oblikovanju ulaza/izlaza u neki drugi prostor. Vrata crkve jesu dio liturgijske arhitekture i ikonografije, s iznimno bogatom, višeslojnom simbolikom, kojoj je u dnu Krist koji je za sebe rekao: Ja sam vrata (usp. Iv 10,7) „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16)Iz ovih riječi misnog evanđelja vidljivo je da su Isusova muka i smrt najveće očitovanje Božje ljubavi prema ljudima. Veličinu svoje ljubavi pokazao je predajući za nas onoga koga je najviše volio, u kome je sva njegova radost: svoga Sina. (usp. Mt 3,17)Naša vjera „je objava njegove dobrote, milosrđa, objava ljubavi Božje prema nama. 'Bog je ljubav' (usp. 1 Iv 4,16), ljubav koja se širi i rasipa; i sve se svodi na ovu veliku istinu koja sve objašnjava i sve rasvjetljava. Kristovu povijest treba sagledati u svjetlu ove istine. 'On me ljubio', piše sveti Pavao i svatko od nas može i mora ponavljati: On me ljubio i predao samoga sebe za mene (Gal 2,20).“

2. Prigodom jednoga blagoslova crkvenih vrata, kardinal Piacenza u svojim je mislima sažeo glavna obilježja vrata koja bih večeras želio podijeliti s vama, dragi vjernici. Vrata kao znak, a još više prolaženje kroz vrata obuhvaća biblijsko iskustvo povratka k Bogu ponajprije naroda koji je postao hodočasnik, ali i izgubljenik, lutalac bez cilja, u trajnoj čežnji za Bogom. Liturgijski znak toga prolaska ostao je očuvan u pojedinim psalamskim izražajima, kao što je: „Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću, Gospodinu zahvaliti! Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni!“ (Ps 119, 19-20)Vrata su, dakle, znak blagoslova, Božje naklonosti i pristupanja čovjeku, budući da govore o tome da je potrebno 'svadbeno, svečano ruho', kako bi se moglo sudjelovati u slavlju kraljevske gozbe (usp. Mt 22, 1-14). Svatko tko odluči prekoračiti taj graničnik, treba se zauzeti u poštivanju mjesta u koje ulazi i prihvatiti ono što govori taj prostor i njegovo ozračje, da bi mogao živjeti vjerničko iskustvo.

Vrata, nadalje, pokazuju i odliku da mogu biti metafora 'slatkoga jarma i laganoga bremena', na koje se osvrće Isus (usp. Mt 11, 29-30), jer se ne misli na ponižavajući ulazak, nalik ulasku u zatočenost i u prostor namijenjen za one kojima je oduzeto ili se kani oduzeti dostojanstvo. Premda se za taj ulazak traži stega i pokornički čini, i premda je sâm u(z)lazak zahtjevan, vrata ne postaju teškim teretom i nepodnošljivim bremenom. Ona su omeđena, ali dovoljno široka; čvrsto postavljena, ali ih se može otvoriti i biti dostojan dragocjenosti za koju se otvaraju. Konačno, Krist je vrata koja su njegovom žrtvom otvorena i koja nitko više ne može sasvim zatvoriti. To su vrata milosrđa i prihvaćanja, koja nas opominju da ne zaboravimo ponijeti svečano ruho ljubavi i poštovanja.

Vrata crkve su poput glasnika koji poziva, predstavlja, traži i moli, budi i izaziva osjećaje. Vjernika trajno poziva na slavljenje Božjih otajstava, a one koji ne osjećaju tako snažan poziv – postavljaju pred pitanja i nude da u svojoj svakidašnjoj izloženosti žurbe života zastanu i uđu u svetost prostora koji pokazuje da istinski život živi od prostora koji nam nije na raspolaganju te nas time upozorava da puninu ne tražimo u 'osvajanju', nego u prihvaćanju prostora.

