Na Pepelnicu, 2. ožujka 2022. godine, u Nacionalnom svetištu svetog Josipa misno je slavlje predvodio mons. Marinko Mlakić , generalni vikar Šibenske biskupije. Koncelebrirali su o. Ivan Grinišin, župnik grkokatoličke župe u Stenjevcu, Ivan Traoha, umirovljeni svećenik i mons. Antun Sente rektor Nacionalnog svetišta. Svetom su Josipu tradicionalno hodočastili na blagdan Pepelnice župljani BDM Snježne iz Dubovca. Post i nemrs Čiste srijede ove su godine namijenili za mir u ratom pogođenoj Ukrajini. Upravo potaknuti uputama pape Franje, te ohrabreni poticajima kardinala Bozanića postovi i molitvi su prikazani Bogu za sve koji pate, za one koji su u strahu, za bolesne, za one koji su morali napustiti svoje domove i svoje voljene te za one koji se moraju boriti.
U prigodnoj homiliji mons. Mlakić između ostaloga je kazao kako korizma ima za cilj Božje milosrđe. Bez njega nam nije moguće doživjeti pravi smisao i radost života, koji se ne nalaze u prolaznosti ovoga svijeta. Još manje u grešnim užicima. Oni ne samo da nas ne vode do istinske radosti nego nas od nje udaljuju kazao je propovjednik Mlakić te dodao kako je Bog u sebi pravedan prema nama, zato dolazi da nas spasi od grijeha i smrti. Božja pravednost je prema tome isto što i Božje smilovanje Božja beskrajno milosrdna ljubav. Vrhunac iskaza te ljubavi je Isus, koji svojom žrtvom na križu ispunjava svu pravednost. Stoga uzvraćati Bogu na ljubav i čineći djela ljubavi prema braći jest vrhunac vjerničkog predanja Bogu i samo to može u nama proizvesti istinsku radost. S takvim stavom valja pristupiti davanju milostinje, molitvi i postu, kazao je mons. Mlakić. Obzirom da se već godinama u Nacionalnom svetištu na početku korizme slavi i Pepelnica umjetnika pri kraju svoje homilije mons. Mlakić je kazao da kada dobro promislimo, otkrit ćemo kako korizmeno odricanje ima itekako puno zajedničkog s umjetničkim govorom o svetome. Kao što je svrha korizmenog odricanja, jer čisti našu dušu, da nas osposobi te bolje možemo spoznati Božju otajstvenu ljubav, tako je svrha svete umjetnosti isto to: da nam približi otajstvo svetoga, otajstvo našega spasenja, da nam pomogne bolje vidjeti to što je našem oku nevidljivo, a umjetnička istanča mašta ga naslućuje. Stoga smo svi pozvani da na svoj način budemo umjetnici, da očima vjere promatramo ono što je našim tjelesnim očima skriveno: Božje beskrajno spasiteljsko milosrđe, zaključio je mons. Mlakić.
Pri kraju misnog slavlja o aktualnom stanju u Ukrajini progovorio je Ukrajinac o. Ivan Grinišin, župnik grkokatoličke župe u Stenjevcu, koji je u Hrvatsku došao iz zapadne Ukrajine u proljeće 1991. godine, postavši student na filozofsko teološkom studiju u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1997. godine te je nekoliko godina kasnije poslan u Hrvatsku da bude na raspolaganju grkokatoličkim vjernicima.
Na samom početku otac Ivan je izrazio riječi zahvale: Ovih dana proživljavam veliku zahvalnost prema svima vama dragim vjernicima, svećenicima, biskupima koji pomažete mojoj Ukrajini i mom ukrajinskom narodu. Ovih sam dana proživio ne samo prijateljstvo i dobrotu, već i pravu ljubav vjernika o kojoj nam govori naš Gospodin "da ljubimo jedni druge" to ovih dana snažno proživljavam. To mi daje snagu, a uvjeren sam i svim mojim Ukrajincima. Stoga se iskreno zahvaljujem u osobno i u ime svoga Ukrajinskog naroda i cijele Ukrajine dragom hrvatskom narodu.
O. Grinšin dolazi iz zapadnog dijela Ukrajine iz mjesta Bogoročani nedaleko grada Ivano-Frankivsk gdje mu još uvijek živi sedamdesetogodišnja majka. Iako u ovom trenutku na tom području nema ratnih djelovanja, ostao je u memoriji prvi dan napada Rusije na Ukrajinu kada su snažno osjetili bombardiranje zračne luke udaljene 17 kilometara. Ivanov brat svećenik koji vrši službu vojnog kapelana sada zajedno s ukrajinskim vojnicima sudjeluje u obrani Ukrajine, točnije u obrani Kijeva i Harkiva. U redovitoj komunikaciji s bratom saznao je da je grad Schastia sravnan sa zemljom, te više ne postoji nakon što ga je Ruska vojska do temelja uništila. Promatrajući ratne strahote u svojoj domovini ovih su mu dana snažno navrla siječanja na ratne strahote, osobito uplakane majke i djeca, koje je gledao tijekom Domovinskog rata kada je studirao u Zagrebu, kazao je otac Ivan te nastavio: Ono što je sada najpotrebnije Ukrajini jest molitva. Moj ukrajinski narod, odnosno moji ljudi u Ukrajini često mi svjedoče kako se puno mole te upravo u snazi molitve prepoznaju svojevrsno čudo da bačene rakete ne eksplodiraju. Ostaju zabijene u zemlji neeksplodirane. Ljudi vjeruju u snagu molitve stoga često prebiru zrnca krunice.
Što se tiče konkretne pomoći Hrvatska je već sada učinila jako puno. Ponajprije Caritas, zatim hrvatska Vlada već su puno učinili. Do sada su već pristigle pojedine izbjeglice koje su zbrinute, jer su to osobe koje u Hrvatskoj imaju članove svoje obitelji ili prijatelje. Jučer sam posjetio prihvatni centar u motelu Plitvice i tamo vidio oko tridesetak žena i djece iz Ukrajine. Razumljivo da sam vidio zabrinutost. Ali se nadamo da će biti bolje zaključio je otac Ivan.
Načine za konkretnu pomoć Ukrajini možete potražiti na stranicama Hrvatskog Caritasa i Hrvatskog Crvenog križa.
