180117-Prva-srijeda-Velike-poboznosti-sv-Josipu-22

Draga braćo i sestre,

Na našim liturgijskim slavljima, liturgijskim okupljanjima, slušamo Božju Riječ, a Božja Riječ je svakom kršćaninu putokaz za njegov život. Čuli smo danas dva biblijska teksta, jedan iz Staroga Zavjeta, jedan iz Novoga Zavjeta, i nakon što je čitač rekao: "Riječ Gospodnja", odgovorili smo: "Bogu hvala!" Može li ova Riječ Gospodnja, koju smo čuli i u prvom čitanju i u Evanđelju, biti doista putokaz za naš život? I kakav bi putokaz trebala biti ova Božja Riječ koju smo čuli, osobito u prvom čitanju gdje je govor o smrti, gdje je govor o pogubljenju? Promotrimo ukratko prvo čitanje. Riječ je o borbi Davida i Golijata, toliko prisutna, toliko opjevana, toliko puta upotrijebljena i u nekim našim međuljudskim odnosima. Može li ta njihova borba biti orijentir nama u životu? Ne znači da trebamo učiti i postupati kako ubiti drugoga! To cilj Božje Riječi nije, niti je cilj i poruka ovoga prvoga čitanja da smo mi kao kršćani pozvani silom rješavati različite okolnosti, bilo da se radi o osobnom životu, obiteljskom ili društvenom! Isusova je rečenica "Djeni mač u korice - tko se mača laća od mača i pogiba". Kad god su se kršćani latili mača i pokušali nešto riješiti, povijest nam to svjedoči, ništa nisu uspjeli riješiti. Ali kad se jesu okrenuli u molitvi prema Gospodinu, puno su stvari mogli riješiti. Koja je onda poruka Božje Riječi, osobito ovoga prvoga čitanja, nama koji smo ga danas čuli i koji smo uskliknuli na liturgijski poziv Riječ Gospodnja – Bogu hvala? Katekizam katoličke crkve će govoriti o nekoliko smisla Svetoga Pisma. Između ostaloga, reći će, da postoji takozvani alegorijski smisao, što znači da u pojedinim događajima treba u slici čitati ono što je potrebno nama za naš današnji život. Ako se malo pogleda na karti zemljopisni položaj Izraela, onda se vidi da je on okružen velikim dvjema silama i dvjema rijekama. S istoka gdje su danas države Irak i Iran, Sirija i ostale, su rijeke Tigris i Eufrat, na jugu je rijeka Nil i država Egipat. Između tih blokova, između tih sila, živio je izabrani narod. Ali oni su bili u jedno uvjereni, Bog je s nama! I ta je činjenica njima bila toliko prisutna da su od te činjenice i tog iskustva doista i živjeli. Činilo se i njima da ih veliki pritišću, činilo se da će veliki pobijediti. Ali poruka je bila, možemo biti maleni, mogu drugi biti i duplo veći, ali Bog je s nama! I kao što će David reći u borbi i nakon te borbe s Golijatom, ipak, Gospodin na kraju odlučuje i Gospodin je pobjednik! Što to konkretno za nas vjernike znači? Pa i za nas koji živimo danas u ovom društvu u kojem živimo? Ponekad se i nama čini, da je vjernik, da je čovjek koji vjeruje u Boga, premalen pred moćnicima ovoga svijeta, da smo nemoćni na mnogim područjima života. Da smo nemoćni pred onima koji sve žele riješiti, ili mačem, ili vlastitom rukom donoseći zakone koji ne idu u prilog čovjeku. Međutim, za nas vjernike, draga braćo i sestre i kad se govori o Bogu, o Njegovoj nazočnosti među nama, bilo bi zapravo temeljno pitanje razlučivanja, odnosno vjerujem li ja u Boga ili ne vjerujem i što konkretno znači meni ta moja vjera u Boga? Oblikuje li ta moja vjera u Boga doista moj život, ili je to samo jedan paravan, jedan oklop iza kojega se skrivam, iza kojega skrivam svoje nedostatke i uvlačim se u neku lažnu sigurnost pripadnosti, pa i tom vjerničkom dijelu našega naroda. Za Davida, Izraelca, je odgovor bio jasan, Bog je s nama! I to iskustvo da je doista Bog s njima bilo je za njih same i vidljivo i uočljivo i poticaj u njihovom životu. Evanđelje koje smo čuli govori o čovjeku usahle ruke. Svi mi znamo za slomljenu ruku, znamo za iščašenu ruku, ali znamo za usahli cvijet, za usahlu biljku, a evanđelist Marko govori o usahloj ruci. Isus upućuje poziv tom bolesniku: "Stani na sredinu!" Isus na ovaj način privlači mržnju na sebe, ali s druge strane želi staviti čovjeka u središte pozornosti svih onih koji su bili oko njega. Naš papa Franjo će ići još dalje pa će staviti onoga rubnoga, onoga najpotrebnijega u središte pozornosti Crkve i svijeta i nas vjernika. A taj rubni, taj daleki nije izbjeglica i imigrant, taj rubni i taj daleki može biti itekako i moj bračni drug kojega sam zanemario u svom životu, može biti moj sin ili kćer koga ne mogu podnijeti, može biti moj