Vrata, na koncu, predstavljaju ono što se nalazi iza njih, stavljajući često pred posjetitelja posvećenost Kristu i njegovim otajstvima te svetom Josipu koji se ovdje posebno časti. Osim toga, ona traže stav pobožnosti (usklađenost s Božjim pogledom), a time i spremnost na obraćenje (na novi pogled), na sabranost i molitvu. Crkvena vrata ne ostavljaju nas ravnodušnima, ona bude osjećajnost svojim dojmljivim oblicima koji očituju sadržaje ljudske spašenosti u Kristu, a o kojoj nam, tako divno, progovara današnje evanđelje.

3.Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina… Ovo je temeljna objava i središte oko kojeg se okreće čitava povijest Stvoriteljeva odnosa s čovjekom. Bog je ljubio… prošlost koja traje i cvjeta vječnim prezentom, obuhvaća sve stvari… i pretvara se u poziv: Ljubi Boga svoga. Tu bismo Radosnu vijest trebali ponavljati pri svakom buđenju, u svakoj nevolji i beznađu. Nismo mi kršćani zato što ljubimo Boga. Kršćani smo jer vjerujemo da Bog ljubi nas. Što je ljubav? Kisik života!

Upravo ta ljepota Božje ljubavi, koju je Isus pokazao, živio i nama predao, goruća je jezgra evanđelja. Njezin bi žar trebao i nas zagrijati jer je nešto najljepše, najveće i najpotrebnije. Uvjerava i osvaja. U ljubavi za svijet Bog daje svoga Sina. Evanđeosko ljubitiuvijek se prevodi jednim drugim glagolom… tako kratko, jednostavno, ponizno, po rukama, a ne osjećajima: ljubiti znači davati. Bog ne čini ništa drugo nego u svim prigodama i zauvijek svakog čovjeka drži važnijim od sebe. Kako bi svijet spoznao da si ih ljubio kao što ljubiš mene… Svakoga od nas Bog ljubi kao što je ljubio Isusa, istim osjećajima, istim povjerenjem, istom radošću, usprkos svim razočaranjima koja mu znamo prirediti. Svatko je ljubljeno dijete Božje. Krist, poslan od Oca kao svjedok dobrote, darivatelj života našem životu, poziva nas da mijenjamo pogrešnu sliku koju imamo o Bogu, da zauvijek odbacimo shvaćanje Boga kao nekog suca koji kažnjava i vjeru koja bi nam zadavala strah. Ljubav nikad ne zastrašuje i ne poznaje druge kazne osim žrtvovanja samoga sebe. Ne samo čovjek, nego je čitav svijet obuhvaćen Božjom dobrotom, sva su stvorenja djelo njegove ljubavi. Ako Bog ljubi svijet, trebamo ga i mi voljeti kao samoga sebe, kao svoje bližnje. Bog nije poslao Sina da bi sudio svijet, nego da se svijet spasi po njemu… Njemu nisu ni na kraj pameti bilo kakvi kazneni postupci prema nama, čak ni oni po kojima bi nas oslobađao sada ili posljednjeg dana. Život ljubljenih osoba ne mjeri se sudom, nego zagrljajem. Bog je toliko ljubio, a i mi poput njega… Kada ljubim u meni se život udvostručuje, uvećava se snaga, postajem sretan. Svaki moj znak pažnje i brige za druge, nježnost, prijateljstvo… obogaćuje me Božjom snagom, otvara prozore prema beskraju. Bog je toliko ljubio, a i mi poput njega… Trudimo se ne oko spasenja svijeta, On ga je već spasio, nego se potrudimo voljeti ga; ne oko obraćenja osoba, to je Njegova briga, nego se potrudimo ljubiti ih. Kada ne bi bilo ljubavi, o Bogu se ne bi moglo reći ama baš ništa, ni s katedre, ni s propovjedaonice. Ne bi bilo ni mosta koji bi povezao zemlju s nebom, niti snage koja bi pokretala povijest i budućnost obogaćenu Božjom blizinom i ukusom života. Postavimo si danas ova pitanja: Činim li u ovom trenutku baš ono što moram činiti? Posvećujem li svako svoje djelo Bogu od početka do kraja? Nastojim li odagnati taštinu i pomisao što će reći drugi...? Nastojim li obaviti svoj posao najbolje što mogu? Jesam li izvor radosti onima s kojima živim ili radim? Hoće li ih moja svakodnevna prisutnost među njima približiti Bogu? „Ljubav se ljubavlju plaća“, ali samo ukoliko se radi o istinskoj ljubavi koja se pokazuje na osobit način izvršavanjem naših obveza prema Bogu i ljudima, čak i onda kada se ne osjećamo sposobnima za to i kad je to „težak uspon“. „Najveće savršenstvo nije u unutarnjim dobrima biti u velikom zanosu“, pisala je sveta Terezija, „nego u približavanju i usklađivanju naše volje s voljom Božjom; čim primjetimo da Bog nešto želi, i mi to želimo svim srcem.“

4.Takvo nadahnuće osjetio je i naš župnik, mons. Antun, koji je idejni začetnik ovog velebnog projekta koji nas je večeras okupio podno „žuljavih ruku“ svetoga Josipa. Danas mu želimo reći veliko 'HVALA' za sve što čini za ovu župu i svetište koje je, u ovih nekoliko godina, postalo novi brend na duhovnoj karti naše domovine Hrvatske. Hvala i njegovim suradnicima, koji njegove misli i ideje uprostoruju, pretaču u djela iz kojih osjećamo pravu pobožnost, onu Josipovsku, jer prava pobožnost vodi k radu, k radosnom iznošenju – čak i kad je to teško i kad nemamo razumijevanja od okoline – svakodnevnih obveza u kojima struji Kristov životni sok koji daje život našoj duši.

I na kraju, sigurno primjećujete da liturgijskim prostorom u uskrsnom vremenu dominira uskrsna svijeća. Ako dublje razmotrimo simbole koji se stavljaju na svijeću, moći ćemo pronaći paralelu s netom blagoslovljenim vratima ovoga Svetišta. Na uskrsnu se svijeću temeljno urezuje križ koji govori uskrsnućem. Stavljajući pripadna slova i brojke ističu se ključni sadržaji: Stvaranje (alfa) i Otkupljenje (omega), početak i svršetak; Gospodin koji je gospodar vremena i vjekova. To je još snažnije izraženo stavljanjem zrna tamjana, pri čemu se združuju odrednice muke i uskrsnuća. Mogli bismo reći da se u tome obredu može pronaći slika sadržaja i kriterija za osmišljavanje i ikonografsko definiranje vrata. Naša vrata imaju 8 ploha, broj koji govori o uskrsnuću, a u središtu dviju kompozicija je križ koji okuplja sve vjernike u zajedništvo hoda prema vječnom Uskrsu.

Nadalje, nakon paljenja uskrsne svijeće, slavlje se nastavlja njezinim unošenjem, s time da postoje tri mjesta na kojima se pjeva usklik „Svjetlo Kristovo“: na mjestu izvan crkve; na vratima crkve i pred oltarom. To nije nipošto slučajno, jer je to zapravo slika našega života: od običnoga, preko praga, do neobičnoga u ljepoti Kristova euharistijskoga dara. Vrata su poput 'filtra' ili poveznice natopljene Kristovim svjetlom. To svjetlo, ta vrata danas moramo postati mi sami.

Odvažimo se kroz njih proći te zahvaliti Bogu i ove srijede za Josipov hod. To je hod u vjeri i ljubavi na kojemu se nalazi: radost zaljubljenosti, prokušanost vjernosti, zahtjevnost snova, plodnost šutnje, vedrina pouzdanja i ljepota ispunjenja.

Sveti Josipe, moli za nas! AMEN.

Homilija preč. Matije Pavlakovića, rektora Međubiskupijskog sjemeništa: