U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.« I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.« Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Riječ Gospodnja.
Osnovna tema Isusova propovijedanja jest Božje kraljevstvo! Isus na razne načine želi svojim slušateljima približiti to Kraljevstvo i često se služi raznim primjerima iz ljudskog života i prirode. U današnjem odlomku Evanđelja govori o zrnu koje u odnosu na sijača ide svojim smjerom: Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. Ove evanđeoske riječi osobno me ne potiču da razmišljam samo o Božjem kraljevstvu već i o našem hodočasničkom mjestu. Ono što je naš vlč. Marjan ne baš tako davno, nadahnut Duhom Svetim posijao pred našim očima klija i raste. Da li je netko 1974. godine kada je posvećena ova crkva sv. Josipa mogao pomisliti da se ne radi samo o novoj crkvi na Dubovcu već da se radi o dugo iščekivanom Nacionalnom svetištu sv. Josipa? Da li je mogao slutiti arhitekt crkve sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, dipl. ing. Jože Plečnik da njegov velebni nacrt nikada neće biti Nacionalno svetište? Da li je to mogao nazirati bl. Alojzije Stepinac koji je planirao izgradnju Nacionalnog svetišta sv. Josipa? Da li je to Svetište u duhu vidio vlč. Marijan? Velebna proslava 330- godišnjice proglašenja sv. Josipa za zaštitnika našega naroda, proglašenje Godine sv. Josipa i buđenje josipovske Hrvatske kao i rijeka hodočasnika koja se slijeva u crkvu sv. Josipa dokazuje da zrno pobožnosti, sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod. Tome smo svjedoci!