susjed koga ne želim i već godinama ne pozdravljam. U Evanđelju je govor o usahloj ruci, ali postoji još jedna gora stvar, a to je usahlo srce! I srce može usahnuti, ono doduše kuca, ono pumpa krv u žile, ono daje snagu organizmu, ali može biti itekako bezosjećajno i beživotno. Usahlo srce vidi samo vanjštinu, vidi propis, ali ne zadire u bit služenja i poslanja. I to znači biti farizej, danas i ovdje, sličan onima farizejima koji su se okupili oko Isusa i koji su vrebali kako će ga optužiti jer krši subotu. A biti farizej danas znači, biti onaj koji jako dobro zna što je život i onaj koji jako dobro zna što je dobro i milo pred Gospodinom i onaj koji jako dobro zna što je zlo i mrsko pred Gospodinom, ali ne činiti to tako. I to je to farizejsko u nama ljudima, kad dobro znamo kakav bi drugi trebao biti i što bi trebao činiti, a sami nismo takvi. Stoga, obje ove osobine, rekao bih, nosimo u sebi. Nosimo u sebi i onu vlastitu usahlost i vlastitu povrijeđenost, ali nosimo u sebi i nestrpljivost u odnosu prema drugome koja može učiniti da taj drugi usahne. Što treba učiniti i na što nas današnja Božja Riječ potiče i poziva? Marko nas izvješćuje da je tamo, u toj okolnosti, bio jedan koji je mogao izliječiti i koji je izliječio! Ali nije samo izliječio ovaj tjelesni nedostatak, nego prije svega onu nutarnju bolest usahlost srca! I ovdje među nama je Jedan po svojoj Riječi, po ovom našem okupljanju, jer gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje Ime ja sam među njima, ali najuzvišenije po ovim našim darovima, po plodovima naših ruku, kruhu i vinu, koji će snagom Duha Božjega postati Živi Krist među nama. Uskrsli je danas među nama koji nas želi ohrabriti da se izdignemo iznad takvog načina razmišljanja i gledanja na druge i da u sebi probudimo ono iskonsko ljudsko, a to je boriti se protiv onog negativnog u sebi i prihvaćati druge. I, kad je Bog tu, kad doista vjerujemo u Gospodina, onda i to mjesto izopćenja postaje odjednom mjesto ozdravljenja, kako smo čuli u današnjem Evanđelju, a ozdravljenje se događa, samo tamo gdje se nalazi rana. I, zato Isus tog čovjeka stavlja u sredinu, tamo gdje su oni koji ga žele isključiti. Mi smo zapravo oni koji ozljeđuju i koji isključuju, ali mi smo također oni koji mogu biti mjesto ozdravljenja svoga bližnjega. A kakve ovo sve veze ima sa svetim Josipom? Sveti Matej će zapisati u Evanđelju, kad govori o Josipu: "Kad se Josip probudi oda sna učini onako kako mu naredi anđeo Gospodnji!" Josip sluša Božju Riječ! Josip sluša Boga! Pozoran je na Božju poruku i vjeruje Bogu i polazi prema cilju koji ne poznaje, ali zbog toga što vjeruje! David nije znao ishod borbe protiv Golijata, protiv Filistejca, ali je znao, Bog je sa mnom! Josip nije znao kako će se sve to dogoditi s Marijom i što ga sve čeka, ali je znao, Bog je s njime! I to je Josipovo iskustvo. On me je pozvao i On će me voditi! I upravo od Josipa možemo učiti da ostvariti sebe, biti slobodan, znači zapravo živjeti poslušnost vjere koju je Josip živio. I drugo, iako o Josipu nemamo nijedne zapisane njegove riječi, Josip je živio život služenja, bilo u odnosu prema Mariji čiji je bio zaručnik, bilo u odnosu prema Isusu kome je bio poput oca. Isus je također došao služiti, a to je i smisao Evanđelja i Njegove Radosne vijesti, donijeti je svakom čovjeku, tu radosnu poruku spasenja proglasiti svakome. Tragedija za nas kršćane danas jest, što upravo taj susret s Gospodinom, s Božjom Riječju, s Otajstvom Euharistije ne mijenja naše srce. A ovo je mjesto gdje Isus svakoga od nas stavlja u sredinu, jer smo mu važni i gdje Isus svakoga od nas danas želi izliječiti od naše usahlosti, od usahlosti našega srca. Pa, evo, molimo danas zagovor i svetoga Josipa i svetog Antuna pustinjaka, koji se odrekao svega da bi bio bliže Bogu, da nam pomognu da u današnjem svijetu i vremenu živimo to iskustvo pripadnosti Bogu i da se to iskustvo naše pripadnosti Bogu i Isusu Kristu očituje i kroz naš život i da nas čini odgovornim kršćanima, da nas čini kršćanima koji su spremni na služenje i da nas čini kršćanima koji će svjedočiti svoju radost pred drugima zato što vjeruju u Isusa Krista, što pripadaju Njegovoj Crkvi i tu pripadnost žele živjeti u svom životu i tamo kamo ih Bog šalje! Amen!

Homilija mons. Petra Palića, generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije: